Foto: Hrvoje Krstičević
Foto: Hrvoje Krstičević

Redateljski debi mlade Tihe K. Gudac nije mogao proteći u svjetlijim tonovima. Tihin film “Goli” (2014., Factum), dokumentarac o posljedicama kojeg je boravak njenog djeda Marijana Fučkana na zloglasnom Golom otoku utisnuo cijeloj obitelji, već je osvojio Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film 20. Sarajevo Film Festivala. Nedavno su “Goli” pokupili Posebno priznanje i u Zagrebu (12. Zagreb Film Festival) za uistinu nevjerojatan početak jedne mlade filmske karijere.

Hvaljeni hrvatski film, ponavljamo po n-ti put, ne pokreću kerozinske pare revanšizma i dnevnopolitičkog prekrajanja bliže povijesti. “Goli” su, uostalom kao i njena autorica, okrenuti dijalogu, oprostu i zacjeljivanju rana. U današnje vrijeme crvenih, crnih i ružičastih, toliko stranim i nepoznatim pojmovima…

U našem brzinskom intervjuu nakon nagrade u Sarajevu natuknula si kako su “Goli” osoban a ne politički film. Film kojeg je zbog osobne involviranosti u ovakvom obliku mogla snimiti jedino Tiha K. Gudac. Je li ideja za realizaciju dugo klijala u tebi?

“Ideja za film nije dugo klijala. Nekako sam ga instantno odlučila napraviti kad sam saznala da su ljudi koji me okružuju cijeli život – Golootočani. Bili su to prijatelji moje obitelji, dede i bake, za koje sam znala da ih veže neka političko-uznička prošlost. Onda sam iz novina saznala da se tu radi o cijelom krugu obiteljskih prijatelja koje je povezivao Goli otok. Bilo je to prije točno šest godina.

“Tada sam odmah otišla do tete Vere, koja je sa stricom Palom pristala ispričati svoju priču. Zamolili su me, međutim, da o tim događajima govore samo jedanput. Ta tema je prebolna, pogotovo za tetu Veru. Naš razgovor se odvijao unutar okvira bliskih međusobnih odnosa. Mi smo ljudi koji su i privatno povezani. To su ljudi koje volim i koji vole mene…”

Goli-2
Marijan Fučkan / “Goli”

Na prvu zvuči poprilično jednostavno. Znači nije bilo otpora s njihove strane, bilo zbog traumatične prošlosti koju su ponovno morali proživljavati, bilo zbog nečeg trećeg?

“Nije ga bilo, upravo radi emotivne vezanosti zbog koje smo mogli otvoreno razgovarati. Svi su se razgovori o Golom otoku i prošlosti uvijek vraćali na nas: Gabrijela, Pala, Veru, dedu… U to vrijeme sam studirala produkciju i nije mi imalo smisla – niti je to uopće bilo moguće – pronaći drugog redatelja koji bi napravio ovaj film.

“Osoba iza kamere sam morala biti ja. Jedino sam ja mogla postavljati pitanja. Jedino su meni mogli dolaziti odgovori. To je bila nužnost zbog koje sam uzela kameru i počela raditi.”

Ti se još nisi ni rodila kad se tvoj djed vratio s Golog otoka. Koliko su njegove traume kasnije ostavile traga i utjecaja na tebi? Sjećaš li se nekih konkretnih detalja iz tog razdoblja?

“Puno je sve utjecalo na mene. Moja prva sjećanja vezana za tu temu sežu do rane dobi, kad sam se kao mala curica penjala po dedi. Znam da sam već tada otišla kod bake i pitala za dopuštenje postavljanja pitanja o njegovim ožiljcima. Ona mi je odvratila: ‘Ne, ne smiješ ga nikada pitati!’

“Ima tu i drugih bolnih stvari. Primjerice, smrt sestre moje majke koja je ubijena za vrijeme dedinog boravka na Golom otoku. O njezinoj smrti nisam znala mnogo, kao i svi ljudi unutar obitelji. Bilo je to nešto što se ne dira… Ne zbog zabrane ili opasnosti. Bilo je prebolno, a s takvim temama nisam htjela rastuživati voljene ljude.”

U filmu smo vidjeli i tvoju pomalo introvertiranu sestru, koja se sklonila od zagrebačke kaotičnosti i nemira. Ni njoj a ni ostatku tvoje bliže okoline nije bilo lako nositi golootočki križ koji je obilježio živote triju generacija vaše obitelji.

“Kad postaneš malo zreliji, shvatiš kako ta prošlost nije nešto što se dogodilo i završilo. Ona u svojim posljedicama živi i u sadašnjosti. Kroz proces rada na filmu najviše sam se bavila upravo posljedicama. ‘Goli’ su film o posljedicama, strukturiran kao pokazatelj raseljavanja naše obitelji na različite strane.”

Jesu li “Goli” za tebe predstavljali katarzično iskustvo? Bol i suočavanje s prošlošću s jedne i konačni odgovori s druge strane. Kad podvučeš crtu, je li snimanje ovog dokumentarca na kraju rezultiralo s više pozitivnih ili negativnih stvari?

“Mislim da film ima dramaturgiju jednog istraživanja i puta. Rad na njemu bio je istraživanje i putovanje. Nisam znala kakav će ispasti kad sam krenula s cijelim projektom. Imala sam poticaj za početak potrage, ali nisam znala hoću li doći do nekog depresivnog mjesta, hoće li sve završiti u ljutnji, frustraciji… Nisam imala točnu predodžbu, ali ni precizan scenarij. Film je strukturiran tako da počne s otporom i neznanjem.

“Da se slika o prošlosti i našoj subjektivnoj istini tek spaja sa svjedočanstvima više ljudi. Na kraju, u toj bolnoj situaciji, dolazimo do trenutka prihvaćanja, osvještenja koje omogućava lakši dolazak do prihvaćanja. Priča je to o ulasku u bolno područje. Da, možemo govoriti o svojevrsnoj katarzi. Mislim da je još bolnije – nerazumijevanje. Meni je na početku – u početnim fazama rada na filmu – prvo pitanje bilo: ‘Zašto? Zašto? Zašto?’ Mislila sam da ću biti zadovoljna ako saznam odgovor na to pitanje.

“Ali taj zašto na kraju više uopće nije bio bitan. Ono što jest bilo bitno jest činjenica da smo dobili jasniju sliku i da se kroz nju možemo bolje međusobno razumjeti. Ljudi koji prođu traumatična iskustva, ne mogu uvijek biti savršeni u svojoj ljubavi, recimo to tako. Posebno do nerazumijevanja dolazi u odnosu između očeva i djece. Unuci to mogu preskočiti, a taj element prisutan je i u mojem filmu.”

Kontroverznu temu obradila si bez politiziranja, crvenih i crnih vragova, pitanja “Gdje si bio 1503.?” Je li konačno u Hrvatskoj sazrelo vrijeme za realnije sagledavanje vlastite prošlosti, bez ideoloških nabrijavanja?

“Moj stav je da je najbitniji – čovjek. Ne znam koliko je sazrelo vrijeme za takve stvari. Mislim da generacija unuka može napraviti ono što nije uspjela ona od sinova. Vidim se kao građanka Europe, a ta ista Europa se velikim dijelom suočila s vlastitom prošlošću. Vrtnja u krug ne daje nikakve plodove.”

A Hrvatska? I ona je u ovakvom obliku dio te Europe?

“Vjerujem da jest. Velik dio problema tog jugoslavenskog društva o kojem pričam u filmu jest strah. Sustav je bio takav da pojedinac nije bio u potpunosti slobodan. Ta generacija je bila pod utjecajem raznih isljednika pred kojima si mogao završiti. U našem mentalitetu uvijek je bilo prisutno ‘moraš paziti, govoriti ispod glasa, mogao bi ostati bez glave…’

“Generacija kojoj ja pripadam je mobilnija i obrazovanija. Otvorenija je prema Europi, imamo uvid u neke drugačije svjetove. Nisam osoba koja na hrvatsku sadašnjost i prošlost gleda negativno, kao na nešto najgore i najgroznije na svijetu. U usporedbi s velikim dijelom planete, mi ipak živimo u društvu blagostanja, koliko god nam u nekim stvarima bilo grozno. Ali imamo vodu, većina i krov nad glavom, obrazujemo se, itd. Imamo intenciju kretanja naprijed i ostavljanja nečeg totalitarnog i ugnjetavajućeg iza nas.”

Tiha-K.-Gudac---4
Foto: Jelena Pintarić

Rekla si već kako ste snimanje “Golih” odrađivali na nešto drugačiji način?

“Da, imali smo potpuno netipičan proces produkcije. Čim sam vidjela novinski članak, u roku od nekoliko tjedana odlučila sam snimiti ovaj film. Shvatila sam da priča mora odmah biti zabilježena. Žar je tada bio velik, a nije bilo smisleno pustiti da trenutak prođe.

“Otišla sam kod Nenada Puhovskog koji mi je dao opremu te počela surađivati s kolegama koji su željeli biti dio projekta – snimateljima koji su tada radili bez honorara. Prijavili smo se na HAVC, no nismo prošli. Od Grada Zagreba smo dobili određena financijska sredstva pomoću kojih smo otišli na teren i snimili trailer. Druge godine nas je podržao i HAVC. Ne znam tko je sjedio u Vijeću Grada Zagreba, ali sam im duboko zahvalna što su nam dali šansu.”

Teško iskustvo?

“Puno toga sam otkrila, mnogo ljudi upoznala – i zlikovce i žrtve. Cijeli proces je bio težak. Mnogo sam plakala, kako na snimanjima tako i u montaži. Na koncu je film mogao biti svakakav: novinarski rad, istraživački, povijesni, politički… ”

Što za tebe danas znači Goli otok? Koliko se tvoja percepcija o njemu promijenila u odnosu na vrijeme prije “Golih”?

“O Golom otoku nisam znala ništa. Informacije sam više-manje prikupljala iz literature i svjedočanstava. Za mene je Goli otok – čovjek, odnosno ono što je on učinio čovjeku i njegov značaj u izgradnji jugo-društva. To mjesto je bila viseća prijetnja. Ljudi ne razumiju jednu stvar u vezi tog perioda.

Goli-1
Prizor iz filma “Goli”

“Goli otok je kao konclogor funkcionirao u razdoblju Informbiroa, od 1949. do 1954.-56. godine, tad već slabijeg inteziteta. Onda je promijenjen sustav pa je postao kažnjenički logor u koji su ljudi išli zbog krađa i drugih stvari.

“Ali sve do kraja 1980-ih funkcionirao je i kao mjesto na kojem možeš završiti i zbog političkih stvari. Bio je to traumatični period, koji je i dalje odzvanjao kao nešto na što te se lako može podsjetiti. Za mene je Goli otok simbol kontinuiranog slamanja društva kroz slamanje pojedinca.”

Nepotreban?

“Apsolutno nepotreban! Meni je monstruozna izjava o postojanju bilo kakve povijestne nužnosti uništavanja drugog čovjeka. I dalje mi je problematično opravdavanje zločina. Goli otok je bio simbol zločina protiv čovjeka.”

Razgovarao sam s redateljem “Jalanana”, Danielom Zivom, i njegovim iskustvima sa snimanja. On je svoj film radio sedam godina i otvoreno mi je priznao kako se susretao s teškim zamorom materijala, da ne upotrijebim težu riječ. Na pitanje “Hoće li i dalje snimati dokumentarce?”, iskreno je uzvratio s “Ne znam.” Toliko ga je cijela priča izmorila. Kako stoji situacija s tobom, jesi li se umorila u ovom dugotrajnom procesu ili se dokumentarna iskra dodatno rasplamsala kod Tihe K. Gudac?

“Dosta je nezgodno kad se zakačiš. Ljudi koji rade na filmu… Zapravo je to neka vrsta životnog hendikepa, pogotovo ako radiš dokumentarne filmove. Nama su – budućim producentima – na Akademiji govorili da trebamo generirati novac i pokretati projekte, što naravno stoji. Unutar te stavke je uvijek išla točka: ‘Nemoj raditi dokumentarce, od njih se ne može živjeti.’ Ja sam uvijek mislila: ‘Pih, kakva glupost!’

Tiha-K.-Gudac-3
Foto: Hrvoje Krstičević

“Ali zaista, s našim budžetima za kulturu i dokumentarne filmove, uistinu ovdje ne možeš živjeti od dokumentaraca. Moj kolega montažer (Dragan von Petrovic, op. a.) paralelno je radio svoj film kojeg je financirala Njemačka. Oni su imali budžet veći od 100 tisuća eura. Moj je iznosio 30 tisuća. Za šest godina rada i tridesetak ljudi to je svota kojom tek možeš kompenzirati njihovu dobru volju i žrtvu davanja u neki proces. Ljudi koji kod nas – a i vani – rade dokumentarce, isto čine zbog uvjerenja i potrebe ostajanja u fazi koju većina ljudi izgubi nakon studija.

“To je ona faza Želim mijenjati svijet. Pokušavam biti realna, raditi komercijalne stvari a usput si pomoći u bavljenju onim stvarima za koje smatram da imaju smisla. I dokumentarni, ali i film općenito, imaju smisla. Mi kao redatelji i autori imamo odgovornost prema gledateljima.”

Entuzijazam je ušao u kadar. Lijepo je to za promjenu čuti umjesto kronične – naravno i često opravdane – financijske kuknjave svih nas na ovaj ili onaj način povezanih s filmskom industrijom.

“U film ulazim sa srcem. Smatram kako je dosta velika tuga u životu ne otkriti vlastiti talent i strast. Mislim da sam svoju pronašla ovdje. Volim biti na setu, čak i za vrijeme snimanja neke reklame, što nekim ljudima djeluje isprazno. Ali ja jednostavno volim film, mislim kako je to boljka većine ljudi koja se bavi ovim poslom. Postoje mladi ljudi koji rade super stvari.

“U dokumentarnom filmu se u posljednjih nekoliko godina odvilo puno kvalitetnih stvari, velikim djelom i zbog našeg sudjelovanja u raznim programima izvan Hrvatske. Povezujemo se s ozbiljnim mentorstvom na svjetskoj razini. Postoji sustav autokorekcije koje HAVC podupire, dajući filmašima sredstva da postanu dio tog svijeta.

“Nisam pesimistična, mi smo mala sredina i svi se više-manje znamo. Često se čuju negativne konotacije na rad jedne ili druge osobe, ali mislim da je naša prva odgovornost prema vlastitom talentu, strasti i publici.”

1 komentar

  1. Dirnuta clankom, u dnevnom listu Novosti,od 28.03.2015,o dokumentarnom filmu Goli rediteljke Tihe Klare Gudac, iskazujem joj moje divljenje. Ovo cinim sto je svojim secanjem priblizila nam patnje i ponizenja golootocana.
    Imala sam brata, koji je sa 26 godina dosao sa Golog otoka bez ijednog zuba. To je bio samo jedan, nama vidljiv nedostatak,a o drugim bolnim, samo je on znao, a mi njegovi rodjeni i danas nosimo u sebi taj bol i patnju.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here