PočetnaIntervjuiTatjana Božić: "Nisam postala ogorčena i još uvijek totalno vjerujem u ljubav"

Tatjana Božić: “Nisam postala ogorčena i još uvijek totalno vjerujem u ljubav”

-

Hrvatska redateljica Tatjana Božić uistinu je imala nesvakidašnji životni put. Od odlaska u Rusiju sa samo 15 godina, pa do otvaranja ugledne producentske kuće Fade In i nedavnog završetka svojeg prvog dugometražnog dokumentarnog uratka pod nazivom “Ljubavna odiseja”. S ovom simpatičnom Karlovčankom nedavno smo porazgovarali u Kinu Grič, a o čemu točno, pogledajte u sljedećim paragrafima.

Možeš li nam malo opisati svoj životni put? Koliko mi je poznato, već si sa 15 godina otišla u Rusiju?

“Da, moj otac je radio u karlovačkoj Jugoturbini, koja je u to vrijeme bila velika tvornica pumpi. 1986. otišli smo u Rusiju na četiri godine, a onda je nakon tog razdoblja počeo raditi za neku drugu firmu. I tako smo mi ostali u Rusiji u kojoj sam živjela deset godina. Rusiju sam kasnije zamijenila Londonom, ali moram priznati da mi se Engleska nije svidjela. Moskva je, s druge strane, bila genijalna…”

Genijalna? Po čemu?

“Dobro, možda prve dvije godine nisu bile baš super. U to vrijeme nisam govorila ruski, išla sam u srednju školu… No, 1988. godine počela sam pohađati tamošnji fakultet novinarstva koji je bio genijalan. Nalazio se preko puta Crvenog trga i u ono vrijeme spadao je u rusku alternativu. Tada sam počela hodati i s Pavelom, koji mi je otvorio čitav novi svijet književnosti i ruskih intelektualaca. U to sam se zaljubila i bilo mi je super.”

“Osam godina kasnije, kad sam odlazila iz Rusije, to više nije bila zemlja kakvu sam zatekla. Nedavno sam također bila u Moskvi. Sada taj grad ima 15 milijuna stanovnika, dok je u moje vrijeme imao osam. Kad sam ja učila voziti, njihove ceste su također imale osam traka, no tada su one bile prazne. Danas je stanje totalno drugačije – sve se nekako vrti oko novca, osobito u Moskvi, što mi djeluje razočaravajuće.”

Tatjana Božić
Foto: Damir Zovko

Tatjana, proputovala si pola Europa i bila u Rusiji, Nizozemskoj i Engleskoj. Koje su razlike između hrvatskog i, primjerice, ruskog mentaliteta?

“Znaš, Rusi me podsjećaju na Splićane. Oni ti za dva dana dođu i kažu: “Ti si moj čovjek, dat ću ti bubreg i ruku!” A onda te, s druge strane, uče pameti i govore nešto u smislu: “Šta ti to radiš? Jesi li poludio?” Rusi također pričaju u metaforama i nikad ne znaš je li nešto sigurno kod njih. Jednostavno nisu konkretni. U Hrvatskoj, konkretnije u Zagrebu i Karlovcu, sam imala osjećaj jala kod ljudi, u stilu: ‘Ma kaj će ona ovo ili ono…’

Bi li se jednom mogla vratiti u Karlovac ili Zagreb?

“Ne! (smijeh) U Zagrebu sam živjela devet godina i bilo mi je dobro. U Karlovac se ne bih mogla vratiti jer je to ipak provincijski grad. Da se sad moram vratiti u Zagreb, to ne bi bio toliki smak svijeta. Zagreb je OK grad u kojem ima puno dobrih zbivanja i zato što je teoretski veća provincija od Amsterdama, ljudi se više angažiraju oko stvari pa idu tamo-vamo. A opet, ja u Amsterdamu živim totalni obiteljski život…”

Imamo li mi Hrvati previsoko mišljenje o sebi u odnosu na ostatak Europe ili smo generalno, kao što si rekla, još uvijek provincijalci?

“Ne želim kritizirati, jer ja isto pripadam tom mentalitetu. Mislim da mi imamo kompleks male zemlje koja s jedne strane gaji strahopoštovanje prema Europi, a u isto se vrijeme busamo u prsa. Istu stvar sam primjetila i kod drugih Istočnih Europljana. Ja sam, recimo, bila totalno drugačija strankinja u Rusiji.”

Vratimo se malo na tvoj dokumentarac “Ljubavna odiseja”, koji je iznimno intiman i poetičan. Jesi li sa svojim premijernim dugometražnim uratkom na neki način egzorcirala vlastite demone iz prošlosti? Kako si i sama rekla, do ideje za film je došlo nakon određenih turbulentnih događaja u tvojem životu…

“To je bilo 2005. godine, znači jako davno. Jednog dana sam hodala po pruzi, blizu svog stana kod Vodovodne ulice. Dan prije slušala sam Terezu Kesoviju i neku njenu zagorsku pjesmu gdje pjeva “Njega nema..”, ili tako nešto… I odjedanput mi je sinula ideja da moram posjetiti sve svoje bivše dečke.”

Tatjana Božić
Foto: Damir Zovko

Što je točno prethodilo toj ideji?

“Prethodio je prekid s Vjeranom, Hrvatom iz filma, s kojim sam se rastala na prijateljski način. Tada smo otišli gledati film “Prekid” i jednostavno se isplakali. No, i dan danas smo ostali najbolji prijatelji. S Vjeranom više nije išlo jer nije htio brak i zajednički život, a to su bile stvari koje sam ja željela. U to vrijeme imala sam 35 godina i bila pod utjecajem našeg društva koje mi je nametalo kompleks stare cure.”

“Mislila sam da više neću naći nikoga tko me želi. Znaš kako kažu Ruskinje: “S 25 godina bolje je biti razvedena nego neudana”. Kad sam došla u Amsterdam, slična pitanja su potpuno nestala. Nizozemci su druga sredina, njima nije bilo jasno zašto bih se s 35 godina morala udati.”

Snimajući “Ljubavnu odiseju” jesi li imala određene strahove glede vlastitog ogoljavanja na velikom platnu, pogotovo sagledavši spoznaju kako će ovo intimno ostvarenje gledati i tvoja obitelj?

“Ne. Zato jer sam, snimajući i danonoćno provodivši vrijeme u montaži, bila svjesna da će konačni proizvod izgledati po mojim željama. Imala sam puno montažera s kojima mi je bilo teško gledati oko 300 sati vrlo intimnog materijala, od kojih je dio otpao na neke poprilično grozne i neugodne stvari. No kad smo cijeli film smontirali jedno dvadeset puta, situacija mi je postala normalna. Neugodu sam već odradila u montaži. Sad treba vidjeti kako će sve izgledati s publikom u kinu…”

Tatjana, jesi li nakon svih ljubavnih neuspjeha razočarana u muški rod?

“Ne, nisam razočarana u muški rod. Naravno da je svaki od mojih bivših dečkiju imao svoje psihice, ali ja sam – zato što je film o meni, a ne o njima – svu težinu pritiska prebacila na sebe.”

Koliko ti se promijenilo mišljenje o bivšim dečkima nakon cijele ove dokumentarne avanture?

“S većinom se promijenilo na bolje, no s jednim od njih – Aleksejem – bolje da se i nisam srela. Veza s njim bila je tako velika u mojoj glavi, no nakon našeg susreta sve je postalo nekako prizemno.”

Tatjana Božić
Foto: Damir Zovko

A kakva je situacija bila s Pavelom? Koliko smo vidjeli na filmu, između vas dvoje i dalje frca dosta iskrica. Da se možeš vratiti u prošlost, bi li promijenila nešto u vašem odnosu?

“Ne. Ali kad sam ga srela, ako se sjećaš u onoj sceni gdje se grlimo, po njegovom mirisu sam shvatila razlog zbog kojeg mi je nedostajao svih ovih godina. No u isto vrijeme bilo mi je jasno i zašto više nismo zajedno. I to je OK. U biti, ne bih se vratila niti jednoj od bivših ljubavi. Sa svima sam, međutim, ostala u dobrim odnosima, a s nekima i surađujem.”

U filmu se spominje tvoje pretjerano prilagođavanje muškaracima nakon ulaska u vezu. Kako ti vidiš tu primjedbu sa strane?

“Mislim da mene nitko, barem ne na prvi pogled, ne doživljava kao osobu koja će se ikome prilagođavati. A opet, vjerujem da je to jedna od meni potrebnih stvari za ispunjeni unutrašnji život, ta neka vrsta emocionalne emancipacije. Da, s financijske strane ja i jesam emancipirana. U Nizozemskoj, primjerice, postoji dobar socijalni sistem u kojem žene zbog financijske sigurnosti ne moraju ostati u lošim brakovima, poput naših baka i mama.”

Kakve su žene Nizozemke? Vidjeli smo šok na tvojem licu u trenutku spoznaje da ćeš, poput njih, svoje dijete morati roditi u vlastitoj kući?

“Tamošnjim ženama muškarci ne otvaraju vrata. One se, pak, bune zbog nedostatka barenja i manjka tih muško-ženskih igara, a koje su se zbog međusobne ravnopravnosti nekako izgubile.”

Na koji način je odrađeno snimanje “Ljubavne odiseje”? Jesi li zaposlila profesionalce ili si ti odradila većinu snimateljskih zadaća na svojem dokumentarcu?

“Sve lijepe stvari u dokumentarcu je snimio kamerman, dok sam ja odradila one ultra-intimne scene poput svađe s Rogierom. Kamera je bila mala pa na nju nitko nije obraćao pažnju. Recimo, ona scena gdje Tanja kaže: “Probaj živjeti s njim”. Za vrijeme snimanja tog dijela filma svi su bili iznimno pijani. Na takav način pije se samo u Rusiji – oni ti odu spavati sat vremena, a nakon toga opet otvore novu bocu votke i samo nastavljaju gdje su stali. Sljedeći dan, kad smo se tonac, snimatelj i ja vlakom vraćali nazad, otkrila sam spomenutu scenu. Nisam bila ni svjesna da smo je uopće snimili…”

Tatjana Božić
Foto: Damir Zovko

Zar to na neki način nije maskiranje vlastitih osjećaja? Zar je lakše popiti litru votke nego otvoreno pokazati svoje emocije? Jesu li Rusi i inače toliko zatvoreni?

“Ja s Rusima nisam doživjela neku naročitu intimnost. Svim ljudima se, nažalost, lakše otvoriti kad popiju nešto, ali Rusi stvarno šokantno puno piju i to nisu samo pretjerane priče.”

Koje osnovne stvari mora zadovoljiti tvoj dokumentarni film?

“Volim da moj film, prije svega, govori intimnu priču. Ja to volim. Isto tako, bitno mi je da priča pokaže nekakvu socijalnu notu. Recimo, kad bi obrađivala veliku temu poput zagađenja, opet bi je radila na intiman način, kroz priču jednog čovjeka.”

Smatraš li dokumentarce važnim medijem u misiji prezentiranja značajnih socijalnih tema i pokazivanja spektra ljudskih emocija?

“Kako sam ja išla na dokumentarni odjel svoje filmske škole, tako nisam nikad gajila ambicije o snimanju igranih filmova. Nikad nisam doživljavala dokumentarni film kao dodatnu stepenicu prema pravom filmu. To je medij koji me zanima i kojeg jako volim. Snimanje igranog filma spada u teške djelatnosti, a iako s njim nemam iskustva, pretpostavljam da za njegovo montiranje treba manje vremena od onog kojeg sam ja za istu djelatnost potrošila na svoj dokumentarac.”

Kako pristupaš svojim likovima, odnosno na koji način ih omekšavaš i iz njih izvlačiš više nego što su ti u tom trenutku možda i spremni ponuditi?

“To je, u biti, etičko pitanje zbog tematike mojeg filma. U “Ljubavnoj odiseji” sam se susretala sa svojim bivšim dečkima, no u ostalim filmovima ljudi su me generalno doživljavali kao najbolju prijateljicu, iako ja njih nisam. U tim trenucima ja sam njima sve davala, no svejedno me muči pitanje o opravdanosti takvih postupaka. Ta tema kod mene, a vjerojatno i kod drugih redatelja, često izlazi na površinu. Da bi nekog otvorio, i ti se moraš otvoriti.”

“Istinski me zanima sudbina mojih sugovornika, kao i sadržaj njihovih misli. U svojem posljednjem filmu, doduše, nisam morala glumiti, ali pitam se bih li zadržala svoju toplinu i ljubaznost u nedostatku filmskih kamera? Da kojim slučajem nisam snimala dokumentarac, bih li se ikada našla sa svojim bivšim dečkima?”

Tatjana Božić
Foto: Damir Zovko

To sam te htio pitati… Jesi li na kraju ipak zadovoljna s tom cijelom epizodom. Imam osjećaj da si sa svojim filmom uspješno zaokružila i stavila točku na “i” jednog važnog razdoblja vlastitog života. U stvarnom životu malo ljudi može napraviti sličnu stvar…

“Jako sam zadovoljna. Recimo Jacob, onaj Englez… Poslije našeg ružnog rastanka ostao mi je gorak okus u ustima. Nisam ga više nikad u životu htjela vidjeti. Kad smo se opet sreli, shvatila sam da on i nije toliko loš kao što sam mislila. Sad se možemo družiti i sve je OK. Nije mi žao ni zbog Alekseja. Njegova bivša žena postala mi je jako dobra prijateljica, kao i ta druga djevojka s kojom je došao na snimanje.”

Bojiš li se možda reakcije svojeg djeteta nakon prikazivanja dokumentarca? Dobro, u filmu nema toliko škakljivih situacija, ali opet govorimo o iznimno intimnom dokumentarnom ostvarenju.

“Pa ne, ne bojim se. Pokazala sam film svojem tati i njemu se svidio. Valjda zato što je iskren i što nisam muljala. Bio mi je važno i da sama sebe prihvatim takvom kakva jesam.”

Kakva je trenutna situacija između tebe i Rogiera?

“Situacija je takva da iskreno ni mi ne znamo gdje smo. Pokušavamo i trudimo se naći neki modus zajedničko-odvojenog življenja. Stvari su puno bolje među nama. Nešto se prelomilo i više se ne možemo vratiti na staro.”

1999. godine osnovala si producentsku kuću Fade In. Koliko si s te strane upoznata s našim redateljima i hrvatskom dokumentarnom produkcijom?

“Gledam naše dokumentarce, ali ne toliko puno da sam upoznata sa svim ostvarenjima. Mislim da je Hrvatska u boljoj dokumentarnoj situaciji i da je važno da ljudi rade i nastavljaju našu nefikcijsku tradiciju. Moramo čuvati naš dokumentarac, koji u Hrvatskoj ima dobru i dugu tradiciju.”

“U Nizozemskoj su majstori za pisanje najboljih scenarija, pa tako i za dokumentarne filmove. Tamošnji redatelji snimaju dobre filmove, u kojima se vidi tehnička kvaliteta ali i manjak emocija. Kod nas je situacija drugačija – u Hrvatskoj se snimaju emotivni filmovi kojima, međutim, nedostaje struktura i dramaturgija, a to su stvari koje bi poboljšao bolji producent.”

Tatjana Božić
Foto: Damir Zovko

Što bi preporučili mladim hrvatskim redateljima? Koliko je novac važan za snimanje dobrog dokumentarca i može li se takav film završiti bez, ajmo udariti neku cifru – 500 tisuća kuna?

“U današnje vrijeme se apsolutno može snimiti dobar film bez velikih financijskih izdataka. Da, i ja sam mogla svoj dokumentarac završiti s manjim budžetom, ali nemam više 20 godina i moram od nečega živjeti. U Hrvatskoj bi trebalo razvijati kulturu timskog rada. Kod nas još uvijek, primjerice, kamerman i ostatak ekipe svoj posao ne doživljavaju dovoljno važnim u odnosu na onaj redateljski. U Nizozemskoj je drugačija priča. Tamo cijela ekipa daje sve od sebe, jer se radi o njihovoj profesionalnoj struci.”

Što trenutno profesionalno radiš? Snimaš li isključivo dokumentarce ili si zaposlena na nekim drugim projektima?

“Cijelo ovo vrijeme provela sam u montaži s “Ljubavnom odisejom”. Sada radim drugi film za čije istraživanje smo uspjeli osigurati sredstva. Uskoro ću početi pisati scenarij i onda ćemo ga aplicirati na natječaje… U Nizozemskoj je isto kriza, ali se ovdje ipak može živjeti od snimanja dokumentarnih filmova.”

“Nadam se da će tako biti i u mom slučaju. Kao što smo 1999. godine Hrvoje, Marko i ja osnovali Fade In – za kojeg sam ponosna što još uvijek dobro stoji na nogama – tako sad sa svojom nizozemskom prijateljicom želim osnovati producentsku kuću Pussy platform, koja će nam pomoći u traženju jednog novog odnosa između muškaraca i žena.”

Rekla si mi da ti je rođenje djeteta pomoglo zrelije sagledati situaciju u kojoj si se našla…

“Da, sad mi više nije toliko važno imati muškarca u vlastitom životu. Rođenjem djeteta taj dio mene se smirio. Ovo sam ja i znam tko sam i što sam. Valjda tek kad dođeš u neku stariju dob, možeš reći da ulaziš u zreliju fazu svojeg postojanja.”

Tatjana Božić
Foto: Damir Zovko

Meni se sviđa što unatoč svemu nisi postala ogorčena…

“Ne, ja totalno vjerujem u ljubav, pogotovo u Nizozemskoj, pošto kod njih kažu da ona počinje u 80-oj. Naravno da me u prošlosti pritiskao hrvatski mentalitet i da su me svi žalili jer se s toliko godina još uvijek nisam udala. Sve dok nisam sama sebi rekla: “Svijet je velik, Zagreb je mali”. S Rogierom, koji je tada imao 43, a ja 35 godina, situacija oko moje trudnoće nikada nije dobila čudan predznak.”

“Danas to možemo analizirati na zreo način i prihvatiti činjenicu o mojem tadašnjem biološkom satu. Mi se još uvijek nismo rastali i on mi se kao muškarac i dalje sviđa…”

Znači postoje šanse za neki sretan završetak?

“Zavisi o konačnoj definiciji sretnog završetka. Mislim da je u mojem slučaju bilo važno pustiti ideju braka iza sebe. Pustiti tu spoznaju da će mene netko spasiti samim ulaskom u brak. Iako sam obrazovana i unatoč činjenici da sam čitajući mnogo feminističkih knjiga bila svjesna kako takvim stvarima ne bih trebala podlijegati, očito je to neko konzervativno razmišljanje bilo pohranjeno duboko u meni. Sad mi to više ne treba…”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije