Prvi dokumentarni film Gorana Devića nakon 2012. godine (“Dvije peći za udarnika Josipa Trojka”), gorak je i višeslojan društveni komentar postranzicijske Hrvatske ostavljene na milost i nemilost slobodnoj trgovini u interpretaciji domaćih kvazi-menadžerskih nevježa. “Buffet Željezara” (Petnaesta umjetnost, 2017.) koja u svojoj tihoj opservaciji dokumentira šest posljednjih dana sisačke kavane na ulazu u Željezaru Sisak – kao i u slučaju Poljakovog “Oni samo odlaze i dolaze” (Hrvatski filmski savez, 2016.) – potvrđuje i ne toliko majušnu zemljišnu među koja dijeli umjetnost od dokumentarnog rada na baušteli. Kupiti kameru danas može svatko, no samo rijetko školovano i(li) talentirano redateljsko oko svoju viziju i terenski rad uspijeva proklesati do filmsko-umjetničkog skrola vrijednog svrstavanja u istaknutiji red domaće dokumentarističke produkcije. Vrijeme će možda pokazati i – baštine.
Devićeva premisa bolno je jednostavna: opservacijsko-statičnom metodom dugih kadrova snimiti posljednjih šest dana života male sisačke kafane, i to kroz razgovore vlasničkog bračnog para Erne i Dževada sa sve rjeđe kapljućim mušterijama, pretežno osipajućom radničkom klasom i pokojim zalutalim penzionerom. Nakon otkucaja šestice, Erna i Dževad napustit će Hrvatsku i sreću potražiti na arbajtu u Njemačkoj, jer one radne u domovini nema. Nekadašnja zaposlena kavana danas zjapi prazno i otužno, a i za ona tri preostala vanjska stola rijetko koja mušterija pita. Another day, another dollar, s time da se ovdje ne radi o razočaranim poletarcima već ljudima na pragu dobrano zaslužene penzije.
Dević kao dobar dokumentarist ne siluje stvarnost već je dokumentira. I to je dovoljno. Problemi ovakve magnitude rješavaju se na nekim višim nadmorskim visinama.
Kroz strateški odabrane lokacije u i oko ugostiteljskog objekta, “Buffet Željezara” uglavnom jednom (!) kamerom precizno locira deprecijaciju jednog sistema i sustava vrijednosti. Ono što je vrijedilo jučer, ne vrijedi danas; ono što vrijedi danas, možda neće vrijediti sutra. Dević oštro zarezuje u bolesno tkivo najvažnijih društvenih problema poput nezaposlenosti i urušavanja domaće industrije, nimalo slučajno – upravo u Sisku, nekadašnjem domaćem industrijskom gigantu, danas gradu na izdisaju koji ukida autobusne linije jer se njima više nema tko voziti. Nimalo slučajno i jer je Sisak – Devićev rodni grad.
Rotirajući protagonisti “Buffeta Željezara” konsternirano se u pravilnim razmacima prisjećaju boljih vremena, bujajućeg života i gužve na svakom koraku. Nekad je bilo bolje, recitiraju unisono, žalobno usporeno birajući s kava-piva-rakija menija. Malotko sa stalnim poslom; svi približno u sličnim ekonomskim problemima. Romkinja gata iz kave; nekadašnji industrijski radnik prepričava robovski rad u šumi za mizernu plaću; vlasnica proklinje alkohol i alkoholizam, ali ga svejedno dila zainteresiranim strankama; lokalni mislioci komentiraju svjetsku političku scenu. Svakodnevicu im narušava tek pokoji zalutali automobil, naporna fotografkinja u srednjim godinama i ograničavajući pogled na zarasle ulice s prašinom ratnih devedesetih.
Stalna na tom svijetu samo mijena jest. Možda. Vjerojatno. Jest. Samo, Sisak ne spada u strogo izolirane slučajeve-ogledne primjerke hrvatskog ekonomskog posrnuća, tek u nešto eksponiranije. Dević kao dobar dokumentarist ne siluje stvarnost već je dokumentira. I to je dovoljno. Problemi ovakve magnitude rješavaju se na nekim višim nadmorskim visinama.
