Nakon međunarodno priznatog “Autofocusa” (Milva film i video, 2013.), “Oni samo dolaze i odlaze” (Hrvatski filmski savez, 2017.) mekan je i trijumfalan povratak Borisa Poljaka u naručje opservacijske antropologije. Mjesto radnje u ovom je slučaju nešto južnije, na domaćem terenu jutarnjeg limba ljetnih Bačvica, koje u tom zlatokosom vremenskom pojasu na površinu izvlači – pa, subjekte vrijedne dobrog dokumentarnog filma i odlaska u kino. Dramaturški raslojen u četiri odijeljena čina – ali bez natruhe redateljske on/off sreen intervencije – “Oni samo dolaze i odlaze” jasno prikazuju sezonsku filozofiju mikro-prostora koji vremenskom gradacijom ne mijenja tek demografski sastav već i prvotno zamišljenu turističko-prostornu namjenu. Kako noć postupno potpisuje predaju galopirajućem jutru, tako se mijenja i ponašanje posjetitelja priobalnog eko-sistema s vlastitim setom pravila, rezultirajući sve češće apsurdnom komedijom – gole situacije; primjerice, potpuno nagog i alkoholom natopljenog mlađeg punoljetnika koji saltima unatrag izaziva zgražanje prisutnih penzića.
Poljak film započinje usred večeri, house hall of fame hitčinom iz dvijetisućutih (“The Man with the Red Face”, Laurent Garnier) i morskom verzijom ljubavi na zidiću zaigranog para u plićaku Bačvica. Završava pak jednom od najupečatljivijih scena moderne hrvatske dokumentaristike – jutarnjim odlaskom u svjetlost, pretapajućom vangoghovskom apstrakcijom filma i boje, nagovještajem moguće iluzije o dosad viđenome kao običnoj igri sjene i projektorskog odsjaja. Početak i kraj. Opipljive krajnosti i onkraj opipljivosti. Ono što smo bili i ono što tek trebamo postati. Mladenačka ustreptalost i jesensko brojanje koraka. Od imamo ih na dijeljenje do svaki je važan. Između otisaka stopala u pijesku tek je industrijska svakodnevica, na dvadesetak filmskih minuta zakopana iza Dioklecijanovih zidina.
Tanka je možda granica između ove vrste opservacijske dokumentaristike i vojaerizma, no Poljak je u “Onima” nikada ne prelazi, prožimajući kroz film profesionalnu radoznalost ispred perverzije, umjetnost ispred jeftinog vlog-snuffa.
Poljakovi kadrovi uglavnom su statični, radoznali, građanski na distanci – ne i nadzorno hladni, uz švenkanje subjekata u pokretu kada to zatreba. Bilo da se radi o hrvačkom klešu dvojice pubertetlija ili grupnom snapshotu ranojutarnje disperziranih slet-penzionera koji kao da su izašli sa seta “The Walking Deada”, svaki Splićaninov filmski frame izliven je kroz čelično sito razložne namjere. Eho Martinčeve škole filmskog kvadrata, koja čak i splitskom kontroliranom, polu-devijantnom kaosu nastoji dati smisao i matematičku preciznost. Ne da je objasni, ali da je humorom procijepi do gabarita razumljivog, manje nepoznatog i strašnog.
Tanka je možda granica između ove vrste opservacijske dokumentaristike i vojaerizma, no Poljak je u “Onima” nikada ne prelazi, prožimajući kroz film profesionalnu radoznalost ispred perverzije, umjetnost ispred jeftinog vlog-snuffa. Ljubav, mržnja, golotinja mlada, polugolotinja nešto namreškanija. Povraćanje u valovima. Ljubljenje među valovima. Studija ljudskog karaktera. Sjebanih i predivnih životinja s Bačvicama kao ground zerom mladog čovječanstva, mjesta od kojeg sve počinje i prema kojem sve otpočinje. Simbiotičko prožimanje tijela i prirode u matematičkoj smislenosti kvadrata. “Oni samo dolaze i odlaze” i kao samostalno muzejsko-filmska instalacija, ne tek kino-razbibriga. Boris Poljak je, zar ste uopće sumnjali, zadržao tron kralja hrvatske dokumentarne opservacije. A sada, vrijeme je za festivalski izvoz…
