Tomislav Žaja (Zagreb, 1967.) autor je dokumentarnog filma “Susjedi” (Gral Film, 2018.) koji se bavi deinstitucionalizacijom i reintegracijom u normalnu svakodnevicu pojedinaca s mentalnim i intelektualnim poteškoćama iz Doma za psihičke bolesne odrasle osobe “Osijek”. Film je na 15. ZagrebDoxu zavrijedio Nagradu publike, a riječ je o vjerojatno najboljem domaćem ostvarenju prikazanom na ovogodišnjem Doxu. Žaja je magistar režije dokumentarnog filma (poznata praška filmska akademija FAMU), a u svojim filmovima – u koje spadaju recentni “Novi dan” (2013) i “Slobodni” (2015) – daje glas spomenutoj, zapravo najranjivijoj skupini ljudi koju javnost i dalje gleda s dobrom dozom nerazumijevanja i straha.
Dobivši nekoliko manjih uloga, hrvatski autor još je s trinaest-četrnaest godina bio uronjen u svijet filma i kazališta. Sjeća se Žaja i svoje Srednje škole za kulturu i umjetnost (smjer televizija i film) i posjeta iskusnih filmskih djelatnika, poput snimatelja Krešimira Grčevića (“Winnetou”), koji su klincima pokazivali sve ljepote filmskog zanata. Kasnije je naš redatelj pokušao upasti na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a kad mu to nije uspjelo, uputio se prema Pragu, magistriravši na opusu velikog američkog autora Johna Cassavetesa. Početkom devedesetih Žaja se vraća u Hrvatsku te osniva produkcijsku kuću Gral Film, kroz koju realizira sve vlastite filmove.
Zanimljivo, pokojni autorov otac Božo Žaja, doktor psihologije i jedan od vodećih jugoslavenskih stručnjaka za pitanje modela rada s osobama s psihičkim poteškoćama, znao je voditi našeg autora po domovima i bolničkim posjetima, pa je hrvatski redatelj tamo stekao predznanje i empatiju prema takvim ljudima. Osim redateljskog posla, Žaja posljednjih sedam-osam godina surađuje s najznačajnijim regionalnim i europskim organizacijama koje se bave osobama s psihičkim poteškoćama, odlazeći na turneje i javne debate kao zagovarač prava ovakvih pojedinaca.
Vaš prethodni dokumentarni film “Slobodni” prati deinstitucionalizaciju osoba s intelektualnim poteškoćama. “Susjedi” na istom tragu govore o ljudima koji nakon više godina, neki i nakon više desetljeća, napuštaju Dom za psihički bolesne osobe “Osijek”.
“Možemo reći da se u filmu ‘Susjedi’ radi o mojem nastavku bavljenja tematikom socijalne pravde i ljudskih prava u odnosu na segregaciju, diskriminaciju i stigmatizaciju osoba sa intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama, koje su u današnjem svijetu najranjiviji i najnezaštićeniji dio populacije, unatoč zakonima i konvencijama koje se većina država obvezala poštovati. Nakon prethodnog dokumentarca ‘Slobodni’, u kojem sam pratio deinstitucionalizaciju ljudi s intelektualnim poteškoćama, razmišljao sam zašto je ljudima teško prihvatiti ljude s Downovim sindromom ili autizmom, koji zaista nisu opasni za svoju okolinu. Kako će onda, mislio sam, prihvatiti ljude s dijagnozama psihičkih bolesti kad počnu izlaziti van ustanova. Čuo sam da ravnatelj Doma za psihički bolesne odrasle osobe ‘Osijek’, Ladislav Lamza, po vokaciji socijalni radnik, želi takve ljude vratiti u normalan, vaninstitucionalan život u zajednici gdje bi im organizirao podršku kako bi mogli nastaviti sa životom. Tema me zaintrigirala i želio sam snimiti film o tom procesu.
“Iz institucije u Osijeku na kraju je pušteno dvjestotinjak ljudi, a cijeli model transformirao se iz medicinskog u socijalni. Medicinski model kaže da ljude trebamo doživotno ostaviti na trajnom smještaju u medicinskim ustanovama, žetonirati ih, davati im psihofarmake o čijim posljedicama psihijatrija i medicina jako malo znaju. Kod medicinskog modela dosta se eksperimentira, u smislu pretpostavki o poremećajima u mozgu i s njim povezanih dijagnoza i terapija. No, s obzirom na to kako malo znamo o mozgu, radi se o poprilično diskutabilnoj teoriji. Stoga mogu slobodno reći da ovo što radi moderna psihijatrija predstavlja jedan veliki eksperiment. Socijalni model, međutim, nije eksperiment, jer te ljude vraća u društvo, smještajući ih u stanove koje plaća država, s asistentima koji im pomažu u tom prijelaznom razdoblju. Pojedincima kojima je to potrebno, asistenti nastavljaju pružati podršku u svakodnevnom životu. Radi se ipak o ljudima izoliranim na desetke godina koji sada iznova moraju naučiti neke osnovne stvari, poput brige o samima sebi, plaćanja računa itd.”
Mogu li se osobe nakon izlaska iz psihijatrijske ustanove samostalno brinuti za sebe? Kolika im je pomoć potrebna za vraćanje u normalnu svakodnevicu?
“Mogu, naravno da mogu. Oni su vrlo brzo naučili brinuti se za sebe. Količina podrške sa strane opadala je rapidnom brzinom kod velike većine – s početnih 24 sata na dan prema sat ili dva, odnosno tek telefonski poziv kojim se provjeravala situacija. Veliki dio ovih osoba dobio je zaposlenje, uglavnom kroz skraćeno radno vrijeme. Primjerice, Slavko kojeg vidimo u filmu, bio je konobar. Danas radi isti posao. Dođe u kafić i odradi svoja četiri sata, na zadovoljstvo svojeg poslodavca kojem za vrijeme gužve itekako dobro dođe njegova pomoć. Nije rijetkost u današnjem ubrzanom vremenu doživjeti živčani slom ili pasti u duboku depresiju. Takav pojedinac u ekstremnim slučajevima treba biti hospitaliziran, ali naravno ne do kraja života. Svi ljudi trebaju živjeti u zajednici s jednakim pravima, i to je suština socijalnog modela. Hrvatska je treća u svijetu ratificirala konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom, u koju spadaju i ljudi s psihičkim bolestima. Na to smo bili jako ponosni. Ta konvencija je iznad svih naših lokalnih zakona, dok je Hrvatska kao država potpisala da će svoje lokalne zakone prilagoditi toj konvenciji te se u skladu s time ponašati i napraviti određene reforme u sustavu socijalne skrbi, zdravstva itd.”
Bojimo se onoga što ne razumijemo. Svojim filmovima pokušavate napraviti nešto na tom planu – rastjerati predrasude oko osoba s intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama, kojih se, sudeći po Vašim filmovima, ne bismo trebali bojati…
“Na te ljude prije svega gledam – kao ljude. Ljude koji imaju određene probleme s kojima moraju živjeti. Mi se prema njima trebamo skrbiti na isti način kao što to, primjerice, činimo u slučaju osoba sa srčanim ili bubrežnim problemima. Hrvatski liječnici nedavno su u Rijeci čovjeku ugradili najmanji pacemaker na svijetu. I na to smo jako ponosni. No, naš sustav ne brine na jednako gorljiv način o osobama s psihosocijalnim i intelektualnim poteškoćama. Sustav ih jednostavno ne tretira ravnopravno kao sve ostale. I tu se onda događa velika diskriminacija, pa i segregacija. Još u djetinjstvu sam se emocionalno vezao za takve osobe, doživio ih kao ljude, jer su se oni na jednak način ponašali prema meni. Već kao dijete želio sam im pomoći, ali nisam znao na koji način. Sve dok nisam počeo snimati filmove. Sad možemo reći da se radi o alatu kojim to pokušavam raditi. Vjerujem da sam bar malo uspio u tome.”
Mijenja li se kod ljudi barem puževim koracima okoštala paradigma o psihičkim i intelektualnim poteškoćama kao nečem stranom, zaraznom, sramnom u krajnjem slučaju?
“Najveći mi je dokaz kad mi ljudi nakon projekcije prilaze i govore da nisu bili sigurni smiju li se smijati određenim situacijama u filmu, valjda zbog političke korektnosti i stigme koja pojačava naše predrasude prema tim ljudima. Kasnije su, kažu, kako je film odmicao, bili sve slobodniji i opušteniji. Dokumentarac i jest namjerno strukturiran na ovaj način. Ideja mi je bila osloboditi gledatelja, voditi ga kroz film i vlastite emocije do trenutka da se počne slobodno smijati u posljednjoj četvrtini dokumentarca. Važno mi je bilo gledatelju dopustiti oslobađanje od predrasuda, čvora u želucu. Želio sam da moje protagoniste prihvati na način kao što bi prihvatio bilo koga drugoga, kojem bi se bez problema nasmijao u sličnoj situaciji. To oslobađanje – kad mi ljudi kažu da su sve doživjeli na ovakav način – meni predstavlja dokaz da je film uspio.”
