Iz Berlina sa 70. Berlinalea za Dokumentarni.net: Dragan Rubeša
Postoje sineasti koji se suočavaju s ratnim zločinima i genocidima smireno i s dignitetom, tragajući za stazom mira. Jedan od njih je i veliki kambodžanski redatelj Rithy Panh. Čitav njegov opus bavi se žrtvama Crvenih Kmera. Tako se autorova “Slika koja nedostaje” / “The Missing Picture” / “L’image manquante” (2013) može promatrati kao svojevrsni preludij njegovoj osobnoj i duhovnoj istrazi koju nastavlja u “Graves Without a Name” / “Les tombeaux sans noms” (2018). No tamo gdje u “Slici koja nedostaje” Panh koristi diorame od glinenih figurica, u “Graves Without a Name” njegova zanatska, arheološka i duhovna praksa svodi se na konstrukciju minijaturnih modela sa selima u čiju zemlju stavlja fotografije dječjih i odraslih žrtava. Taj ritual zabadanja fotografija u zemlju blizak je sceni iz Frljićeve predstave “Aleksandra Zec” u kojoj njegove male glumice rukama otkopavaju svoju vršnjakinju iz naziva predstave. Iako Panhov prosede puno duguje Patriciju Guzmánu i njegovim poetskim studijama Čilea u vremenima vojne diktature. Obojica se odnose prema povijesti u spoju intimističkog i panoramskog, često fokusirani na ekstremne krupne planove blata i pijeska u kojima je zakopan dobar dio kambodžanske i čileanske povijesti.
Kao da Panh ne želi zaboraviti. Kao da nije napustio vremena prinudnog rada na poljima u kojima je rukama dodirivao smrt, svjestan da nas ožiljci obvezuju da se prisjetimo onih najdubljih rana Prošlosti. Osloboditi duhove od neugodnog prokletstva apsurdne osude i nasilne smrti. Upoznati mrtve i dati im ime i glas. To je kvintesencija autorova opusa koji sondira one opskurnije neshvatljive zone koje ostaju vječno obavijene velom tajne i ne mogu se prepričati. One pripadaju nekoj drugoj dimenziji koju obitavaju noćne more, laži, snovi i iluzije. Ali Panhu su potrebna i svjedočanstva onih koji su teror Crvenih Kmera preživjeli na vlastitoj koži. Oni su jedina karika koja povezuje autorov opus s realnim, konkretnije, njegovom dokumentarnom idejom. Svjestan da mu u takvim situacijama arheologija i arhivi ne mogu pomoći, Panh preuzima svojevrsnu ulogu šamana e da bi spasio poneki trag iz ponora zaborava.
I u autorovu najnovijem komadu “Irradiated” / “Irradiés” (2020), dobitniku nagrade za najbolji dokumentarni film netom završenog 70. Berlinalea, ugledat ćemo muškarca čije ruke sklapaju maketu kuće u kojoj on stavlja svoje jedino blago, nalik spašenom blagu položenom na oltar. Riječ je o jednoj obiteljskoj fotografiji. Tim prizorom započinje Panhovo putovanje prema boli. Filmsko platno je razlomljeno u triptih koji slikama podaruje ritam. Opet je u prvom planu tragedija rata, samo što su sada u fokusu oni koji su preživjeli psihološku i fizičku radijaciju u svim mogućim ratovima. Zlo zrači. Njegova bol pogađa i kasnije generacije. Ali prema autoru, iza te boli krije se nevinost. Panh sada preuzima ulogu svjedoka, iako ne zaboravlja na teror Crvenih Kmera koji ostaje njegova vječna opsesija.
Spoznaja svijeta i Povijesti koju pokušavamo reorganizirati i po tko zna koji put prihvatiti, ne priznaje kronološke progresije, geometrijski red, stroge barijere i razumne skokove.
Jer, mora postojati nekakav način da se zaustavi protok smrti koju zrači 20. stoljeće i nije dovoljno raskomadati slike u split screenu da bi se prekinula jeka mržnje. Zato je “Irradiated” tek još jedan autorov pokušaj otvaranja demonskih vrata povijesnog arhiva, to veliko prokletstvo filma koje ga tjera da obnovi sjećanja na užase masakra, genocida, masovnih egzekucija i ponora Povijesti, od atomske bombe do Holokausta i prolivene krvi na kambožanskim poljima smrti. Enormna količina footagea koju koristi Panh, pokazuje kako Zlo zrači iz jedne slike u drugu, u seriji fragmenata koji pripadaju različitim povijesnim epohama, povezanih jezivim anonimnim svjedočanstvima.
Sličnim temama bavili su se i neki drugi veliki autori, od Jeana Roucha do Alaina Resnaisa. Možda Rithy Panh ne posjeduju onu istu evokativnu i generativnu snagu najnovijeg Godarda (šifra: “Le Livre d’image”) i prečesto se gubi u svim tim slikama, koje nisu samo njegov najambiciozniji već i najkompleksniji projekt. Čak i nadmašuju Panhove jednako kompleksne i slojevite komade poput “Slike koja nedostaje” i “Egzila” “Exile” / “Exil” (2016) koje sada doslovno citira u nekoj vrsti semiotičke sinteze, garnirane performativnim insertima koji puno duguju estetici klasičnog japanskog teatra. “Bol je oblik spoznaje“, kazat će jedan od autorovih aktera. Zato ta spoznaja svijeta i Povijesti koju pokušavamo reorganizirati i po tko zna koji put prihvatiti, ne priznaje kronološke progresije, geometrijski red, stroge barijere i razumne skokove.
Zato se “Irradiated” svodi na vječno kruženje prirode u seriji loopova i preciznih obrazaca. Zato dijalog njegovih razlomljenih slika još nikad nije bio tako blizak trokanalnoj galerijskoj videoinstalaciji. Koliko god je riječ o krajnje ekstremnom, urgentnom i potrebnom komadu čija snaga penetrira naša srca i oči. Komad u kojem Panh nanovo preuzima ulogu svjedoka. Poput preživjele Marceline Loridan, koju će vječno proganjati aveti zračenja.