Postoje filmovi o visoko polarizirajućim temama na čijem se tretmanu možda i najefikasnije ogleda aktualni politički trenutak, uz razotkrivanje manipulativnosti popratne retorike. Kad se ona kosi s osnovnom racionalnošću, onda je vrijeme zapitati se o prirodi sustava koji interes elita više ne pokušava niti nemušto sakriti. Sve se navedeno prelomilo na ovogodišnjem dokumentarnom pobjedniku Berlinalea i osvajaču Nagrade publike 20. ZagrebDoxa – filmu “Jedina zemlja” / “No Other Land” (2024) palestinsko-izraelskog kolektiva (Basel Adra, Hamdan Ballal, Yuval Abraham i Rachel Szor), da bi mu bile upućene jednako promašene prozivke, kako političkih elita, tako i istaknutih pojedinaca. Reakcije su još ekstremnije no što su bile one upućene Jonathanu Glazeru nakon održanog govora na ovogodišnjoj dodjeli Oscara, prilikom primanja nagrade za najbolji strani film “Zona interesa” / “The Zone of Interest” (2023). Srećom, dio je publike potaknute tim primjerima jako dobro shvatio da živimo u svijetu u kojem su kapitalistički predvodnici pravednici, zločinci mirotvorci, a svi pojedinci antiratnih i ljudskopravaških stavova – jednostavno antisemiti. Da nije toliko otrcana, posegnuli bismo za frazom orvelovskog novogovora. Bio javni prostor više ili manje totalitaran, činjenica jest da je iz istih razloga “Jedina zemlja” postala prepoznatljiva, o njoj se u srednjostrujaškim medijima pisalo više no što je to uobičajeno za dokumentarni film.
Bila je to ujedno idealna prilika za još jednu promašenu raspravu – onu političnosti odluka svojstvenih žirijima od filmskih do glazbenih festivala, uz pozivanje na odgovornu objektivnost. Iako sadržaj te žuđene objektivnosti nikad nije detektiran, poput aveti se nameće nad svaki ocjenjivački odbor, ne bi li fokus s bitnog pomaknuli na beznačajno. Još je urgentnije prikriti činjenicu da je svaki izbor političan, baš kao što je i filmu pripadna estetika posrednik sasvim konkretne ideje. Ono što se čini objektivno, uglavnom je neutralno, sasvim u skladu s dominantnim vrijednostima. Žiri je ipak prepoznao vlastitu odgovornost za proširenje rasprave o palestinskom pitanju, unoseći novu perspektivu. Srž “Jedine zemlje” pritom je aktivistička, gledatelj je suočen s nizom snimaka izraelskog protjerivanja, zlostavljanja i diskriminiranja palestinskog stanovništva na Zapadnoj obali (potpuno je primjenjivo i na pojas Gaze). U njima nema ništa konstruirano, one su u javnom prostoru odavno, ali efekt ostvaruju sakupljene na jedno mjesto, da bi gledatelji sami bili izloženi torturi, jer se stres s platna neminovno na njih prelijeva. Iako je snimanje započelo 2019., recentni događaji na film bacaju posve novo svjetlo, završavajući snimkom ratom potaknutog oružanog napada od strane izraelskih doseljenika na same protagoniste.
Film je rezultat kolaboracije nekoliko aktivista, novinara i filmaša obje sukobljene strane, a koji dokumentiraju nasilno preseljenje i uništavanje palestinskih naselja – državni projekt zauzimanja i otimanja zemlje, kao i ciljanog naseljavanja Izraelaca. Riječ je o dugogodišnjoj praksi, koja redovito eskalira uslijed totalnog ponižavanja čitave skupine uz kontinuiranu uporabu fizičkog i psihičkog nasilja. “Jedina zemlja” način funkcioniranja izraelske države otkriva iznutra, velik je dio materijala snimljen na lokacijama predodređenima za rušenje. Pritom je najizloženiji Basel Adri, čija borba nastavlja obiteljsku tradiciju aktivizma i pokušaja dosezanja ljudskih i građanskih prava.
Film je rezultat kolaboracije nekoliko aktivista, novinara i filmaša obje sukobljene strane, a koji dokumentiraju nasilno preseljenje i uništavanje palestinskih naselja, kao i ciljanog naseljavanja Izraelaca.
Basel čini okosnicu filmske priče, koju dodatno pokreće pridruživanje izraelskog novinara Yuvala Abrahama sa željom – Basel će primijetiti naivnom – senzibiliziranja izraelske javnosti. Film dekonstruira dubinsku ukorijenjenost državnog projekta uništenja i diskriminacije nepoželjenih u sve strukture. Posebno to dobro ilustriraju stavovi vojnika poslanih na izvršenje naredbi, koje su – naglašavaju – u skladu sa zakonima. Sličnost s prvom polovicom dvadesetog stoljeća u Europi nije slučajna. Yuval prestaje biti poželjan u Izraelu, naravno, u teškim je ratnim vremenima okarakteriziran kao izdajnik, a nakon govora na Berlinaleu, prijetnje smrću odvratile su ga od povratka. Snimljeni materijal, kao i reakcije plastično pokazuju nacionalističke ideje dovedene do ekstrema, spremne preuzeti društvo i potpuno ga otupiti. Nije slučajno ni da su na meti uvijek obrazovanje i kultura (baš kao što situacija u Hrvatskoj trenutno nije slučajna), korisne idiote treba na vrijeme oblikovati.
Snimke akcija smjenjuju se s onima Baselova privatnog života podređenog aktivizmu, koji u konačnici i jest borba za opstanak. Materijal je jednako uznemirujuć i sirov, kao što je nasilje samo. Basel probire i po privatnoj arhivi rekonstruirajući identitet čitave skupine ljudi utemeljen na isključivanju, ograničavanju kretanja i osnovnih prava. Osvrnemo li se samo na estetsku razinu filma, nepobitno je riječ o narativno zaokruženom ostvarenju, koje materijal ravnomjerno predstavlja, kontrolirajući reakcije gledatelja. U novim je okolnostima dobilo daljnju dimenziju i u javnost unosi prijeko nužne informacije o dugogodišnjem sustavnom maltretiranju, opirući se izjednačavanju i relativizaciji strana. Stoga dijelom ne čudi otpor na koji je naišao. S druge ga strane to čini iznimno bitnim, filmom na kojem treba inzistirati jer je konture rasprave sam postavio na jednostavan, ali okupirajući način. Treba ga i sasvim otvoreno politički ocijeniti, peticom.
