Nasilna islamizacija proizašla iz arapskih revolucija, nakon što je godinama bila predmet zanimanja dokumentarista, istisnuta je pred navalom novih kriza. To je nužno značilo zanemarivanje činjenice da su pronađena rješenja krhka i za sobom povlače daljnje društvene sukobe. Jednako je problematično ignoriranje sudbina uhićenih radikala, a koji danas borave u zatvorima, nerijetko u njima odgajajući čitave generacije vlastite djece. Nije teško zamisliti buduću kulminaciju izostanka potpore, osnaživanja i rehabilitacije. A da su procesi radikalizacije svakog tipa identični i da se kriju u neadekvatnim društvenim uvjetima, koji se onda prelijevaju na one intimne, izražene kroz obiteljsku dinamiku, pokazuje ovogodišnji pobjednik Međunarodne konkurencije 20. ZagrebDoxa, film “Četiri kćeri” / “Four Daughters” / “Les filles d’Olfa” (2023) tuniške redateljice Kaouther Ben Hanije. Riječ je o redateljici u javnosti možda i poznatijoj po igranim ostvarenjima, neka su od zapaženih “Beauty and the Dogs” (2017), odnosno “Čovjek koji je prodao svoju kožu” / “The Man Who Sold His Skin” (2022), u kojima više ili manje uspješno prokazuje latentni rasizam zemalja tzv. zapadnog kruga, kao i mizogine tuniške društvene strukture.
U svom se dokumentarcu, ovogodišnjem kandidatu za Oscara, zaokuplja srodnim društveno posredovanim traumama, posljedicama internalizacije opresivnih mehanizama, oslanjajući se pritom na igranofilmske konvencije. Naime, “Četiri kćeri” je film na razmeđu rodova, koji počiva na performativnosti i metafilmičnosti, dok svi uključeni osvješćuju vlastite činove; kako protagonistice pozvane svoju priču, ne samo ispričati, već i izvedbeno rekreirati, tako i glumci koji zastupaju odsutne članove obitelji. Iako je narativna okosnica jednostavna – nakon revolucije u Tunisu u skladu s novim vrijednostima, dvije od četiri sestre pridružuju se radikalnim islamistima u Libiji, da bi danas bile osuđene na zatvorsku kaznu zbog terorističkog djelovanja.
Film zahvaća mnogo šire i donosi povijest ženske linije obitelji, podvrgnute sustavnom nasilju. Iako su postupci sestara dramaturški okidači, dokumentarac naslovljuje kćeri, ne bi li se naglasila identičnost međugeneracijskog iskustva, temeljenog na različitim modusima zlostavljanja. Majka je ta kojoj se priča uvijek vraća, a svi su njeni činovi prožeti dubokom ambivalencijom proizašlom iz odgojem i tradicijom usađenih struktura. Koliko god bila svjesna grešaka u vlastitom pristupu djevojkama, toliko se ne može osloboditi nametnutih stavova – morala reduciranog na tzv. tjelesnu čistoću, podložnosti muškarcu i religijskog utjecaja. S druge strane, potpuno kontradiktorno iznosi povijest zlostavljačkih praksi, uz posredno sudioništvo žena, koje mahinalno nastavlja.
Rješenja poput sentimentalne muzičke podloge, zrcalnog umnažanja slike ili očekivanih smjena krupnih i srednjih planova nisu naročito suptilna, ali su u službi razložnog prezentiranja priče.
U situaciji u kojoj su tri članice obitelji spremne otvoreno razgovarati, redateljičina je odluka uvođenja glumaca kao zastupnika nedostajućih članova i rekreacije situacija presudnih za razumijevanje kompleksnih odnosa, možda i jedina moguća. Ben Hania konstruira prostor u kojem proturječja izlaze na vidjelo, a psihodramska uprizorenja sudionicama olakšavaju distancirano sagledati uzroke i posljedice vlastitih odluka. Pritom glumci postaju katalizatori i dijaloge usmjeravaju prema zajedničkom pretresanju opresivnog društvenog okvira koji ih redom determinira. Film plastično pokazuje svu nemoć pojedinca bez široke podrške, kad preostaju tek reakcije na granici racionalnog, izraz bijesa i nemogućnosti slobodnog izbora. Ekstremne odluke u korelaciji su s društvima baziranim na kolektivnom potiskivanju i zadovoljenju želja tek dijela njegovih članova – muškaraca.
Iako u prikazanim ponašanjima možemo prepoznati momente karakteristične za svaku konzervativnu sredinu, posebno kad je u pitanju majka s paničnim ograničenjima usmjerenima prema djevojkama, “Četiri kćeri” također pokazuje zrelost mladih žena očitovanu kroz definirane stavove, ismijavanje tradicionalističkih praksi i nerazumnih načina njihova iskazivanja. Same pak kontroliraju filmsku situaciju, ne prezajući otvoreno progovoriti o seksualnim zlostavljanjima u zajednici koja se tjelesnog licemjerno odriče. Iako se uvidom u intimu mladih žena postavlja pitanje etičnosti izlaganja, a visoko rizični set ne nudi stručnu pomoć ili kontrolu, što primjećuju i angažirani glumici, situacija postaje idealan povod za oblikovanje daljnje meta razine. Ispostavlja se da je stručna pomoć prethodila i bila ključna za slobodan razvoj djevojaka – koje izražavaju sasvim jasnu želju da iskustva podijele i posredno utječu na širu zajednicu – kao i otkidanje od tradicionalističkih spona. Kao gledateljima nam pak postaju mnogo providniji uzroci radikalizacije mladih žena (uvjetno i muškaraca), ponekad, ma koliko apsurdno zvučalo, posljednji čin otpora u društvima koja im slobodu ionako negiraju.
“Četiri kćeri” su film osmišljen ne bi li dohvatio širu publiku od one festivalske. Tome u prilog govore, ne samo redateljičina reputacija, već i nominacija za Oscar, odnosno činjenica da ga je bilo moguće pogledati preko streaming servisa. Za sam je dokumentarizam pritom značajno da odbacuje klasične pristupe i uvodi elemente na koje je publika manje navikla, rastvarajući mogućnosti filmske forme u angažmanu gledatelja bez zapadanja u neproduktivnu emocionalnost. Kaouther Ben Hania razvija estetiku kojom podcrtava bogat produkcijski okvir, a svaki je detalj u kadru pomno izrežiran, doprinoseći i estetskoj cjelovitosti i svojevrsnoj prijemčivosti. Rješenja poput sentimentalne muzičke podloge, zrcalnog umnažanja slike ili očekivanih smjena krupnih i srednjih planova nisu naročito suptilna, ali su u službi razložnog prezentiranja priče. Budući da je ideja adresirati slijepe društvene točke, koje će se zasigurno ponovno nametnuti kao presudne, onda i pročišćene autorske odlike bivaju opravdane.