PočetnaIntervjuiIgor Mirković: "Fotografije uvijek pričaju priču o ljudima"

Igor Mirković: “Fotografije uvijek pričaju priču o ljudima”

|

Naš današnji sugovornik Igor Mirković (Zagreb, 1965.) svakako je itekako dobro poznato ime široj javnosti, koja ga je za ratnih vremena upoznala kao izvjestitelja, novinara i urednika informativnih emisija te političkih magazina na HTV-u. Na državnoj dalekovidnici počeo je raditi 1989. godine, a u Zagrebu je pak završio osnovnu i srednju školu, odnosno politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Mirković je i suosnivač  te direktor Motovun Film Festivala, sadašnjeg Cinehilla. Na filmsko-redateljsku scenu stupa s dokumentarcem o životu i uspjehu pjevača Alena Vitasovića – “Orbanići Unplugged” (Factum, 1998.), nakon kojih slijede još dva zapažena i vrlo kvalitetna nefikcijska naslova: “Novo, novo vrijeme” (Motovun Film Festival / Factum; 2001.) o događajima koji su prethodili promjeni vlasti 2000. godine te “Sretno dijete” (Gerila DV Film, 2003.) o Novom valu.

Mirković je u međuvremenu kao redatelj i scenarist radio na nizu filmskih i televizijskih projekata (“Zagrebačke priče”, “Noćni brodovi”, “Balavica”, “Crno-bijeli svijet”…), da bi u 2024. premijerno predstavio čak dva svoja autorska filma: igrani “Slatka Simona” te dokumentarni “Lijepi i dragi ljudi” (Motovun Film Festival). O potonjem – koji prati poznatog milenijskog fotografa Šimu Strikomana – ćete moći čitati u recima koji slijede. Dokumentarac je, recimo i to, u ponedjeljak imao svjetsku premijeru na 20. ZagrebDoxu u sklopu Regionalne konkurencije.

Dragi Igore, nije Vas bilo – koliko – jedanaest godina na filmsko-režijskoj sceni? Bar kad govorimo, naravno, s ove netelevizijske strane priče. I onda u 2024. premijera ne jednog, već dva filma. Možemo li govoriti o nekim dodatnim, konkretnijim razlozima ovoliko duge pauze?

“Drago mi je ako ste dojma da me nije bilo, jer se često pribojavam da me ima i previše. Dakle, u tih jedanaest godina snimio sam ‘Balavicu’, jedan kratki film koji jako volim. Zatim sam napisao sedamnaest, a režirao osam epizoda ‘Crno-bijelog svijeta’. Preračunato, to je kao da sam napravio scenarij za osam, a režirao četiri igrana filma. Uz to sam svake godine uredno isporučivao po jedan filmski festival, oko kojeg je samo po sebi dovoljno posla za cjelogodišnje radno vrijeme. Matematika kaže da nisam bio dokon.”

Moram još malo drviti po tim godinama, ali kad je statistički zanimljivo – osamnaest godina od Vašeg posljednjeg dokumentarca “Deseti film”? Koja je priča iza povratka dokumentarnom rodu?

“Nisam se nigdje vratio, jer nisam niti odlazio – ja radim filmove, duge, kratke, TV-serije, igrane, dokumentarne. Samo se u animaciji i eksperimentali nisam iskušao. Na tu sam svoju svestranost pomalo ponosan, želim u njoj ustrajati. A kad spominjete dokumentarce i pauzu, propustili ste uočiti moj film ‘LA Nedovršeno’ o nastanku jedne goleme slike Lovre Artukovića, kroz koju pričamo priču o emigraciji u Berlinu. To je bilo 2009., ako dobro pamtim. Zapravo, tek sada sam svjestan da su ‘Lijepi i dragi ljudi’ i taj predzadnji film pomalo slični – kroz priču o umjetničkom projektu plete se mozaični portret bezimenih junaka s tih slika. To je i priča ovog novog filma.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Lijepi i dragi ljudi"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Lijepi i dragi ljudi”

I za promjenu – još malo godina. “Lijepi i dragi ljudi” snimani su od 2006. do 2022. godine. Zašto toliko dugo?

“Da mi je 2006., kad smo snimili prve kadrove, netko rekao da će premijera biti 2024., vjerojatno bih na licu mjesta bacio kameru u more. No, tako je ispalo. Vjerujem da je u dokumentarnom poslu uloga redatelja pratiti priču, a ne ju proizvoditi. A ova se bome odužila. Prateći Šimu Strikomana, koji neumorno slika svoje ‘Milenijske fotografije’, tražili smo likove iz mnoštva. Tako smo ulazili u srce naših malih mjesta s ruba Europe, pokušavali otkriti tko su ti ljudi, inače samo sitni pikseli na skupnim fotografijama. I tako smo, bez da nam je to bila prvotna namjera, počeli plesti neku malomišćansku kroniku. Nismo kontinuirano snimali, dakako, bilo je tu pauza, ali nikako nismo imali dojam da je priča završena. Nailazili smo na nove i nove likove, događali su se pandemije, potresi, ljudi su pred našim kamerama nestajali, rađala su se djeca, tehnologija se divlje mijenjala, kao i naši životi. To je uzbudljivo pratiti, ali traje. I da budemo pošteni – nismo stigli do kraja priče. Malo smo ga umjetno iskreirali montažerka Iva Ivan i ja, jer je to bio jedini način da ne nastavimo snimanje daljnjih šesnaest godina.”

Jedan od Vaših sugovornika u filmu govori “Mi smo zapravo zalutali u ovo vrijeme, mi živimo vrijeme naše djece”. Iznimno snažna izjava koja zapravo podcrtava neke od Vaših (pretpostavljenih) poanti, poput otuđenosti današnjeg društva i jake nostalgije za vremenima veće povezanosti, otvorenosti… Tu je i bacanje starih fotografija na smetlište, kao kao dobra metafora (nasilnog) mijenjanja vremena, običaja, odbacivanja starih vrijednosti i reseta koji ne mora uvijek donositi pozitivne stvari…

“Kad smo krenuli, namjera nam je bila snimiti kratki dokumentarac o ljudima koji vjeruju da se slikaju za povijest. Tako je i glasio radni naslov projekta – ‘Slika za povijest’. No, film se zapravo zaokružio i dobio novi smisao kad sam shvatio da zapravo snimamo svijet koji nestaje. Današnjem gledatelju još uvijek nije čudno kad se stotine ljudi lijepo odjenu, pa se slikaju zajedno na nekoj skupnoj fotografiji. Uvjeren sam da će već za deset, dvadeset godina to biti posve neobično. Fotografije više nemaju nikakvu vrijednost, jer ih je previše, a individualizam je na cijeni. Uskoro neće biti jasna poanta biti na slici zajedno s tristo drugih ljudi. Hoću reći – svijet se doslovno mijenjao pred našim kamerama. U sitnim detaljima, ali vrlo očitim.

“Navest ću samo primjer pojave Photoshopa – u našem filmu, to je dramatični preokret, jer se postavlja pitanje hoćemo li nakon izuma tog alata ikada više vjerovati fotografijama kao autentičnom dokumentu? No, dogodio se još veći obrat – u trenutku montiranja filma, dogodio nam se AI i Photoshop postaje nedužna igračka u odnosu na falsifikate koje možemo stvoriti umjetnom inteligencijom. Zato vjerujem da će konačne konotacije ovom filmu dati vrijeme i njegove mijene, ne autorska ruka. A naši bi likovi zapravo htjeli da tih mijena nema. Oni bi najradije živjeli po svom i čuvali svoje fotografije u albumima. Ili kako je jednom rekao moj pokojni punac Mirko, kad su mu agenti teleoperatera ponudili odlične nove mogućnosti: ‘Ja bi htio da sve bude kako je bilo’. Usput, i on je sitna točka na jednoj od milenijskih fotografija.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Lijepi i dragi ljudi"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Lijepi i dragi ljudi”

U “Lijepim i dragim ljudima” prisutna je i ta vječna klackalica starog i novog, pluseva i minuseva novih kapitalističkih vrijednosti… S jedne strane ljudi prigovaraju kako više nema nekadašnjih druženja i pjesme, da dolazi do odljeva ljudi iz središta grada (u ovom primjeru Dubrovnik); s druge slušamo i o benefitima, poput povećanja standarda zbog turizma. U svemu ovome Šime Strikoman kao glavni protagonist služi kao svojevrsni medijator, dobri duh i trezvena spona između prošlosti i sadašnjosti…

“Kao što sam rekao, svih tih procesa često nisam bio svjestan u trenutku snimanja; oni bi poslije postali jasni i uočljivi. Kada smo snimali u Dubrovniku 2008., turistički radnici smatrali su da se grad prazni od stanovnika, a turisti zadržavaju samo mjesec-dva. Već pet godina kasnije, gradovi na obali pucaju po šavovima. Onda dolazi pandemija i strah da se turisti više nikada vratiti neće – ovo je samo jedan primjer mijena koje smo pratili. I ideja kronike malih mjesta stvorila se onog trenutka kada smo shvatili da, prateći Šimu i njegove milenijske poduhvate, dolazimo u srce tih malih mjesta jer je on poznat i omiljen u tim sredinama. U Sisku ili Požegi veći je od Micka Jaggera, svi ga znaju i uvažavaju. Ima pun telefon brojeva i kontakata, jer svaka mu nova slika donosi nova poznanstva, a napravio ih je gotovo devetsto.

“To su ljudi čija imena na javnoj sceni nisu poznata, ali su zapravo skriveni junaci našeg vremena. No, premda je film mozaičan i uključuje petnaestak takvih likova, neosporno je da je glavni junak naš strpljivi Šime, koji nas je podnosio sve ove godine. Njegova upornost da od male grude napravi lavinu, duboko je simbolična za sva naša životna nastojanja. Na to me prvo upozorio direktor fotografije Silvestar Kolbas, koji je uvijek ponavljao ‘Šime je lik’. Meni je trebalo neko vrijeme da do kraja shvatim što zapravo misli, ali danas bih se složio. Šime je i ljudski i umjetnički doista posebna osoba.”

Strikomanove fotografije ne predstavljaju samo zabavno-masovni snapshot neke veselice ili obljetničke prilike, već i puno dublje fotografsko zamrzavanje” konkretnih vremena, običaja, društvenih okolnosti, ljudi kojih više nema i kojih se rado sjećamo; nekadašnjih nas koji se kroz godine i desetljeća mijenjamo. Ovo je i svojevrsno ritualno vraćanje nekadašnjim društvenim ritualima i vrijednostima, barem u ograničenim i kratkim vremenskim okvirima nastajanja same fotografije…

“Fotografije uvijek pričaju priču o ljudima. Čak i kada u kadru nema nikoga, one govore o onome tko ih je snimio. Naš film prati fotografiranja, da bi dodatno naglasio tu ljudsku dimenziju i priču o njima. Zato se i ne zove ‘Milenijske fotografije’, nego ‘Lijepi i dragi ljudi’. On govori i o potrebi ljudi da ostave trag; naši junaci čine to fotografijama, a na kraju nas sve raznese vjetar – i ljude, i priče, i njihove fotografije, i moje filmove.”

Kakvi su Vam daljnji filmsko-režijski planovi, možda opet neki dokumentarac ili će sve ovisiti o okolnostima, motivaciji itd.? 

“Važan mi je izazov, a ne rod ili žanr. Ako naletim na dokumentarnu priču, sigurno joj neću pustiti da mi izmakne. No, tu postoji jedno ali. Razlog što sada više radim igrane, negoli dokumentarne stvari, jest izvjestan zamor. Raditi dokumentarce znači uvlačiti se duboko u živote konkretnih ljudi. Ako uzmete u obzir da sam slične poslove radio dok sam na televiziji radio dokumentarne reportaže, možete zamisliti da govorimo o stotinama s čijim sam radostima i tugama živio. To je puno. Ponekad imaš potrebu da ne budeš toliko blizak s mnoštvom neznanaca. Pogotovo kad radiš teške priče, teško je suosjećati s cijelim svijetom. Nakon svakog takvog iskustva trebam odmor. Zato sam u ovom trenutku malo više nagnut prema fikciji, jer se i dalje bavim ljudskom prirodom, ne uvlačeći se u stvarne živote. No, ponavljam – ako me ponese priča, bit će još dokumentaraca. U ovom trenutku planiram jednu seriju i jedan igrani film, ali nikada se ništa nije događalo onako kako sam planirao, pa što god kažem – bog će mi se samo blago nasmiješiti.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Dokunet podcast #2: Damir Markovina i Ivan Ramljak

U našem drugom podcastu ugostili smo redatelje Damira Markovinu i Ivana Ramljaka.

Silvestar Kolbas: “Živimo u kulturi uspjeha i ljudi u pravilu ne vole pokazivati svoje slabosti”

Silvestar Kolbas je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji dokumentarni film, "Naša djeca" (Factum, 2024.).

“Dont Look Back” – Začetak autorske rock dokumentaristike

U prvom tekstu serije eseje "Rockdocs" pišemo o filmu "Dont Look Back" (1967) američkog autora D.A. Pennebakera.

Preminuo Morgan Spurlock

U četvrtak je od posljedica raka u 53. godini preminuo američki redatelj, scenarist i producent Morgan Spurlock.

17. Subversive Film Festival: “Zemlja za nas” – Bez motike nema kruha

"Zemlja za nas", cjelovečernji prvenac Karle Crnčević, otpočinje razmjerno tajanstveno, sugerirajući ulazak u kakav svijet misterija...

“Crna kutija: Dnevnici” Shiori Ito najbolji dokumentarni film 17. Subversive Film Festivala

Svečanom dodjelom nagrada "Wild Dreamer Dragan Rubeša", u subotu je završeno sedamnaesto izdanje Subversive Film Festivala.

17. Subversive Film Festival: “Soundtrack za državni udar” – (De)džezifikacija Konga

"Soundtrack za državni udar" (2024) je impresivan film koji se može uvrstiti među najviša dostignuća svetske dokumentaristike tekuće dekade.

Zlatna palma za film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića!

Igrani film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film 77. Cannesa!

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

"Moj ukradeni planet" sjetan je film, natopljen s mnogo gorčine, jer je autorica u svojoj domovini Iranu provela više od četrdeset godina.

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

"Stanari" / "The Flats" (2024) Alessandre Celesije, usmjereni su na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj.