Malo smo dosadni s upornim pilanjem o iznadprosječno velikom broju hrvatskih dokumentaraca na 20. ZagrebDoxu, ali stvarno nas ta činjenična informacija iznimno veseli. Jedan od domaćih dokumentaraca koje svakako trebate pogledati svakako je “Brod” (Kinematograf, 2023.), koji je prošlogodišnjom glavnom nagradom u Jihlavi ostvario jedan od najvećih filmskih uspjeha od hrvatske samostalnosti. Autor je poznati hrvatski dokumentarist (“Praščina”, “Meso”, “PLUF!”) i filmski kritičar Elvis Lenić (Pula, 1971.), koji se nakon strojarske diplome na Tehničkom fakultetu u Rijeci, zaposlio kao inženjer u brodogradilištu Uljanik i tamo radio sljedećih šest godina. Idealna, dakle, osoba, za film o propasti brodogradilišnog giganta, itekako dobro upućen u sve mehanizme funkcioniranja istog.
U filmsku umjetnost Elvis je bio zaljubljen od djetinjstva, a iako je u mladim danima želio snimati igrane filmove, kasnije se isprofilirao kao vrlo zanimljiv dokumentarist kojem “Brod” – prema skromnom mišljenju vašeg glavnog urednika – predstavlja vrhunac dosadašnje filmske karijere.
Ideja o snimanju “Broda” spontano se nametnula, govori nam autor, kao reakcija na dramatične događaje u Uljaniku tijekom 2018. godine. “Tada su radnici i šira javnost shvatili da je vrag odnio šalu i da se brodogradilištu ne nazire svijetla budućnost. Intuitivno mi se nametnula koncepcija u kojoj vizualni dio filma predstavlja svojevrsni tanatos – statični kadrovi ili lagani pokreti dronom koji pokazuju postapokaliptičnu pustoš, dok zvuk ukazuje na život, odnosno eros – emotivne izjave radnika, trube i sirene, skandiranje gomile. Nekako sam imao osjećaj da je to pravi put kojim treba pristupiti ovoj tematici, a producentica Dijana Cetina Mlađenović od početka me je podržala u tome”, objašnjava redatelj.
Za Vas je ovo, pretpostavljam, vrlo emotivan film, jer ste u Uljaniku proveli niz godina kao inženjer strojarstva?
“Da, radio sam u Uljaniku od 1996. do kraja 2002. godine. Počeo sam raditi u brodogradilištu odmah nakon što sam diplomirao strojarstvo, a nakon Uljanika zaposlio sam se u Tehničkoj školi Pula gdje radim i danas. Na početku sam radio u Uljanikovom odjelu održavanja, gdje je nekad radio i moj pokojni otac. Nakon toga bavio sam se planiranjem u odjelu ‘Opremanja broda’. Zadatak mojeg tima bio je osigurati da sva oprema koja se ugrađuje u određene brodove stigne u planiranim rokovima.”
Je li Uljanik službeno propao ili još uvijek postoji nada o spašavanju dijela proizvodnje nekim restrukturiranjem?
“Jedna stvar mora biti jasna – Uljanik više nikada neće i ne može biti ono što je bio. Ne samo zbog ogromnih sredstava koje bi trebalo uložiti u ponovno pokretanje proizvodnje, a kojih, naravno, nema, nego i zbog raspada strukture visokostručnih kadrova sposobnih raditi kompleksne brodove. O tome vrlo slikovito govori i jedan od bivših radnika pri kraju ‘Broda’. Moj kolega slikovito je Uljanik usporedio s dinosaurom, kojega je teško oboriti, ali kada se to dogodi više ga nitko ne može uspraviti. Uljanik bi vjerojatno u budućnosti mogao funkcionirati kao brodogradilište za male brodove ili kao proizvođač teške bravarije za neke druge industrije, ali ukoliko iza njega stane država ili neki drugi ulagač s ozbiljnim namjerama. Hoće li se to doista dogoditi, teško je predvidjeti.”
Dobar dio Vaše obitelji, na čelu s pokojnim ocem, radio je u Uljaniku. Koliko su se ovi današnji problemi nazirali i prije hrvatske samostalnosti? Jesu li radnici upozoravali na potencijalne opasnosti i kako su oni doživjeli propast Uljanika? “Brod”, naravno, donosi neke od tih priča…
“Među starim uljanikovcima, onima koji su cijeli radni vijek proveli u firmi, vladalo je uvjerenje da je to nešto što postoji oduvijek i bit će zauvijek. Dakle, nešto što jednostavno ne može propasti, bez obzira na smjenu političkih sustava. Znali su da je Uljanik i ranije prolazio kroz krize, ali nitko od njih nije mislio da bi mogao doživjeti kolaps. Uostalom, u ljudskoj prirodi je da se nada pozitivnom ishodu, pogotovo dok su plaće još stizale na vrijeme. Oni pak bliže vrhu i bolje upućeni, slutili su da to neće dobro završiti, jer način poslovanja posljednjih desetljeća jednostavno nije mogao trajati na duže staze. Povrh toga, upravljačke garniture bile su sve bahatije i sve manje spremne prihvatiti realno stanje stvari. Očito je sve vodilo prema kolapsu, iako su za to znali samo malobrojni pripadnici takozvane elite. Zbog toga je konačna propast i bila toliko šokantna za sve radnike Uljanika i širu javnost.”
Okolnosti samog snimanja nisu bile jednostavne?
“Vizualni materijal u napuštenom brodogradilištu počeo sam snimati početkom jeseni 2019. godine, a završio u lipnju 2020. Početkom proljeća 2020. Goran Škofić snimio je kadrove dronom. Najviše sam imao problema sa snimanjem razgovora s bivšim radnicima, budući da je to trebalo obaviti upravo za vrijeme korone, a bilo je riječ uglavnom o ljudima starije životne dobi. Napokon sam sa snimanjem intervjua počeo krajem 2021. i to je potrajalo do ljeta 2022., kada smo Matija Debeljuh i ja već krenuli s montažom.”
Fascinantno je čuti priče radnika o doslovce svim potrebnim sadržajima unutar kompleksa brodogradilišta. Zapravo je iz ove naše perspektive teško zamisliti veličinu tog ogromnog prostora – mali grad…
“Dovoljno je reći da je Uljanik u najboljim godinama socijalizma imao oko osam tisuća radnika, što je doista broj stanovnika jednog manjeg grada. Osim toga, kao što je izjavio jedan bivši radnik na početku filma: imali su svoje ambulante, zubare, ginekologe, laboratorijske tehničare i kompletnu zdravstvenu skrb. Radnici Uljanika imali su svaki dan tople obroke u menzama, mogućnost kupovanja namirnica po sniženim cijenama, a mogli su uživati i u brojnim organiziranim aktivnostima izvan radnog vremena, poput sportskih događanja, zajedničkih izleta, folklora, kulturnog amaterizama itd. Valja primijetiti da je Uljanik imao i nekoliko pogona izvan tvorničkog kruga, poput pulskog kvarta Šijane gdje se sada nalaze trgovački lanci, ili obližnjeg mjesta Vodnjana u kojem su se proizvodili brodski kontejneri.”
U filmu se tako očito i neskriveno miješaju ponos i ogorčenje radnika, koji o propasti Uljanika govore iz osobne, obiteljske povezanosti s firmom. Ali i iz pozicije da se propast mogla i trebala spriječiti. Ovdje, dakako, opet dolazimo do klasične priče o lošim domaćim upravljačkim pozicijama; politički kadrovi umjesto stručnih referenci, sve već viđeno bezbroj puta na našim prostorima…
“Kad me već ovo pitate, spomenut ću da su nakon premijere filma u pulskoj Areni do mene došle glasine o nezadovoljstvu nekih bivših menadžera, koji su film smatrali pristranim jer nisam obuhvatio i njihovu perspektivu. A valja napomenuti da se većina tih bivših rukovoditelja kasnije jako dobro snašla, čak i neki od onih koji su sada na optuženičkoj klupi. Za razliku od brojnih radnika, naročito onih u srednjim godinama, koji su se nakon propasti Uljanika jako zabrinuli za svoju egzistenciju. Ali u svemu tome velika je i odgovornost države, koja je svakako trebala bolje nadzirati utrošak novaca dodijeljenih Uljaniku. Očito je godinama poslovanje funkcioniralo po piramidalnoj shemi – tako da su se trošila nepostojeća sredstva, namijenjena za neke druge svrhe. Netko je takvu praksu trebao uočiti i prekinuti.”
Potkraj prošle godine, na 27. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Ji.hlava, osvojili ste glavnu nagradu u međunarodnoj konkurenciji “Opus Bonum”. Možete li se sada s dovoljnim odmakom prisjetiti tih trenutaka i koliku je ulogu igrala već dokumentirana povezanost Češke s Jadranom, pa i zajedničkim socijalističkim naslijeđem?
“Lani krajem kolovoza producentica Dijana Cetina Mlađenović javila mi je da će ‘Brod’ imati inozemnu premijeru u glavnom programu Jihlave. Baš me je obradovalo, naravno, a osvajanje glavne nagrade ipak je bio poseban osjećaj i veliko iznenađenje. Na projekciji u Jihlavi bilo je i ljudi iz naših krajeva; jedan dečko koji mi se je javio nakon filma, čak je neko vrijeme radio u Uljaniku. Inače, Česi su veliki ljubitelji Jadrana, ali iznenađujuće je koliko su čak i mlađi Česi dobro upoznati s nekim specifičnim pulskim lokacijama: primjerice, Fratarski otok, Bunarina i slično. Naravno da i socijalističko-tranzicijska sličnost pomaže njihovoj publici da bolje doživi ovakvu priču.”
Pisali ste i pišete filmske kritike u brojnim domaćim medijima, vodite filmski blog “Tko gleda zlo ne misli” na Kulturistri… Kako je usklađivati ovu dosta unikatnu poziciju filmskog kritičara i filmskog autora? U kakvom je uopće stanju današnja filmska kritika i ima li ovo što radimo – uopće smisla?
“Kod mene je to bio neki prirodan put, da se ljubav prema filmu najprije manifestira kroz pisanje filmskih kritika, a zatim kroz rad na vlastitim filmovima. Djelomično vjerojatno zato što profesionalno dolazim iz potpuno drugačijeg, tehničkog miljea. Pritom se filmovi koje osobno volim gledati i pisati o njima, jako razlikuju od filmova koje snimam. Primjerice, veliki sam obožavatelj američkog žanrovskog filma – film noir, vestern, film ceste – i vjerojatno ću prije ponovno pogledati film Dona Siegela, Georgea Stevensa ili Johna Forda nego Tarkovskog ili Antonionija, iako i njih respektiram, naravno. A što se Vašeg pitanja o smislu filmske kritike tiče, i sam često razmišljam o tome. Očito živimo u vremenu užasno velike ponude i nedostatka kanona, pa se u tom obilju sve teže snaći, naročito mladim i neiskusnim gledateljima. Možda je u tome neki smisao našeg postojanja, da služimo kao smjerokaz onima koji bi htjeli nešto dodatno saznati iz tog čudesnog i svakim danom sve opsežnijeg svijeta filmske umjetnosti.”
Vaši filmovi u pravilu su kratkog i srednjeg metra. Pripremate li neki novi projekt, imate li u planu snimiti i dugometražno ostvarenje?
“Tehnički se i ovaj film može smatrati dugometražnim, budući da traje preko šezdeset minuta, ali imam u planu još jedan dugometražni film. Snimio sam skoro cijeli materijal i o njemu razmišljam duže od desetljeća. Ipak, moja sljedeća dva filma biti će sigurno kraćeg trajanja. ‘Adio Pola’ je eksperimentalno-dokumentarni film u kojemu planiram 8-milimetarske arhivske snimke Pule iz doba socijalizma, kombinirati s današnjim zvukovima grada. U kratkom dokumentarcu ‘Reality’, koji namjeravamo snimati ovog ljeta, bavit ću se pošastima turizma i masovne zabave, kroz prizmu ljetne manifestacije u jednom istarskom gradiću. Ako sve bude po planu, vjerujem da će ‘Reality’ prvi izaći pred publiku.”
