PočetnaRecenzije"Betonski spavači", 3. sezona - O odražavanju aktualnosti u prošlom ili kako uspješno negirati naslijeđe

“Betonski spavači”, 3. sezona – O odražavanju aktualnosti u prošlom ili kako uspješno negirati naslijeđe

|

Kad govorimo o jugoslavenskom naslijeđu, neovisno radilo se o kulturno-društvenom aspektu ili pak fizičkim objektima, na čitavom postjugoslavenskom području pronalazimo ambivalenciju izraženu kroz odbacivanje ili nostalgično prisvajanje, a sve pod okriljem pojednostavljenih ideoloških dihotomija. Naslijeđena infrastruktura, nastala kao rezultat industrijalizacije, urbanizacije i procesa sveobuhvatne modernizacije, i dalje čini makar i prešutne zasade suvremenih društava. Uslijed modifikacija prostornih vizura kojima svjedočimo pod pritiscima kapitala i promijenjenih odnosa moći, iz kolektivne se memorije sustavno istiskuju vrijednosti na temelju kojih je oblikovan dijeljeni životni prostor. Ideološki su antagonizmi pritom posebno razvidni u odnosu prema objektima koji su svojom monumentalnošću simbolizirali jugoslavensku ideju i bili žarišta konkretne političke, ekonomske i društvene moći, da bi danas bili stiješnjeni u limbu prenamjene, prepuštanja propadanju ili pak privatizacije i otvorenog zatiranja javne funkcije.

Na koji način jugoslavenska arhitektonska ostavština korespondira s današnjicom, razumijevajući pritom arhitekturu kao izraz reverzibilnog procesa posredovanja društvenih ideologija i komunikacije s konkretnim prostorno-vremenskim koordinatama, pitanje je na koje dokumentarni serijal “Betonski spavači” (Hulahop / HRT; 2016. – ) odgovor traži od samih početaka. Riječ je o uspješnom autorskom konceptu redatelja Saše Bana te scenarista Maroja Mrduljaša i Nevenke Sablić. Mrduljaš ujedno preuzima ulogu vodiča i komentatora, da bi kroz susrete s prominentnim stručnjacima problematizirao kompleksne odraze prošlog u suvremenosti i ciljane opstrukcije revitalizacije nekadašnjih vrijednosti u novim kontekstima.

Neadekvatni odnos struktura prema arhitektonskoj ostavštini dio je šireg političkog projekta negiranja značaja društvene organizacije bivše države, dok je paradoksalno, ono duboko ukorijenjeno u živo društveno tkivo, čega su dokaz, ne samo reakcije svjedoka vremena, već i građana (gledatelja) danas. Nakon uspješne dvije sezone, od kojih prva na temelju sudbine turističke infrastrukture u središte postavlja sukob recentne devastacije s politikom dijeljena resursa, dok se druga zaokuplja neiskorištenim potencijalom modernističkih projekata, posljednja – treća fokus postavlja na društveni značaj niza prepoznatljivih objekata diljem zemalja bivše Jugoslavije, a kojima funkcija nikad nije bila jednoznačna, već je pretpostavljala interferencije najrazličitijih vidova društveno-političkog života.

Foto: Kadar iz treće sezone dokumentarnog serijala "Betonski spavači"
Foto: Kadar iz treće sezone dokumentarnog serijala “Betonski spavači”

Pritom je najzanimljivija činjenica da je niz objekata kojima se “Betonski spavači” u trećoj sezoni (2023) pobliže bave, predmet zanimanja uspješnih dokumentarnih filmova, povezanih prepoznatljivom poetikom dugog kadra i proširenjem fizičkih prostora na one mentalne, ne bi li se značenja pomaknula i reuspostavila. U drugoj epizodi (“Između željeznih zavjesa”) svoje iskustvo prenosi redatelj zapaženog filma “Centar” (2018) Ivan Marković, čije kadrove zapuštenog prostora Sava Centra ispunjava tek nekoliko radnika u sizifovskom pokušaju očuvanja cjeline kojoj permanentno prijeti raspad. Četvrta epizoda (“Smrt fašizmu, sloboda ostalima”) donosi susret s jednako uzaludnim pokušajima posljednjih zaposlenika Doma boraca u Kumrovcu, zdanja o kojem je istoimeni film snimio Ivan Ramljak (“Dom boraca”, 2018). Na posljednjem HRFF-u prikazan je “Projekt” (2023) Dane Komljena, neizravno oslonjen na ulogu građevinske tvrtke Energoprojekt u oslobađanju zemalja tzv. trećeg svijeta od stega kolonijalne prošlosti i samoopredjeljenju, dok u “Spavačima” vizija Energoprojekta biva reprezentira kroz arhitektonska rješenja sjedišta u Beogradu. Osim izravnih poveznica, ista je tematika prisutna u regionalnoj dokumentaristici, radilo se o “Strujanjima” (Restart / Restart laboratorij / Galerija Miroslav Kraljević; 2019.) Katerine Dude ili “Hotelu Jugoslavija” (2017) Nicolasa Wagnièresa, dok je posljednji primjer, film “Motel Plitvice” (Kadromat / Castor Multimedia; 2023.) Filipa Mojzeša, prikazan na netom završenom Festivalu autorskog filma u Beogradu, koji je recentno recenzirao Nikola Radić.

Simboličke reprezentacije konkretne politike

“Betonski spavači” odlikuju se drugom vrstom estetike, prilagođene mediju kojem su prvenstveno namijenjeni, iako nije rijetkost da se pojedine epizode prikažu na filmskim festivalima. Formom dimenzioniraju arhitektonsko-estetske specifičnosti promatranih objekata, neprekidno balansirajući između totala i bližih planova koji cjelinu zahvaćaju u svim kutovima. Drugi dominantni postupak percepciju sužava na točku fizičkog susreta, doslovno se premetnuvši u šetnju kroz dane eksterijere i interijere. Inzistiranjem na razgovorima u konkretnim ambijentima produbljuje se temeljna funkcija informiranja, a pretpostavljeni gledatelj nije pasivan, već će u imaginaciji zaključke analogno prevesti na vlastitu sredinu. A kao što narator već u uvodu naglašava, povijest naših društava je zajednička, baš kao što nam je budućnost slična, potvrđujući konstataciju daljnjim istraživanjem dijeljene baštine.

Treću sezonu čine četiri epizode, a provodna im je nit sprega arhitekture i političkog projekta, koja za cilj ima stvoriti novo društvo progresivnih vrijednosti i istovremeno se pozicionirati u odnosu na globalna zbivanja. Polazeći od teze konkretne afirmacije kroz arhitektonske koncepte, ne bi li se ideološke pretpostavke iskazale u življenoj praksi, detaljno istražuju simbole zajedničke države, kao i urbanističke procese koji su uvjetovali poimanje grada kakvog poznajemo. Istovremeno se na više ili manje očuvanim objektima ogledaju procesi sustavnog rastakanja društva i njegovu segmentiranja, da bi individualni interes u konačnici bio pretpostavljen javnom dobru.

Foto: Kadar iz treće sezone dokumentarnog serijala "Betonski spavači"
Foto: Kadar iz treće sezone dokumentarnog serijala “Betonski spavači”

Već prva epizoda “Mogućnost zajednice” zacrtava interpretacijski smjer, koji će se dosljedno primjenjivati u rasponu od historijskog polazišta i političko-ideološkog opravdanja do suvremenog raspada, ne bi li se na svakom pojedinačnom primjeru ogledala ista povijest sa završnom točkom u aktualnom historijskom trenutku. Mogućnosti zajednice referiraju se na praktično pitanje s kojim se novonastala država suočila, a ticalo se nužnosti izgradnje popratne infrastrukture, zajedničkih, često multifunkcionalnih prostora, ne bi li se potaknulo uključivanje i stjecanje osjećaja pripadnosti, kao i ostvarila politička reprezentacija. Stoga, baš kao što u historijskom kontekstu Palače federacije u Novom Beogradu označava simbolički početak izgradnje institucija i reprezenata političke moći, tako i serijal započinje njenim istraživanjem. Arhitektonski slojevi plastično razotkrivaju korespondenciju s promjenama političkog smjera; od početne monumentalnosti i zatvorenosti, zgrada se preobražava u prozračne i otvorene forme, podudarne s idejom uspostave alternative dominantnim političkim sustavima. Minuciozno uređen interijer pak konkretizira koncept nacija okupljenih u političku nadstrukturu, utjelovljujući tezu jedinstvenosti kroz različitost, što je, kako autori naglašavaju, blisko današnjim parolama Europske unije.

Epizoda “Između željeznih zavjesa” prirodno se nastavlja na teme otvorene u prethodnoj, s naglaskom na značaj političkog predvodništva Pokreta nesvrstanih na oblikovanje heterogenih društvenih sastavnica. Kao što su građevine reprezentirale političku moć, tako je bilo nužno osigurati prostore koji će podržavati globalno relevantna događanja, a istovremeno imati funkciju okupljanja zajednice i dohvaćanja kulturno-umjetničkog sadržaja. Multifunkcionalan u tom smislu, Sava Centar, imao je kapacitet ugostiti Generalnu konferenciju UNESCO-a, baš kao i niz manifestacija od lokalne važnosti. Kasnija zapuštenost, odnosno privatizacija najbolje ilustriraju promjenu paradigme, od osiguranja prostora za zajednicu radi slobodnog sudjelovanja u nekom vidu kulturno-društvenog života, prema sagledavanju infrastrukture kroz prizmu isplativosti, profita i partikularnog interesa. Daljnji je primjer sustavne devastacije tradicije koja je Jugoslaviju svojevremeno priključivala na najaktualnije tokove, kako u političkom, kulturnom, tako i znanstvenom smislu – zagrebački Brodarski institut. Dok pogled na Institut zatiru novonastali trgovački centri, u suvremenoj je novozagrebačkoj vizuri možda i najbolji spomenik kolektive amnezije, a građani sa sigurnošću ne mogu tvrditi ni da još uvijek djeluje. Djeluje, ali saznajemo u ograničenim kapacitetima. Prvo vojna, zatim znanstvena institucija, od devedesetih trgovačko društvo, danas trgovačko društvo u likvidaciji, Brodarski institut izraz je suvremene fiksiranosti na vrijednost nekretnina, negirajući pritom značaj godina znanstvenog rada, profiliranja stručnjaka i akumuliranja potencijala za budućnost. Da je u novim ekonomskim kontekstima znanje potrošna roba, odnos prema naslijeđu otvoreno pokazuje.

Nove politike zatiranja

Svaka je epizoda “Spavača” strukturirana tako da može biti promatrana zasebno, dok u međuodnosu zadobivaju puninu smisla, počivajući na varijacijama detektiranih fenomena. Razvoj pojedinih momenata moguće je pratiti kroz više epizoda, pri čemu se temeljna načela nadograđuju daljnjim spoznajama. To je posebno izraženo kod tema urbanističkog razvoja i popratnih transformacija grada, s jedne strane radi ostvarivanja promovirane ideologije besklasnog društva i stanovanja u jednakim uvjetima (primjer Sarajeva u prvoj epizodi), odnosno potreba rastuće industrijalizacije s druge. Kako premreženost industrije s društvenom organizacijom i urbanističkim planiranjem može biti funkcionalna, pokazuje primjer Zenice, kojoj je posvećena čitava epizoda “Grad radnika i arhitekata”. “Betonski spavači” donose sasvim novu perspektivu grada u memoriju upisana po zagađenju i pjesmi Zabranjenog pušenja, dekonstruirajući relacije ekonomske dobiti i njena ulaganja u zajednicu. Srž grada čini prostorno planiranje utemeljeno na kontrapunktu teškoj industriji, a koje se ostvaruje kroz prazne i komunalne prostore, kao i osmišljene kulturne i sportske sadržajima. Premreženost s industrijom proizvela je zajedničku viziju, pri čemu su svi aspekti života možda oslonjeni na željezaru, ali ona povratno ostvaruje društvenu koheziju.

Iako je HRT koproducent i u redovnom je programu emitirao treću sezonu “Betonskih spavača”, ipak nastavlja već ustaljenu praksu neatraktivnih termina i zadržavanja na margini.

Naziv posljednje epizode “Smrt fašizmu, sloboda ostalima” direktna je referenca na suvremenu intervenciju u mural ispunjen revolucionarnim parolama sarajevskog Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine (nekadašnjeg Muzeja revolucije). Mišljen kao otpor trenutnoj bosanskohercegovačkoj političkoj situaciji, u kojoj građani svoja prava do kraja mogu upražnjavati isključivo na temelju nacionalne pripadnosti, zorno pokazuje do koje je mjere pervertirana izvorna ideja nekad neslužbenog glavnog grada Jugoslavije. Zgrada Historijskog muzeja prepuštena propadanju odražava društvenu klimu, a unatoč individualnim naporima zaposlenika, živoj aktivnosti i konkretnoj historijsko-kulturnoj vrijednosti, balansira na granici održivosti. Slična je sudbina zadesila arhitektonski važna i značenjski opterećena zdanja u Kumrovcu, Dom boraca i Političku školu, direktan rezultat izostanka političke volje za iskorištavanjem prostornog i simboličkog potencijala. Strah od aluzija na Jugoslaviju premrežava sve strukture, a nekadašnje se vrijednosti ili zaogrću u novi kontekst ili sustavno negiraju, da bi fizička baština postala neželjeni podsjetnik na temelje na kojima su ista ignorantska društva izgrađena. Dijelom je to ishod lokalnih nacionalizama i na njima zasnovanim političkim pokretima, a dijelom dijametralnog suprotnog sustava vrijednosti koji prevladava u novim društveno-ekonomskim okolnostima.

Dijagnoza je tmurna, a koliko god pojedini objekti i dalje zadržavaju nešto od prvotne funkcije, očite su tendencije njihova poništavanja, nerijetko iz interesa nove kapitalističke ideologije, kojoj su nacionalizmi ionako efektna krinka. “Betonski spavači” iscrpan su pregled frekventnih, simbolički preopterećenih i značajnih mjesta zajedničke povijesti. Pobrojati svaki konkretni objekt obrađen u serijalu u konačnici je neproduktivno, jer se svi mogu tumačiti u interpretativnom ključu koji nam autori nude. Iako se na prvi pogled neke teze mogu činiti odviše utopijske, ako ne i naivne, bez kritičkog pogleda na razdore ideologije i prakse, ipak nude itekako potentan ulaz u kompleksne fenomene na kojima se prelama simptomatika nestalih i postojećih društava. A potonja je vidljiva već iz tretmana serijala.

Iako je HRT koproducent i u redovnom je programu emitirao treću sezonu “Betonskih spavača”, ipak nastavlja već ustaljenu praksu neatraktivnih termina i zadržavanja na margini. Time serijal neće zaobići upućene gledatelje, ali zasigurno hoće potencijalno nove, slučajne izletnike u nepregledne prostore susreta dijeljenih prošlosti, nesigurnih sadašnjosti i neizvjesnih budućnosti. Javna televizija samo je daljnji izdanak neodgovornosti sistema, koji će javni interes prilagoditi vlastitim potrebama, a čega na široj razini “Betonski spavači” ostaju precizan dokument.

"Betonski spavači", 3. sezona
Režija: Saša Ban
Scenarij: Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić
Producentica: Dana Budisavljević
Direktor fotografije: Hrvoje Franjić
Montaža: Nina Velnić
Voditelj: Maroje Mrduljaš
Produkcija: Hulahop / HRT
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2023.
Broj epizoda i trajanje: 4 / 209 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.
Režija: Saša Ban<br> Scenarij: Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić<br> Producentica: Dana Budisavljević<br> Direktor fotografije: Hrvoje Franjić<br> Montaža: Nina Velnić<br> Voditelj: Maroje Mrduljaš<br> Produkcija: Hulahop / HRT<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2023.<br> Broj epizoda i trajanje: 4 / 209 minuta"Betonski spavači", 3. sezona - O odražavanju aktualnosti u prošlom ili kako uspješno negirati naslijeđe