Aktualizacija ostavštine NOB-a, bilo kroz spomeničku reprezentaciju, bilo posredno, traganjem za njenim odjecima u kasnijim manifestacijama jugoslavenskog društva, u našoj je dokumentaristici sve prisutnija. Regionalni autori problematici su pristupili ranije i masovnije no što je slučaj kod nas, da bi teme postepeno dobivale na vidljivosti. Nakon prevladavajuće poetike dugog kadra i kreiranja refleksivnog prostora za nanovo upisivanje značenja proizašlog iz specifične arheologije pejzaža, preslagivanje dostupnih arhiva premetnulo se u dominantan estetski pristup. Također, posljednjih je godina na različitim razinama (od izložbi do publikacija) podcrtana uloga žena u pokretu otpora, temelja daljnjeg političkog projekta njihova osnaživanja. Posljednji je doprinos dala Renata Poljak koja u filmu “Šume šume” (Documenta-Centar za suočavanje sa prošlošću / Kinematograf; 2024.) problematiku zaogrće specifičnom estetikom na granici rodova, posežući za intermedijalnim postupcima karakterističnim za filmski esej.
Narativnu srž filma čine priče nekoliko sudionica Narodnooslobodilačke borbe, čije su reminiscencije poduprte arhivskim snimkama partizanskih odreda, odnosno osobnih albuma, uz povremene dramaturške stanke iskazane kao kontemplativno istraživanje lokacija iz suvremene perspektive. “Šume šume” stoga jednako prizivaju “Pejzaže otpora” (2021) Marte Popivode, donoseći konkretne priče i naknadnu refleksiju sudionica, kao što počivaju na meditativnosti svojstvenoj filmu “Spomenik” (Kreativni sindikat, 2015.) Igora Grubića. Provodni motiv šumskih prostranstava redateljica dekonstruira u okviru partizanske borbe, kasnijih asocijativnih poveznica i njihova mjesta u kolektivnoj memoriji. Esejističko-poetska nadogradnja osnovnu liniju podvlači pejzažnim inscenacijama, dok se krajobrazi spajaju s vizurom ženskog tijela, sugerirajući podudarnosti preobrazbi uslijed snažnih historijsko-društvenih potresa. Kamera na identičan način istražuje vedute pejzaža, kao što detaljizira tijela, ali ipak, svjedokinje se živim pripovijedanjem suprotstavljaju deindividualizaciji, kakvu visoko stilizirani postupci ili puko oslanjanje na arhiv neminovno proizvode. Redom dovoljno filmične da gledatelja zaokupe već gestom, ironičnom opaskom, prisjećanjima čija plastičnost zaziva krhkost koncepta linearnosti vremena u korist njegove sveprisutnosti.
“Šume šume” produktivno je sagledavati kao integralni dio opusa Renate Poljak jer najuspjelije momente čine tematsko-stilski ekvivalenti, dok eksperimentalno-poetski prosede ima snagu nadvladati konkretnim filmom naznačene granice. Iako je temelj narativna linija, ona je ujedno najkrhkija. Koliko god sugovornice izazivale simpatiju, toliko je lako previdjeti izostanak stvarnog sadržaja, koji se ne iscrpljuje u općim mjestima. Budući da same nude prepoznatljive opise pokreta otpora, eventualni kontraargument pronalazimo u tezi identičnosti iskustva, iste življenje stvarnosti vremena na koje se referiraju. Međutim, s lakoćom se otvara rascjep između pojedinačnog doživljaja (koji je legitiman takav kakav jest) i izostanka političke svijesti, dok emancipacijskom potencijalu prijeti raspad već zbog sveprisutnog slučaja, kako uključivanja u partizanski pokret, tako i izbjegavanja kasnijeg nedvosmislenog političkog opredjeljenja.
“Šume šume” produktivno je sagledavati kao integralni dio opusa Renate Poljak jer najuspjelije momente čine tematsko-stilski ekvivalenti, dok eksperimentalno-poetski prosede ima snagu nadvladati konkretnim filmom naznačene granice.
Iako pretpostavljeni gledatelji nisu toliko naivni pa da očekuju masovnu političku svijest grupe sastavljene od individua različita porijekla i motivacije, ipak se u današnje vrijeme sustavnog negiranja progresivnih ideja, njihova korijena i načina implementacije u različitim historijskim trenucima, svaka ilustracija u tom smjeru čini od javnog interesa. To ne znači izbjegavanje kritike u ime šture propagande, već prije ciljano traganje za društvenim uvjetima koji razlike čine evidentnima. U suprotnom solidarnost, važnost ženskog pokreta kao baze za razvoj u kasnijem jugoslavenskom društvu, sve do suvremenih izdanaka, ispadaju iz opće slike pred impresijama koje nerijetko imaju tek osobnu vrijednost. Naravno, dijelom je to rezultat neizbježne modifikacije sjećanja i činjenice da su svjedokinje u NOB priključene kao mlade žene, na granici dječje dobi, pa odatle i doživljaji odgovarajući dosegnutoj zrelosti. Pritom nije rješenje značaj iskustava umanjiti, već o zaključcima diskutirati, bez da ostanu u izoliranom prostoru, odmaknuti od filmske cjeline.
Široko postavljena iskustva nisu naročito funkcionalna u filmu koji, kao što nam sugeriraju retorički naglašeni prizori, stremi polemizirati sa zanemarenim ženskim doprinosom povijesti i posljedičnom izbacivanju iz njene reprezentacije, kao i apostrofirati emancipacijski obol partizanskog pokreta. Dinamičan i u javnosti rijetko prikazivan arhivski materijal, pažnju ipak usmjerava, stoga se čini da s publikom najbolje rezoniraju dijelovi utemeljeni na međuigri prostornih tragova i njihovih filmskih odjeka. Utoliko “Šume šume” jednim dijelom doprinose razumijevanju zajedničke povijesti, ali nepodudarna spoznajna vrijednost heterogenog materijala razbija idejnu cjelovitost.
U konačnici nenadvladan ostaje antagonizam između vizualnih sugestija univerzalnosti motiva, i individualnih prerada događanja koja su naša društva nepovratno odredila. “Šume šume” neprekidno balansiraju na razmeđu suptilne autorske vizije oslonjene na esejističku poetičnost, odnosno pojedinačnih iskustava u srazu s realitetom, kad svaki idealizam prestaje biti samodostatan. Niti jedna strana međutim ne odnosi prevagu, pa ostajemo suočeni s ostvarenjem nerealizirana potencijala, kojim se ne poentira. Paradoksalno, filmski obično najprovidnija – narativna razina, u “Šumama” se nadaje manje zaokupljajućom od esejističko-eksperimentalne, koja uostalom filmove Renate Poljak i čini prepoznatljivima.
