Pred Vama je pomno sastavljana i jednako promišljana lista najboljih hrvatskih dokumentaraca 2014. godine. Prvi je ovo projekt slične sveobuhvatne magnitude za portal Dokumentarni.net kojem ćemo, nadamo se, sljedeće godine podariti i onaj slavljeničko-plastični oblik uživo – stisak ruke i blic iz kamere.
Konačna odluka o završnom sastavu deset veličanstvenih, kao što možete pretpostavljati, nije bila jednostavna. U nekim drugim, kvalitetom sušim godinama, filmovi poput “Naseljenici – naši novi susjedi s puškama”(2013., Barbara Babačić; Filmaktiv), bez naročitih problema bi pronašli stolicu u Top-10 vlaku. Vrlo zanimljivo ostvarenje o palestinsko-židovskom sukobu iz hrvatskog rakursa, ove je sezone za mrvicu ostalo kratkih rukava. Radi koncentracije kvalitete, naime, listu smo odlučili zaokružiti na optimalnih deset ostvarenja.
Od tog broja, čak četiri dokumentarca djelo su debitanata, bilo ljudi koji su tek zakoračili u filmsku industriju (Tiha K. Gudac), bilo autora koji su se po prvi put otisnulii u dosad nepoznate dugometražne vode (Tatjana Božić). Hrvati su ove godine snimali mnogo i – dobro. Rezultat svega je nikad kvalitetnija berba domaćeg nefikcijskog vina, čiji su okus – brojnim nagradama i priznanjima – prepoznali i izvan granica Lijepe naše.
Odjavljujemo se u nadi kako će i sljedeća dokumentarna godina biti jednako uspješna te sa iskrenim željama da onu koja slijedi provedete u zdravlju, miru i poslovnom uspjehu.
Hrvoje Krstičević, glavni urednik portala Dokumentarni.net
10. “Mitch – dnevnik jednog šizofreničara” (2014)
Koliko često su hrvatski filmovi završavali na završnim godišnjim top-listama uglednih svjetskih kiritičara i filmologa? Odgovor, naravno, ionako besprijekorno poznajete. Zato slična ukazanja celuloidnih Halleyjevih kometa uvijek rado spominjemo i ljubomorno čuvamo, gotovo poput nacionalne baštine.
O filmu “Mitch – dnevnik jednog šizofreničara” Damira Čučića i Mišela Škorića, Tue Steen Müller govori kao “provokativnom, poetičnom i šokantnom”, uvrstivši ga među najistaknutije dokumentarce 2014. godine. Iznimna čast i za direktno uključene u projekt, ali i cjelokupnu hrvatsku kinematografiju, jer Müller, budite uvjereni u to, poznaje dokumentarnu materiju poput vlastitog džepa.
“Mitch” za Dokumentarni.net nije bio ljubav na prvi pogled. Trebao se, poput pelješkog Pinota, odstraniti iz kvarljivosti okoliša sobne temperature. I odstajati, dozrijeti, prodisati novim životom kao Poljakov “Autofocus” (2013), film slične omekšavajuće putanje.
Dojmovni epilog u konačnici se svodi na zaključak o nesvakadišnjem – estetski i koncepcijski – dokumentarcu koji uznemiruje, ali ne patronizira; služi kao svojevrsna terapija svojem glavnom liku, ali koji sam sebe ne smatra suviše ozbiljnim. “Mitch – dnevnik jednog šizofreničara” i “4. majmun” (2013., Hrvoje Mabić) u ovogodišnjem doku-diptihu rasvjetljuju i paralelni narativ jedne skršene i od Boga zakopane kapsule devastiranog hrvatskog zdravstvenog sustava…
9. “Prolaz za Stellu” (2014)
“Prolaz za Stellu” Ljiljane Šišmanović ove je godine premijerno svjetlo ugledao tijekom 12. Liburnia Film Festivala. Reakcije publike nakon projekcije nisu išle na ruku autorskom timu okupljenom ispod Factumovog produkcijskog kišobrana, iako, po našem mišljenju – posve nezasluženo.
Hrvatima je prirodno iskazivati empatiju naspram otkrhnutijih sudba, ali pod određenim molitveničkim pravilima: a) ne smije se raditi o etničkim i seksualnim manjinama i b) korisničko iskustvo orjentirano je isključivo prema virtualnom svemiru, ili u najgorem slučaju – pejstanju SOS-evskih znamenki na monolitnu tipkovnicu nekog od modela pametnih telefona.
Karikirali ili ne, od sudbine male Stelle – oboljele od cerebralne paralize – ičićki ljubitelji filmova nisu mogli okrenuti glavu i skočiti u bezdan obližnjeg zapjenjenog mora. Kazna je stigla u obliku iznimno niske, gotovo ponižavajuće konačne ocjene. Vrhunski redateljski promišljen (i sniman – Davor Borić), “Prolaz za Stellu”, međutim, predstavlja trijumf volje, požvrtvovnosti i ljubavi prema obližnjem ljudskom biću.
Svega onoga što nas uvjeravaju da je pripadalo nekim drugim i zaboravljenim vremenima. “Stella”, dakako, nije lagan film, ali podgrijava otkupljujuću nadu da kao ljudska rasa još uvijek nismo markirani za Čistoćin krupni otpad.
8. “Ljubi bližnjega svoga” (2013)
“Hrvati nemaju smisao za humor”, tako glasi jedan od većih stereotipa bližeg susjedstva koji, barem kad je filmska industrija u pitanju, prokazuje kockasti manjak spontanosti, glumačku drvenost i fasciniranost kontejnerskim kopanjem po rukavcima vlastite kronično depresivne kolektivne persone.
Možda nam je svima uistinu potrebna (više ili manje virtualna) dozirana mjerica Prozaca, no ti isti Hrvati ove su godine iznjedrili dva prava mala humoristična doku-bisera. I to oba kratkiša: “Svaki dan je Božić” (2014., Restart laboratorij) mladog Ante Zlatka Stolice, nastao na prošlogodišnjoj Restartovoj Školi dokumentarnog filma, opisuje kulminaciju razigrane dječje nepodopštine na Božić 2013. godine.
S druge pak strane, nešto ispoliraniji i ambiciozniji “Ljubi bližnjega svoga” debitanta Darovana Tušeka, možda spada u najveća osvježenja sve vibrantnije domicilne nefikcijske scene.
Tušekova on / off camera prisutnost sadrži određeni postotak smušene čarličaplinovštine, a “Ljubi” uslijed simpatičnog ekscentrizma glavnog junaka Živka Gašpara ubrzo skreće sa zacrtanog pravocrtnog kolosjeka u skliski teritorij filma u filmu / filma o filmu te komedije zabune u kojoj i sam redatelj postaje aktivnim sudionikom vlastitog dokumentarnog pokusa.
7. “Sudar u dvorcu” (2014)
Koliko god se ljutili na organizatore 5. Starigrad Paklenica Film Festivala za glavnoprogramsko uvrštenje kolosalnog debakla zvanog “Nenad Bach: Everything is Forever” (2014., Victor Zimet), toliko smo im zahvalni zbog skretanja pažnje na drugi autorski dokumentarac poznatog filmskog kritičara Arsena Oremovića.
“Sudar u dvorcu” je mnogo više od pukog filmskog dokumenta sa snimanja albuma glazbenog ansambla Sudar Percussion unutar zidina rustikalnog dvorca u Sv. Križju Začretje. Oremović je kao redatelj još uvijek dječački zaigran i zanesen, jašući na valu beginner’s luck entuzijazma poškropljenog s dozom pomno biranih tema i projekata iz ljubavi.
Novopečeni dokumentarist, dakako, nije obvezan poput svojih filmskih kolega pod svaku cijenu ganjati HAVC-ove natječaje ili čekati HRT-ova kunska dobročinstva. Kruh sa sedam kora Oremović i dalje zarađuje u pisanim medijima, što mu osigurava potrebnu autorsku slobodu čije plodove – miksom fantomske neistraženosti, socio-političkog konteksta, hrpom dobrih glazbenih vibracija i hipijevske svježine – neočekivano zrelo bere i u “Sudaru u dvorcu”.
6. “Ovrha” (2013)
“Ovrha” Nevena Hitreca je varljivo jednostavan dokumentarac – ogoljen u vlastitoj asketskoj scenografiji dominirajućeg dvoplana obitelji Medak, od gledatelja ultimativno traži nepodijeljenu pozornost, i ako baš hoćete – zdravu dozu emocionalne inteligencije.
Marina i Nenad Medak našli su se s krive strane bankovnog štapa, imovinom jamčeći jamstvo otplate kredita svojeg prijatelja. Stvari dodatno komplicira činjenica kako je potpis glave obitelji Medak na kreditni dokument – krivotvoren.
Hrvatski redatelj ne kalkulira u prikazu apokaliptične post-tranzicijske stvarnosti tek jedne od stotinjak tisuća obitelji s blokiranim računom. Stvarnost je takva kakva je: konfuzna, neretuširana, prljava. Toliko prokleto teška da i ono neizgovoreno, u mislima do besvijesti reciklirano i resetirano, pronalazi put do sugovornika, u ovom slučaju gledatelja ispred velikog platna.
Samo pravi redateljski talent čekanje, šutnju i neminovne otkucaje sata predstavlja kao snagu a ne montažerski škart svojeg projekta. “Ovrha” je indikativna, traumatična, autopsijski realna i udara poput Mikea Tysona iz najboljih dana. Bez premca najpotresniji hrvatski dokumentarac 2014. godine.
5. “Djeca tranzicije” (2014)
Vukšićeva “Djeca tranzicije” ne seciraju komunističke kosture iz ormara, korodirani zdravstveni sustav ili izranjavanu hrvatsku ekonomiju poput nekih naslova na našoj godišnjoj listi. Pa opet, za zdravlje hrvatskog društva on je jednako bitan – kao upozoravajući korektiv, glas razuma ili kako god nazivali procese koji pokušavaju proniknuti u DNK eutanizirane okoline pomirene s patentirano hrvatskom verzijom liberalne tržišne ekonomije.
“Film jezive dijagnoze”, napisao je Jurica Pavičić za Jutarnji list u inače izvrsnoj recenziji “Djece tranzicije”. Jeziv, naravno – jest, i to zbog više stvari. Pitanje je samo – zbog čega više?
Sustava vrijednosti – on, doduše, nije od jučer, ali je izraženiji u drhtavim ekonomijama poput hrvatske – koji od ranog djetinjstva dozvoljava raslojavanje na kaste gradirane po financijskoj likvidnosti.
Ili nas koji smo takvo stanje stvari prihvatili kao nešto neminovno i uobičajeno, trčeći za sljedećom plaćom, litrom mlijeka, predahom od napornog tjedna, jeftinijim Božićnim ukrasima… Jedini put do zvijezda leži u punoći udaranja lopte, dužini umjetnih trepavica i što elegantnijem gaženju po leševima neprivilegiranijih nesretnika.
Zar je to jedino što smo golobradijima od sebe u konačnici uspjeli iskomunicirati? Što ako smo u odgoju svoje djece… baš gadno zajebali?
4. “4. majmun” (2013)
Psihijatrijska ustanova Lopača pokraj Rijeke uz brigu za osobe s teškim mentalnim poremećajima, imala je i zadaću resocijalizacije problematičnih tinejdžera. Izraz problematičan u konkretnom slučaju često je poprimao morbidno široko značenje, pošto su u hrvatsko uprizorenje “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” pristizali pojedinci s legitimnim problematičnim utezima oko vrata, ali i osobe s homoseksualnim sklonostima koje je trebalo liječiti od mladenačkih hirova.
Bolnicu, koja je prije ličila zarobljeničkom kampu nego zdravstvenoj ustanovi, sadistički preciznom rukom vodila je dr. Mirjana Vulin. Izolacija od vanjskog svijeta, zaključavanje i vezivanje običnih pacijenata sa šizofrenim kolegama, bile su samo neke od uobičajenih metoda kažnjavanja neposlušnih.
“4. majmun” je analitičan, šokantan i tvajlajtzonaški atmosferičan uvid u jednu od najsramotnijih epizoda neke hrvatske – naročito zdravstvene – javne ustanove, koji se gleda na rubu stolice, gotovo u jednom dahu.
Izvrsno baratavši samom činjeničnom materijom, ali i razgovorima s relevantnim sugovornicima te uporabom jezivo efektne zvučne podloge i briljantne montaže, Mabić je kao rijetko koji redatelj uspio realizirati indigo transfer bespomoćnosti svojih junaka na gledateljske primače signala.
Bespomoćnost je to koja udara u nebranjeni dio mreže. Bespomoćnost koju poput elektrošokovskih impulsa osjećate u svim dijelovima tijela. I dugo, dugo nakon odjavne špice iznimnog hrvatskog dokumentarista.
3. “Goli” (2014)
Tiha K. Gudac je trenutno možda i najveća nada hrvatskog dokumentarizma. Dovoljno je samo pogledati njen kratki, ali impresivni CV na kojem se kočopere nagrade s ovogodišnjih izdanja Sarajevo Film Festivala i ZFF-a, i bit će vam jasno kako takva tvrdnja itekako drži vodu.
Tihin debitantski (uopće film) dokumentarac “Goli” osobna je priča o njenom djedu Marijanu Fučkanu, koji je nekoliko godina života proveo na zloglasnom Golom otoku. Detalje traumatičnog boravka među nepoćudnom golootočkom populacijom Fučkan je zauvijek sa sobom odnio u grob 1992. godine. Dvadesetak godina kasnije, njegova unuka odvažila se na otvaranje starih rana…
Zašto su “Goli” toliko bitan i kvalitetan film? Hrvatska redateljica – kako to često zna biti slučaj oko vječno velikih, polarizirajuće-traumatičnih tema – od starta je amputirala jeftini revizionizam, politički populizam i oltarnu patetiku četverorednog hrvatskog filmskog treša iz devedesetih.
“Goli” su osoban film, koji funkcionira na obiteljskoj mikrorazini, bježeći od povijesnih uloga pomirbe naših, vaših i njihovih. Tihi K. Gudac i ostatku obitelji “Goli” su poslužili kao svojevrsna terapija, konačno stavljanje točke na “i” jednom nesigurnom, traumatičnom i frustrirajućem razdoblju koje je imalo dalokosežne posljedice na tri generacije redateljičinih krvnih srodnika.
Tematika Golog otoka odavno (nikad?) nije filmski obrađena na ovoliko inteligentan i prosvijetljen način. Možete li vjerovati kako je Tihi K. Gudac ovo premijerni film u karijeri?
2. “Potrošeni” (2014)
A sada nešto potpuno drugačije. Gledao Borut Šeparović Monty Pythone ili ne, njegov debitantski dugometražni film “Potrošeni” odudara od apsolutno svega što smo ove godine gledali na dokumentarnim ekranima.
Šeparovićevo djelo trijumfiralo je na 12. Liburnia Film Festivalu, osvojivši Nagradu za najbolji film. S potpuno opravdanim razlogom, pošto hrvatski autor u nesvakidašnjem konceptualnom doku-vrtlogu ravnopravno miješa teatar, dokumentarizam i igranu fikciju.
Njegovi protagonisti, naime, u strogo određenom vremenu (broj godina izjednačen sa sekundama na sceni / ekranu) progovaraju o najvažnijim trenucima vlastitih života koje će kasnije izrecitirati u okviru predstave “55+”.
Ima tu svega: od vječno prisutne samoće i bolnih epizoda do sretnih ljubavnih priča koje griju srca napaćenog gledateljskog življa. Dodatnu dimenziju Šeparovićevom filmu daju programirani scenariji (svađa ustaša i partizana, Tuđmanov govor i sladoledi…), no najveći plus – naravno, uz briljantni koncept – “Potrošenima” ide za rehabilitaciju i vraćanje samopoštovanja odbačenima i potrošenima, poništavajući silovanu funkciju jedne ostarjele i bezlične glasačke mašinerije.
1. “Ljubavna odiseja” (2014)
Crowd-pleaserski “Gangster te voli” (2013) Nebojše Slijepčevića bez ikakve je sumnje obilježio domicilnu dokumentarnu scenu 2013. godine. Ista čast pripala je “Ljubavnoj odiseji” Tatjane Božić u tekućoj, kvalitetom nabijenoj HR-nefikcijskoj 2014.
“Odiseja” je introspektivno putovanje u svijet bivših ljubavi za autoricu zaljubljenu u svijet. Od Moskve i Londona do Zagreba i Amsterdama, Tatjana Božić – uprežući različite dokumentarističke tehnike i montažersku virtuoznost Boudewijna Koolea – pokušava proniknuti razloge nepogrešivog raspadanja vlastitih ljubavnih veza.
Od samog početka 2014. godine hvalili smo “Ljubavnu odiseju” kao nesvakidašnje kvalitetno dokumentarno ostvarenje. Danas, više nego ikad, dugometražni debi naše Karlovčanke s nizozemskom adresom, bez ikakvog srama svrstavamo u deset najboljih svjetskih doku-uradaka još uvijek dišuće godine. Da – svjetskih.
“Ljubavna odiseja” je zabavna, šašava, urnebesno samokritična i stilski raskošna. “Ljubavna odiseja” je remek-djelo svjetskog dokumentarizma!
