Redatelj Neven Hitrec je s “Ovrhom” (2013., HFS), koja je sinoć prikazana kao posljednji film glavnog programskog dijela 12. LFF-a, produžio recentni domaći val dokumentarnih filmova s naglašenom socijalnom komponentnom u koje svrstavamo Oremovićev “U braku sa švicarcem” (2013., Interfilm), pa i Bezinovićevo ultrakratko ali neosporno i vrlo bitno “Čekanje”, također iz prošle godine.
Dok se Riječanin u “Čekanju” bavi obespravljenom radničkom klasom, a Oremović borbom hrvatskih građana s podivljalim ratama švicarskih franaka, Hitrecova “Ovrha” naglasak stavlja na jedno od mnogobrojnih Hidrinih glava dužničkog ropstva jedine nam domovine.
Marina i Nenad Medak članovi su samo jedne od stotinjak tisuća hrvatskih obitelji kojima su zbog nepodmirenih dugova blokirani bankovni računi. S tek jednom, ne i nebitnom razlikom. Medakovi su prije 14 godina, naime, postali jamcima za kredit kojeg njihovi prijatelji više nisu mogli plaćati. Kao jamstvo otplate samog kredita banka je sjela na kuću očajne obitelji, i sve to, kako kasnije doznajemo – krivotvorenim potpisom glave obitelji, Nenada Medaka.
Hitrec ne štedi svoje gledatelje površnom sentimentalnošću ili pomno razrađenom ekspozicijom, od starta nas uronivši u devastirajući dvoplan ispunjen odsutnim pogledima, planinom bankovnih spisa i smijehom koji se od zidova odbija isključivo u pravilnim ironičnim valovima.
Hitrec najveću snagu svojeg ostvarenja crpi iz ogoljenog, neizgovorenog, na strateškim mjestima zumiranog. Ispuhavanjem duhanskog dima apostrofiranog, ali i u određenim trenucima i bolno uskliknutog (sin spriječio očevo samoubojstvo).
“Ostati jak”, u tim trenucima djeluje kao tek jedna generično-mantrična crtica iz požutjele knjige nekog indijskog učenjaka. Pa ipak, i Marina i Nenad, nemaju izbora osim ustrajati, dokazati, u krajnjoj liniji sačuvati obitelj na okupu koju sačinjava i sin na početku pubertetskog tsunamija.
U Marininom slučaju i… čekati, iščekivati i pogledom tražiti pozitivan izraz lica pater familiasa nakon povratka s još jednog u nizu ročišta. Iako su tradicionalne uloge u obitelji Medak odavno podijeljene, njen na papiru slabiji član ne trpi podređene vibracije, pa su Marinini česti rodijački aforizmi zapravo dobrodošli u razbijanju sasvim bezizlazne koprene Hitrecovog filma.
Negdje između ustajalih opušaka, Gotovininih fotografija i krupnih kadrova hrvatske stvarnosti u bankovom potpalublju, smjestio se i zlokobni otkucavajući zvuk kućnog sata, koji odbrojava neumitno. Kraj suđenja. Vrijeme do završetka vještačenja nepostojećeg potpisa. Ili kraj rovovske bitke s bitno nadmoćnijim neprijateljem koji se u tim trenucima čini tako prokleto daleko i nedostižno…
Kao što smo već naglasili, Hitrec najveću snagu svojeg ostvarenja crpi iz ogoljenog, neizgovorenog, na strateškim mjestima zumiranog. Ispuhavanjem duhanskog dima apostrofiranog, ali i u određenim trenucima i bolno uskliknutog (sin spriječio očevo samoubojstvo). A sve ponajviše zbog gotovo obiteljske saživljenosti sa svojim glavnim likovima, jer uspostaviti prirodnu rutinu svojih sugovornika pred kamerama cilj je svakog dokumentarista, a hrvatski redatelj taj je ispit vlastite nevidljivosti položio s najvišim ocjenama.
“Ovrhu” bez naročitih problema možemo svrstati u sam vrh najpotresnijih domaćih dokumentarnih iskustava u tekućoj godini, a samim time vjerojatno i među glavne favorite za neku od nagrada na 12. Liburnia Film Festivalu. Dokument jednog turbulentnog vremena i iznimno bitan film za hrvatsku kinematografiju!
