Šizofreni odnos filmske industrije prema hypeu i pogodnostima umjetne inteligencije najviše je do izražaja došao upravo ove godine u Cannesu. S jedne strane, organizatori su zauzeli stav preventivnom zabranom AI filmova u natjecanju za Zlatnu palmu, a s druge su objeručke prihvatili Metu kao glavnog sponzora, dok su na popratnom filmskom marketu održavane prezentacije i promocije AI kompanija specijaliziranih za pokušaje rekreiranja stvarnosti snagom procesora i sposobnošću vještog kompiliranja tuđih djela. Demi Moore je u ime žirija sumirala ovogodišnji stav Cannesa, a on je “prihvaćanje” AI-ja kao činjenice koja se više ne može držati podalje; izjavivši da bi borba protiv umjetne inteligecije bila unaprijed izgubljena, Moore smatra da je “puno pametnije pronaći načine kako da surađujemo s njom.”
Guillermo del Toro, došavši u Cannes kako bi promovirao 4K restauraciju i 20. rođendan svog klasika “Panov labirint” / “Pan’s Labyrinth” / “El laberinto del fauno” (2006), čvrsto je zauzeo drugu stranu s jasnim i glasnim: “Jebeš AI!”
Za to je vrijeme “Marché du film” gorio od natjecanja čiji je AI bolji. Po štandovima i panelima nudile su se usluge pojeftinjenja produkcije sa zamjenom skupog CGI-ja jeftinijim AI-jem. S nimalo skrivanja, dapače, koristeći činjenicu da su nastali promptovima, prodavali su se animirani film “Critterz” (djelo Stuarta Forda i njegovog AGC Studija, čiji je moto “Human-led but AI-assisted”), “Paradise Lost” (adaptacija Johna Miltona koju je uz pomoć AI vizuala režirao Roger Avery) i “Bitcoin” (triler Douga Limana s Gal Gadot, Casey Affleckom i setovima od AI-ja).
I negdje među sve njih ugurao se i Steven Soderbergh, koji je na posebnoj projekciji Cannes Film Festivala 2026. imao svjetsku premijeru svog novog dokumentarnog filma “John Lennon: The Last Interview” (2026). Film se temelji na snimci radijskog intervjua koji su Lennon i Yoko Ono dali 8. prosinca 1980., samo nekoliko sati prije Lennonova ubojstva. Soderbergh se u 10 posto svoje minutaže odlučio poslužiti softverskim generiranjem zamjene za vizualnu arhivsku građu, točnije za vizuale koristiti modele kanskog sponzora – Mete.
Soderbergh je zapravo savršen trojanski konj AI industrije za ulazak iza bedema tvrđave filmske tradicije, jer ono što se drugima uzima za zlo, njemu se tolerira. I nije mu prvi put. Štoviše, Soderbergh se kroz desetljeća nametnuo kao serijski pionir korištenja svake nove tehnologije, grabeći ih kao igračke u izazovima storytellinga. Snimao je dugometražne filmove na mobitel, koristio aplikacije za interaktivno pripovijedanje, prilagođavao dijelove svojih filmova za vertikalno gledanje… Dok su drugi prije 20 godina lamentirali jesu li digitalne kamere dostojne igranog filma, on je već snimio četiri i pol sata dugu povijesno-političku epiku. Osobno sam ga slušao 2008. u Cannesu kako govori da njegov “Che” (2018) ne bi nikada mogao biti snimljen takav kakav jest, da nisu imali lagane digitalne kamere s kojima su se mogli pentrati po južnoameričkim visoravnima i trošiti beskonačne količine minutaže na tejkove, bez straha pri preračunavanju potrošene metraže filmske vrpce u dolare.
Ali je li Soderbergh ovog puta prevršio svaku mjeru koristeći AI vizuale u… dokumentarcu?!
Ako duboko udahnemo nekoliko puta, svjesni da Soderbergh možda jest prvi koji je s AI-jem natopljenim dokumentarnim filmom došao u Cannes i pokupio pljesak, prisjetit ćemo se da nipošto nije prvi koji je alate umjetne inteligencije koristio u dokumentarnom filmu.
Godine 2020. raširio se fenomen deep fakea, manipulacije slike i zvuka koji je doveo do fenomena lažnih vijesti, ali u isto vrijeme otključao nove svjetove za one koji su znali kako novonormalno modificirati u korist svoje kreacije. Američki novinar, dokumentarni filmaš i LGBTQ aktivist David France jedan je od njih, kao redatelj “Dobro došli u Čečeniju” / “Welcome to Chechnya” (2020), premijerno prikazanog 2020. na Sundanceu. Radi se o mučnoj dokumentarnoj priči o progonu homoseksualaca u Čečeniji, a tijekom snimanja, ali najviše u montaži, France se našao u velikoj dilemi – znao je da mora zaštititi identitete svojih sugovornika, jer bi ih njegov dokumentarac osudio na smrt, ali ništa od tradicionalnih alata nije služilo svrsi: odustao je od zamućivanja lica, snimanja u mraku, angažiranja glumaca za rekonstrukcije…
Rješenje je konačno pronašao u novoj tehnologiji, deep fake softveru za zamjenu lica koji je omogućio točno ono što je želio: drugi facijalni identitet, ali iste i jasno vidljive emocije na licu. Identičnu je stvar učinila i Sophie Compton, koristeći 2023. deep fake za skrivanje identiteta (uz zadržavanje emocija) sugovornika u priči o deep fake pornografiji, dokumentarcu “Another Body”.
“Roadrunner: A Film About Anthony Bourdain” (2021.) oskarovca Morgana Nevillea, izazvao je rasprave hrabrom odlukom da AI koristi za digitalno uskrsnuće pokojnog kuhara i legendarnog putpisca. Ako je 2021. prompt-produkcija slike bila neiskoristiva za ozbiljnije rekonstrukcije stvarnosti, manipulacija zvukom bila je dovoljno dobra da se Neville ohrabri reproducirati Bourdainov glas za potrebe dijelova naracije. Rizik je bio taj da će se mnogi naljutiti, ali dobitak je bio zagarantiran činjenicom da skandal garantira pozornost u eri kada je ona primarna tržišna valuta.
Ali unatoč ne pretjerano oduševljenoj reakciji udovice i raspravama o etici postupka, kritika je u konačnici film pohvalila, a box office skupio pet i pol milijuna dolara. Nostalgija je presudila, dok je ljubav prema Bourdainovom čitanju napisanog prevagnula nad šokom od zastrašujućeg i moralno diskutabilnog potencijala nove tehnologije. Netflix se brže-bolje ohrabrio da 2022. učini nešto slično s Andyjem Warholom – AI alatima rekonstruirali su mu glas i koristili ga da čita dnevnike u “The Andy Warhol Diaries” (2022), doku-seriji Andrewa Rossija.
Godine 2026., AI već sasvim dobro hendla sliku, a Soderbergh je dobio točno ono što je želio – priliku da bude pokusni kunić nove tehnologije, ali i da popuni rupe u montaži nastale u dijelovima u kojima John i Yoko razgovaraju u apstraktnim filozofskim terminima. Njih je umjesto animacijom odlučio pokriti metaforičkim vizualnim eksperimentom, nadrealnim apstrakcijama nastalim umjetnom inteligencijom. Meta je bio njegov prvi odabir: “Htjeli su vidjeti film, pa smo im ga pokazali. Rekli su: ‘Pa, ovo je odličan tajming jer nam stvarno treba filmaš koji će testirati i probati neke od ovih alata na kojima radimo. Ako pristaneš biti naš pokusni kunić, mi ćemo osigurati tehnologiju i završiti film.’ Rekao sam: ‘Dogovoreno, idemo.’ I to je bila posljednja faza – izrada onih sekvenci sa slikama koje je doslovno nemoguće snimiti.”
Na festivalu IDFA, Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu, održanom u studenom 2025., bilo je dosta razgovora o tome što kada autor dokumentarnog filma želi nemoguće – treba li pozvati pomoć robota ili se držati mogućeg u okviru forme kojom se bavi? Drugim riječima, održana je prva velika konferencija o uporabi umjetne inteligencije u dokumentarizmu. Svjesni da je AI u dokumentarnim filmovima već potpuno raširen – a bit će samo rašireniji – organizatori festivala su pozvali i portugalsku redateljicu Susanu de Sousu Dias, poznatu po radu s arhivom.
Ona smatra da primjena AI-ja u korištenju arhivske građe u dokumentarizmu dolazi s “ozbiljnim posljedicama (…) Dolazi do rizika da će gledatelji ne samo povjerovati lažnim arhivskim snimkama, već i da će ljudi prestati vjerovati bilo čemu.” Posebno je, kaže, osjetljivo područje “popravjanja arhive”, gdje se stari ispucali snimci provlače kroz AI upscale softvere kako bi izgledali bolje i modernije. Filmaš Eugen Bräunig surađivao je s Archival Producers Alliance na izradi smjernica i najboljih praksi za rad s generativnom umjetnom inteligencijom u dokumentarnom filmu temeljenom na arhivskom materijalu, a za Variety je izjavio: “U dokumentarnom filmu ne postoji nikakvo nadređeno tijelo koje nam govori kako nešto treba raditi. Nema zakona ni pravila. Sve što možemo jest samoregulirati se i nametnuti si određene standarde kako bismo ostali odgovorni kao pripovjedači, novinari i stvaratelji slika.”
Nije, dakle, pitanje je li umjetnoj inteligenciji mjesto u dokumentarnom filmu – ona je svoje mjesto zauzela odavno, a sada ostaje vidjeti koliko će se i u kojim sve oblicima na tom mjestu razmnožavati.