Nekako su “Djeca tranzicije” (2014) Matije Vukšića samozatajno plovila ispod ovogodišnjeg radara šire hrvatske javnosti. Za razliku od, primjerice, razvikanijih i marketinški podatnijih “Golih” (2014., Tiha K. Gudac) i “Ljubavne odiseje” (2014., Tatjana Božić), Vukšićev film kao da je propao u zemlju nakon premijere na ovogodišnjem Motovunu, odnosno službenog plasmana na 20. Sarajevo Film Festival.

Srećom, svojevrsnoj igri skrivača je došao kraj, pa će pet mjeseci nakon motovunskog razotkrivanja naša publika “Djecu tranzicije” moći pogledati i u svojim lokalnim kinima. Kino turneja počinje već sutra, 7. prosinca (20 sati), u zagrebačkom kinu Europa, a kasnije se nastavlja diljem nezavisnih kina Lijepe naše.

I opet je Factum potvrdio status neupitnog lidera hrvatske dokumentarne mašinerije, ove godine uz “Odiseju”, “Gole” i “Prolaz za Stellu” (2014., Ljiljana Šišmanović), izbacivši i vrlo vrlo solidnu “Djecu tranzicije” o kojoj ćemo progovoriti par redaka niže.

Vukšić je svoju dramsku strukturu zidao od četiri naizgled nepovezane sličice iz maloljetnog albuma svanule hrvatske distopije.

Osmogodišnji David nogometni je wunderkid iz Slavonskog Broda koji čeka poziv iz Barcelone. Dvije godine mlađa Lana dane provodi u šminkanju i oponašajući srpske turbofolk zvijezde, dok nešto starija Natalija zbog lošeg imovinskog stanja trpi svakodnevno vršnjačko zlostavljanje. Pošast modernog društva zbog kojeg je životom platila 15-godišnja Marta, čije je samoubojstvo uslijed online bullyjinga poput bombe odjeknulo cijelom Hrvatskom.

Imamo li snage priznati vlastiti moralni relativizam? Smijemo li škicnuti prema obližnjem ogledalu i pružiti ruku hinjenoj empatičnoj vertikalnosti dok god postoje Marte i Lane svijeta? Okrećemo li leđa drugima i drugačijima zbog nekompatibilnosti imovinskog operativnog sustava? Projiciramo li nerealizirane ambicije na vlastitu djecu? I imamo li, u konačnici, vremena i želje za odgajanjem te iste djece?

“Djeca tranzicije” vjerojatno i jesu poprilično vjeran destilat vrijednosnog stanja današnjeg hrvatskog drušva. Vukšićev film kao živa alegorija otvara teška pitanja i zaključke – pa i o nama samima – koji nam se nužno i ne moraju sviđati.

Hrvatski redatelj, međutim, vješto manevrira brzacima apsurdne hrvatske zbilje. Ako na istu ne može značajnije utjecati, onda će je barem pokušati prokazati. Kao u slučaju male Lane i njene vječno odobravajuće beauty pageant majke, radi konačne poante i – crtićki predimenzionirati (spot u kojem napirlitana djevojčica, u stilu Jelene Karleuše, otvara usta na pjesmu tkoznakojeg narodnjačkog treša).

Vizualno, a i stilski, unatoč vjerojatno nespektakularnom budžetu, Vukšićev dokumentarac odaje visoku razinu umjetničke vizije – kraljevski dvoplanski intervju Lanine majke i same djevojčice na pozlaćenoj Amadeusovoj fotelji, svjesni Natalijini samotni kadrovi, animacija Martinih dopisivanja na Ask.com-u i proganjajuća ostavština gubitka kćerke na licima njezinih roditelja…

Najupečatljiviji dio “Tranzicije” nesumnjivo pripada sudbini spomenute tinejdžerice Marte Jureković iz Hrvatskog zagorja, kojoj je Vukšić i posvetio svoj dokumentarni film. Rekonstrucija jedne bezvezne flertajuće grude koja se ubrzo pretvorila u smrtonosnu zlostavljačku lavinu na socijalnim mrežama, spada u najsnažniji udarac u emotivni pleksus ovogodišnje domaće dokumentarne produkcije. Posljednju djevojčinu fotografiju nedugo prije samoubojstva, vjerujte nam na riječ, nećete tako brzo zaboraviti…

Imamo li snage priznati vlastiti moralni relativizam? Smijemo li škicnuti prema obližnjem ogledalu i pružiti ruku hinjenoj empatičnoj vertikalnosti dok god postoje Marte i Lane svijeta? Okrećemo li leđa drugima i drugačijima zbog nekompatibilnosti imovinskog operativnog sustava? Projiciramo li nerealizirane ambicije na vlastitu djecu? I imamo li, u konačnici, vremena i želje za odgajanjem te iste djece?

“Djeca tranzicije” daju odgovore koji vam se, kao što smo već rekli, vjerojatno neće svidjeti…

1 komentar

  1. Tek sam u nedjelju pogledala Matijin dokumentarac Djeca tranzicije.Film mi se svidio,mislim da je umjetnički vrijedan,zanimljiv i šokantan.Trebali bi ga pogledati roditelji,a i djeca.Treba se zamisliti nad pričama koje su prikazane u filmu,iako to zapravo i nisu priče već život sam.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here