PočetnaRecenzije"Djeca tranzicije" - Imamo li vremena za odgajanje vlastite djece?

“Djeca tranzicije” – Imamo li vremena za odgajanje vlastite djece?

|

Nekako su “Djeca tranzicije” (2014) Matije Vukšića samozatajno plovila ispod ovogodišnjeg radara šire hrvatske javnosti. Za razliku od, primjerice, razvikanijih i marketinški podatnijih “Golih” (2014., Tiha K. Gudac) i “Ljubavne odiseje” (2014., Tatjana Božić), Vukšićev film kao da je propao u zemlju nakon premijere na ovogodišnjem Motovunu, odnosno službenog plasmana na 20. Sarajevo Film Festival.

Srećom, svojevrsnoj igri skrivača je došao kraj, pa će pet mjeseci nakon motovunskog razotkrivanja naša publika “Djecu tranzicije” moći pogledati i u svojim lokalnim kinima. Kino turneja počinje već sutra, 7. prosinca (20 sati), u zagrebačkom kinu Europa, a kasnije se nastavlja diljem nezavisnih kina Lijepe naše.

I opet je Factum potvrdio status neupitnog lidera hrvatske dokumentarne mašinerije, ove godine uz “Odiseju”, “Gole” i “Prolaz za Stellu” (2014., Ljiljana Šišmanović), izbacivši i vrlo vrlo solidnu “Djecu tranzicije” o kojoj ćemo progovoriti par redaka niže.

Vukšić je svoju dramaturšku strukturu zidao od četiri naizgled nepovezane sličice iz maloljetnog albuma svanule hrvatske distopije.

Osmogodišnji David nogometni je wunderkid iz Slavonskog Broda koji čeka poziv iz Barcelone. Dvije godine mlađa Lana dane provodi u šminkanju i oponašajući srpske turbofolk zvijezde, dok nešto starija Natalija zbog lošeg imovinskog stanja trpi svakodnevno vršnjačko zlostavljanje. Pošast modernog društva zbog kojeg je životom platila 15-godišnja Marta, čije je samoubojstvo uslijed online bullyjinga poput bombe odjeknulo cijelom Hrvatskom.

Imamo li snage priznati vlastiti moralni relativizam? Smijemo li škicnuti prema obližnjem ogledalu i pružiti ruku hinjenoj empatičnoj vertikalnosti dok god postoje Marte i Lane svijeta? Okrećemo li leđa drugima i drugačijima zbog nekompatibilnosti imovinskog operativnog sustava? Projiciramo li nerealizirane ambicije na vlastitu djecu? I imamo li, u konačnici, vremena i želje za odgajanjem te iste djece?

“Djeca tranzicije” vjerojatno i jesu poprilično vjeran destilat vrijednosnog stanja današnjeg hrvatskog drušva. Vukšićev film kao živa alegorija otvara teška pitanja i zaključke – pa i o nama samima – koji nam se nužno i ne moraju sviđati.

Hrvatski redatelj, međutim, vješto manevrira brzacima apsurdne hrvatske zbilje. Ako na istu ne može značajnije utjecati, onda će je barem pokušati prokazati. Kao u slučaju male Lane i njene vječno odobravajuće beauty pageant majke, radi konačne poante i – crtićki predimenzionirati (spot u kojem napirlitana djevojčica, u stilu Jelene Karleuše, otvara usta na pjesmu tkoznakojeg narodnjačkog treša).

Vizualno, a i stilski, unatoč vjerojatno nespektakularnom budžetu, Vukšićev dokumentarac odaje visoku razinu umjetničke vizije – kraljevski dvoplanski intervju Lanine majke i same djevojčice na pozlaćenoj Amadeusovoj fotelji, svjesni Natalijini samotni kadrovi, animacija Martinih dopisivanja na Ask.com-u i proganjajuća ostavština gubitka kćerke na licima njezinih roditelja…

Najupečatljiviji dio “Tranzicije” nesumnjivo pripada sudbini spomenute tinejdžerice Marte Jureković iz Hrvatskog zagorja, kojoj je Vukšić i posvetio svoj dokumentarni film. Rekonstrucija jedne bezvezne flertajuće grude koja se ubrzo pretvorila u smrtonosnu zlostavljačku lavinu na socijalnim mrežama, spada u najsnažniji udarac u emotivni pleksus ovogodišnje domaće dokumentarne produkcije. Posljednju djevojčinu fotografiju nedugo prije samoubojstva, vjerujte nam na riječ, nećete tako brzo zaboraviti…

Imamo li snage priznati vlastiti moralni relativizam? Smijemo li škicnuti prema obližnjem ogledalu i pružiti ruku hinjenoj empatičnoj vertikalnosti dok god postoje Marte i Lane svijeta? Okrećemo li leđa drugima i drugačijima zbog nekompatibilnosti imovinskog operativnog sustava? Projiciramo li nerealizirane ambicije na vlastitu djecu? I imamo li, u konačnici, vremena i želje za odgajanjem te iste djece?

“Djeca tranzicije” daju odgovore koji vam se, kao što smo već rekli, vjerojatno neće svidjeti…

Djeca tranzicije
Režija: Matija Vukšić
Godina proizvodnje: 2014.
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Produkcija: Factum / Zagreb film
Trajanje: 81 minutu

Povezani tekstovi

“Becoming Led Zeppelin” – Autorska kontrola iznad svega

"Becoming Led Zeppelin" izbjegava uloviti se u koštac s kontroverzama te se u pojedinim dijelovima pretvara u dosadnjikavu hagiografiju.

Dobri, loši & zli dokumentarci sa streaming servisa (I)

Streaming servisi odgovorni su za puno toga, ali za to što su učinili dokumentarcima nećemo ih previše kuditi.

“Mogwai: If the Stars Had a Sound” – Slavlje komercijalnog trijumfa iznad umjetničkog

Mistika Mogwaija ostaje sačuvana, ali pitanje je koliko je to dobro za dokumentarac o njemu - "Mogwai: If the Stars Had a Sound" (2024).

Komentari

1 komentar

  1. Tek sam u nedjelju pogledala Matijin dokumentarac Djeca tranzicije.Film mi se svidio,mislim da je umjetnički vrijedan,zanimljiv i šokantan.Trebali bi ga pogledati roditelji,a i djeca.Treba se zamisliti nad pričama koje su prikazane u filmu,iako to zapravo i nisu priče već život sam.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Life on Earth” – Vrhunac i kraj dominacije BBC-ja

Okolnosti su htjele da uspjeh serijala "Life on Earth" ostane zabilježen kao kulminacija težnji i karakteristika cijele mini-epohe BBC-jevog dokumentarca.

Dobri, loši & zli dokumentarci sa streaming servisa (II)

U posljednjem tjednu mjeseca lipnja 2025., najgledaniji naslov Netflixova kataloga bio je "Trainwreck: Poop Cruise" (2025).

“Fiume o morte!” je najgledaniji domaći dokumentarac od samostalnosti!

"Fiume o morte!" (2025) redatelja Igora Bezinovića postao je najgledaniji domaći dokumentarac od samostalnosti!

“Becoming Led Zeppelin” – Autorska kontrola iznad svega

"Becoming Led Zeppelin" izbjegava uloviti se u koštac s kontroverzama te se u pojedinim dijelovima pretvara u dosadnjikavu hagiografiju.

Hrvatski dokumentarci na Locarnu i DokuFestu, niz projekata podržanih od strane Eurimagesa

Donosimo nekoliko informacijskih crtica oko hrvatskih dokumentarnih filmova/projekta na međunarodnoj i regionalnoj sceni.

18. Gledalište Kinokluba Zagreb – Jednostavnost i igra

U zagrebačkoj Kinoteci od 28. je svibnja do 1. lipnja održano i odgledano 18. Gledalište Kinokluba Zagreb.

Dobri, loši & zli dokumentarci sa streaming servisa (I)

Streaming servisi odgovorni su za puno toga, ali za to što su učinili dokumentarcima nećemo ih previše kuditi.

“Mogwai: If the Stars Had a Sound” – Slavlje komercijalnog trijumfa iznad umjetničkog

Mistika Mogwaija ostaje sačuvana, ali pitanje je koliko je to dobro za dokumentarac o njemu - "Mogwai: If the Stars Had a Sound" (2024).

Filmska lica i naličja kinematografije represije i otpora

Prvi film na prostoru današnje Indonezije prikazan je 5. prosinca 1900. u Bataviji, današnjoj Jakarti.

Otvorene prijave za 34. Dane hrvatskog filma

Otvorene su prijave za ovogodišnje, 34. izdanje Dana hrvatskog filma, koje će ponovno biti održano u Karlovcu, od 16. do 19. listopada.
Režija: Matija Vukšić<br> Godina proizvodnje: 2014.<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Produkcija: Factum / Zagreb film<br> Trajanje: 81 minutu"Djeca tranzicije" - Imamo li vremena za odgajanje vlastite djece?