Redatelj Hrvoje Mabić odavno nas je razmazio svojim izvansvemirskim dokumentarnim serijalom “Direkt”, koji je do današnjeg dana ostao benchmark za sve slične projekte koji se na sličan nefikcijski način žele baviti socijalnom tematikom.
Uzmemo li digresijsku sekundu za dokumentarnonetovsko otkrivanje tople vode, zanimljivo je povezivati dosad nepoznate vezivne niti između određenih dokumentarista i njihovih projekata. Spomenuti Hrvoje Mabić zajedno s Tatjanom Božić (“Ljubavna odiseja”) pokrenuo je 1999. godine jednu od najjačih hrvatskih produkcijskih kuća – Fade In – dok je isti redatelj s Nebojšom Slijepčevićem (“Gangster te voli”) svijetu predstavio već spomenuti “Direkt”.
Stoga, zapravo, niti ne treba čuditi još jedan Mabićev socijalno-osobni projekt s kojim se predstavio na ovogodišnjem izdanju ZagrebDoxa. “4. majmun” (2013) tegobna je i klaustrofobična priča o Psihijatrijskoj bolnici Lopača pokraj Rijeke, koja je relativno nedavno neumorno punila stupce novina šaputanjima o nesavjesnom tretiranju vlastitih, pretežno maloljetnih pacijenata.
“Događaji opisani u ovom dokumentarcu samo su dio ledenog brijega”, rekao je nakon premijere Hrvoje Mabić. Gledajući njegov srednjemetražni film u produkciji HRT-a i Fade In-a, nije teško povjerovati u sličnu rekapitulaciju događaja iz hrvatskog frankeštajnskog hibrida između “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” i druge sezone serije “American Horror Story”.
Pshijatrijska ustanova Lopača trebala je uz brigu za osobe s teškim mentalnim poremećajima, služiti i za preodgoj i resocijalizaciju problematičnih tinejdžera, čiji su se prekršaji kretali od uobičajenih problema s drogom do ljubavi prema istom spolu (poznati slučaj Ane Dragičević koja je tamo provela punih pet godina).
Mabićev klasični, ali analitično-opsežni talking heads dokumentarac svjesno je rađen za televizijske jednosatne slotove. Osjeća se, naravno – toga je i javno bio svjestan sam redatelj – manjak raspoloživih minuta za rasvjetljavanje neusporedivo šire pozadinske priče iza neshvatljive sramote bolničkog (doktorica Vulin), gradskog (gradonačelnik Vojko Obersnel) i državnog vrha (ministar zdravstva i socijalne skrbi Neven Ljubičić).
No, umjesto prijeko potrebne pomoći, nesretni hrvatski adolescenti redovito su bili kažnjavani za najsitnije prijestupe, a nerijetko i zaključavani i vezivani u istoj prostoriji – sarkastično nazvanoj Havaji – s najtežim psihičkim bolesnicima u Lopači.
“Progovoriš li s mamom o situaciji u bolnici, vratit ćemo te na Havaje”, rekla je tadašnja ravnateljica bolnice dr. Mirjana Vulin jednoj od brojnih žrtava nevjerojatno sadističkog sistema, u kojem su gađanje pelenama, višemjesečna izolacija od vanjskog svijeta i prisilna briga o higijeni šizofreničara, bili na svakodnevnom horor-meniju.
Mabićev klasični, ali analitično-opsežni talking heads dokumentarac svjesno je rađen za televizijske jednosatne slotove. Osjeća se, naravno – toga je i javno bio svjestan sam redatelj – manjak raspoloživih minuta za rasvjetljavanje neusporedivo šire pozadinske priče iza neshvatljive sramote bolničkog (doktorica Vulin), gradskog (gradonačelnik Vojko Obersnel) i državnog vrha (ministar zdravstva i socijalne skrbi Neven Ljubičić).
Nećemo pasti u uobičajenu zamku i odmahivati rukom na tvrdnju o “još jednom televizijskom dokumentarcu”. Hrvoje Mabić itekako zna svoj posao, a “4. majmun” je vlastitom tupom, prljavom i vrišteće trulom bolničkom distopijom iz hrvatske Nedođije, samo potvrdio vlastiti talent za hvatanje gotovo ugaslih i marginaliziranih duhova iz susjedstva.