Ljiljana Šišmanović je svjetsku premijeru svog najnovijeg filma “Prolaz za Stellu” (2014., Factum) odlučila povjeriti upravo 12. Liburnia Film Festivalu. S razlogom je – o tome koju vjerojatno mogu prozboriti i gledatelji u Ičićima – direktor i glavni selektor LFF-a Oliver Sertić uvrstio tegobnu priču o djevojčici sa stopostotnim invaliditetom u glavni program ovog festivala.
A sama priča u tolikoj je mjeri gadljiva koliko u isto vrijeme predstavlja reprezentativno-nefiltrirani lakmus-papir današnjeg neempatičnog hrvatskog društva. Još prije nepune četiri godine tužna sudbina obitelji Valas-Juraj zapljusnula je hrvatske medije, zbog gotovo bizarnog onemogućavanja prolaza kroz dvorište zgrade od strane susjeda.
Mala Stella, naime, boluje od cerebralne paralize pa je roditelji svakodnevno do zajedničkog stana moraju nositi uz stepenice, zadatak koji svake godine zbog djevojčine težine postaje sve problematičniji. Da bi izbjegli tu ponavljajuću muku, obitelj Valas-Juraj uputila je zahtjev za prolaz kroz dvorište susjedne zgrade, čime bi se u potpunosti izbjeglo nepotrebno tramakanje ionako istraumatiziranog šesteročlanog kućanstva.
Spomenuti zahtjev nije našao otpor kod Grada Zagreba, ali jest kod susjeda. Glavni razlog, barem službene prirode? Fizička agresivnost glave obitelji koji je s razlogom popizdio na bešćutnost hodajućih susjedskih bukvi.
“Mi smo, poštujući sva naša prava, donijeli takvu odluku jer moramo osigurati mirno stanovanje unutar naše zgrade. Postoje indicije da je djevojčicin otac Vlado konfliktna osoba, pa je prevladala bojazan da bi naš mir mogao biti narušen. Možda bi bilo najbolje da ta obitelj nabavi prikladniju nekretninu”, govorio je 2010. godine Marko Trošić, predstavnik stanara.
“Prolaz za Stellu” kao hrana za razmišljanje i posveta svim umornim i siromašnim, kao i njihovim bližnjim ratnicima. Obavezno pogledati.
“Prolaz za Stellu”, međutim, sušta je suprotnost netom na stol istrešenih ekspozicijskih gadosti. Ljiljana Šišmanović svoj narativ gradi na tihom i simboličnom veriteu, gotovo opipljivom unutarnjem dijalogu između retardirane djevojčice i ostatka jedne divne obitelji, uglavnom Stelline majke Ljiljane te prije svega oca Vlade, s kojim je, čini se, izgradila najintimniji odnos.
“Stella” ne obiluje dijalozima, velikim epifanijama ili inflacijom značajnih događaja koji će vas jump-cutovima držati na rubu sjedala. Ne, snaga dokumentarnog filma Ljiljane Šišmanović leži u neizgovorenom, ali nagoviještenom i itekako prisutnom.
Leži u napamet odavno naučenoj mantri “Bolest nije kraj” i osiguravanja koliko-toliko normalnog djetinjstva u ionako – pa i za zdrave pojedince – nenormalnoj hrvatskoj prašumi. Leži u pogledu majke i zaštitničkom dodiru oca. Bratskom sviranju gitare za prestanak sestrinog plača.
Leži u naglašenom kontrastu tople obiteljske svakodnevnice i nepokolebljivog susjedskog totema gluposti u offu (“Taj film neće gledati”). Željama i mogućnostima (scena u kojoj otac Stellu dovodi na tenisko igralište koje zauzimaju zdrava djeca).
Možda i u pitanjima koja se u konačnici bojimo sami sebi postaviti. Bojimo li se tuđe nesavršenosti zbog straha od vlastite? Zar smo toliko ustravljeni vlastitom potrošnom smrtnošću da ćemo je jednostavno – ignorirati? Uključujući njezin najočigledniji fizički podsjetnik?
“Prolaz za Stellu” kao hrana za razmišljanje i posveta svim umornim i siromašnim, kao i njihovim bližnjim ratnicima. Obavezno pogledati.
