Zahvaljujući dobrim ljudima iz Factuma nedavno smo imali priliku pogledati debitantski dugometražni film Tihe Klare Gudac – “Goli” (2014) – koji je prije petnaestak dana osvojio Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film dvadesetog izdanja Sarajevo Film Festivala.
Kako nam je i sama autorica izjavila nedugo nakon dodjele ugledne (i još u medijima nedovoljno eksponirane!) nagrade, “Goli” unatoč centralnom zajedničkom nazivniku tamnice na Golom otoku nipošto ne spadaju u politički obojane filmove, još manje u dnevnohaeraški dokumentarni manifest u kojem se vlastita nesposobnost pokušava zamaskirati vještičjim lovom na crvene aveti iz paralelne paranoične galaksije. Naprotiv, “Goli” kroz vještu uporabu animacije, arhive i intervjuima s izraženim osobnim ulogom, jednoj još uvijek okameljenoj paradigmi udahnjuju onaj osobni, ljudski pečat cijepljen od podjela i nevještih dnevnopolitičkih poentiranja.
Još nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata činilo se kako autoričin djed, Marijan Fučkan, gradi život dostojan ekranizacije nekog prosječnog holivudskog B filmića. Uz mladu i sretnu obitelj Marijan je krupnim koracima napredovao i na poslovnom planu, postavši direktorom tvorničkih giganata Kraša i Badela.
“Život je bio dobar”, napominje redateljica u voice overu koji se proteže kroz cijeli film. A onda je jednoga dana njen djed jednostavno – nestao. Život Tihine obitelji od tog dana više nikad neće biti isti…
Četiri godine nije se znala djedova sudbina (tek povremeno šturo “Živ sam” bez povratne adrese). I tada je stigla potvrda iz prve ruke – Marijan Fučkan spomenuto vrijeme proveo je na zloglasnom Golom otoku kao politički zatvorenik!
I opet, unatoč svim pričama o špalirima dobrodošlice, bičevanjima i međusobnim premlaćivanjima, “Goli” su prije svega osobni, obiteljski film. Film bez trunke patetike ili jednokratnog političkog populizma. Film bez odapetih ideoloških strelica i svojevrsni old school priručnik o nošenju s tada još nedijagnosticiranim PTSP poremećajem naših starih. Film o domino-efektu, nepovjerljivosti, introvertiranosti i nevidljivoj stigmi koja je direktno utjecala na tri generacije Fučkan-Gudacovih.
U to vrijeme, prijelaza iz četrdesetih u pedesete godine 20. stoljeća, na vrhuncu paranoičnog vala nastalog uslijed sukoba Tita i Staljina 1948. godine i odlaska SFRJ iz toplog naručja Majke Rusije, tisuće Jugoslavena proglašeno je državnim neprijateljima. Razlozi pritvaranja na otočić u blizini Raba često su bili posve banalne prirode, uglavnom prožeti kafkijanskim za svaki slučaj indicijama.
Povratkom glave obitelji Fučkan činilo se kako se život napokon vraća u normalu, mirnu socijalističku svakodnevnicu godišnje okrunjenoj ljetovanjem u Novigradu. Možda i najljepši period autoričinog djetinjstva ponekad je prekidan pitanjima poput “Zašto deda ima ožiljke po tijelu?” Odgovor iz prvog lica nikad nije stigao. Neke teme u Tihinoj obitelji nisu smjele dolaziti na kućni dnevni red. Tako je Marijan Fučkan preminuo 1992. godine i sve tajne s tog i od Boga napuštenog otoka zauvijek sa sobom ponio u grob.
Zahvaljujući autoričinim obiteljsko-prijateljskim vezama (bliski prijatelji njenog djeda, koje su oslovljavali sa ujak i teta) napokon su svjetlo dana ipak ugledali godinama potiskivani događaji koji su uvelike oblikovali živote nebrojenih obitelji. Tako ubrzo postajemo svjedoci nefiltriranih iskaza bivših zatvorenika koji detaljno opisuju dehumanizirajuću psihofizičku torturu golootočkih krvnika.
I opet, unatoč svim pričama o špalirima dobrodošlice, bičevanjima i međusobnim premlaćivanjima, “Goli” su prije svega osobni, obiteljski film. Film bez trunke patetike ili jednokratnog političkog populizma. Film bez odapetih ideoloških strelica i svojevrsni old school priručnik o nošenju s tada još nedijagnosticiranim PTSP poremećajem naših starih. Film o domino-efektu, nepovjerljivosti, introvertiranosti i nevidljivoj stigmi koja je direktno utjecala na tri generacije Fučkan-Gudacovih.
Goli otok, koliko god on i danas bio u svijesti dobrog dijela hrvatskih građana odraslih na ledinama bivše Jugoslavije, i dalje predstavlja tek okidač za autoricu mnogo bitnijih, bolnijih i u krajnju ruku neodgovorenih pitanja iz same šutnjom prekrivene jezgre vlastite obitelji. Pitanja koja je trebalo postaviti. Pitanja koja su napokon počela dobivati zaslužene odgovore u inteligentnoj, decentnoj i emotivnoj filmskoj terapiji pod vodstvom iznimno talentirane Tihe Klare Gudac.
