Hrvatski novinar i filmski kritičar Arsen Oremović prošle je godine okusio i redateljski kruh sa sedam kora, javnosti predstavivši svoj premijerni dokumentarni film “U braku sa švicarcem” (2013) koji je na 19. Sarajevo Film Festivalu osvojio Nagradu žirija za temu o ljudskim pravima.
Zapaženi debi o borbi hrvatskih građana s podivljalim ratama švicaraca Oremović je podebljao kratkometražnim i tematski nešto lagašnijim “Sudarom u dvorcu” (2014., Interfilm / Karpo Media), s kojim je najavio i početak razvijanja zapažene redateljske karijere.
Ideja je bila realizirati film o nebičnom snimanju albuma “Eat Suite” glazbenog ansambla Sudar Percussion i njegovog predvodnika Mateja Meštrovića, unutar zidina rustikalnog dvorca u Sv. Križju Začretje.
U rukama ziheraškijeg redatelja “Sudar u dvorcu” vjerojatno bi se nasukao o neinspirativno-nesretne hridine frankeštajnskog miksa između TV Kalendara i pikseliziranog Skype predavanja profesora osnovne glazbene kulture. Oremović je, međutim, cjelokupni proces ocrtao zabavnim i lepršavim tonovima, uz nemalu pomoć izvanredne ritmične montaže Romana Cernjaka i Zorane Rajić te spretnog oka direktora fotografije Vjekoslava Vrdoljaka, koja je “Dvorcu” uz izostanak praznog hoda, osigurala i željenu svježinu rubne fantomske neistraženosti.
Tko bi rekao da će se jedna naizgled obična ideja snimanja albuma u ruševnom dvorcu razračvati i na parelelni sporedni kolosjek socio-političkog komentara?
Svi sastojci za dobar dokumentarni film ionako su ležali na dohvat ruke: klavijaturistički ekscentrik s čaplinovskim brkovima, zajebantski glazbenici s hrpom instrumenata kojih se sjećamo iz srednjoškolskih izmaglica (vibrafon, ksilafon…), dvorac iz Scooby Doo crtića i njegova postarija, ali intelektualno oštra poput skalpela vlasnica – Mirna Flögl-Mršić – koja nema previše lijepih riječi za današnju ignorantsku (dvorac u njenom slučaju zbog privatnog vlasništva ne uspijeva doći pod državne skute) vlast.
Tko bi rekao da će se jedna naizgled obična ideja snimanja albuma u ruševnom dvorcu razračvati i na parelelni sporedni kolosjek socio-političkog komentara?
Ipak, “Sudar u dvorcu” je prije svega mjerač akustičkih decibela u jedinstvenom prostoru i uvid u neglamurozni i bljeskom bliceva neosvijetljeni svijet udarkaljaških genijalaca, čiju je strast prema vlastitom glazbenom pozivu Oremović besprijekorno uspio zapakirati u svoj drugi autorski dokumentarac.
