I onda neka netko kaže kako hrvatski dokumentaristi koračaju vrtom s tisuću cvjetova. Ionako naviknuti na poluprofesionalne uvjete u kojima borba za svaku kunu predstavlja pitanje života i smrti, našim filmašima sudbina – čisto da ne bude dosadno – ponekad dodijeli i dodatnu SNAFU varijablu kojom testira njihovu posvećenost rovovskom mirisu sedme umjetnosti. “Ti bi se bavio umjetnošću u Hrvatskoj? BAM! A fino si mogao bit’ poslovođa u Konzumu, šta’b ti falilo?”
Slično situacijsko granatiranje dogodilo se vrsnom hrvatskom dokumentaristu Damiru Čučiću, koji se odavno uspješno othrvao konzumovskim zeleno-crvenim imaginarnim sirenama. Ćučić je, naime, još početkom godine na 10. ZagrebDoxu trebao imati premijeru svog najnovijeg dokumentarca “Mitch – dnevnik jednog šizofreničara” (2014), no film je doslovce pet do povučen sa službenog repertoara i bunkeriran u ladicu s natpisom “Za neka bolja vremena”.
Razlog? Navodni izostanak pismeno-usmene suglasnosti snimanih osoba, u ovom slučaju pacijenata Psihijatrijske bolnice Rab. Iz Nukleus filma – produkcijske kuće iza “Mitcha” – te tvrdnje su ekspresno odbacili, tvrdeći da su sami pacijenti bili zaštićeni rotoskopskom animacijom, ali i kako je bolnica već otprije bila obaviještena o snimanju samog filma.
Fast forward nekoliko mjeseci kasnije, situacija se nije značajno promijenila. Producenti su u međuvremenu ipak skupili malo hrabrosti, pokušavajući zaobići nagomilanu domaću histeriju i svjetsku premijeru – i dalje bez službene dozvole bolnice – ponuditi jednom od inozemnih festivala. Početkom srpnja “Mitch – dnevnik jednog šizofreničara” tako je imao svečano porinuće na francuskom FID Marseilleu, a uskoro će ga moći pogledati i publika u Bosni i Hercegovini (Sarajevo Film Festival) te Kosovu (DokuFest).
Malo po malo, ovaj najuporniji manipulator, kako je Mitcha prekrstio Čučić, ipak otkriva svoje drugo, manje privlačno lice, prepuno nepovezanih i restrganih monologa te rascijepljenosti između želja i stvarnosti. Vizije čovjeka kakvim bi možda želio postati i realnosti okivajuće boleštine dodatno potpirene zidovima bolničke rupetine na Rabu.
Tek manjkom selektorske promućurnosti ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala – za koji je “Mitch” uredno prijavljen – šira hrvatska javnost je još uvijek ostala uskraćena za Čućićev i Škorićev filmski uradak.
Šteta, jer koncepcijsko Čučićevo pionirstvo – u kojem montažer zapravo vuče glavne redateljske konce, a glavni junak u isto vrijeme obavlja zadaće i njegovog sekundanta; i jedinog snimatelja; i centralne figure vlastitog filma – zaslužilo je doticaj s publikom, kako na Doxu tako i na PFF-u.
Je li “Mitch” onda s razlogom popio kontroverznu pilulu za smirenje? I ne baš. Ako ste voljeli Mabićev (analitičniji i ispeglaniji) dokumentarni “Let iznad kukavičjeg gnijezda” – “4. majmun” (2013) – voljet ćete i njegovu Čučićevu prljaviju, neposredniju i nipošto manje šokantniju verziju.
“Ovo je garaža za popravljanje duša”, kaže na početku filma Mišel Škorić, zvani Mitch, četrdesetogodišnji štićenik Psihijatrijske bolnice Rab, koji se već više od desetljeća potuca po sličnim ustanovama liječeći shizofreniju. Mitch piše priče, sklada pjesme i fotografira. Na prvi pogled svestrani čovjek kojem nije mjesto među populacijom nagriženih, zaboravljenih i otupljenih rapskih sudbina.
Malo po malo, ovaj najuporniji manipulator, kako je Mitcha prekrstio Čučić, ipak otkriva svoje drugo, manje privlačno lice, prepuno nepovezanih i restrganih monologa te rascijepljenosti između želja i stvarnosti. Vizije čovjeka kakvim bi možda želio postati i realnosti okivajuće boleštine dodatno potpirene zidovima bolničke rupetine na Rabu.
“Dugo sam s retardiranima, jesam li onda i ja takav?”, pita se Mitch u jednom od svojih brojnih Vlog selfija, zapravo glavnoj – introspektivnoj – snazi Čučićevog dokumentarca. Kad očigledno samokritično inteligenetni Škorić ne snima svoje unutarnje turbulentne mjene, fokus kamere, u ovom slučaju mobitela, okrenut je prema ostalim pacijentima rapske bolnice.
Napraviti vrlo solidan film od doslovce mobitelskih klipića (i u krajnoj liniji ne previše blagoglagoljivog glavnog subjekta), a usput ne imati previše kontrole nad dinamikom snimljenog materijala, uistinu je hvale vrijedan podvig.
“Mitch – dnevnik jednog šizofreničara” u tom trenutku dobija dodatnu – ekskluzivnu i insajdersku – reportažnu dimenziju dokumentiranja stanja u pomno čuvanim zdravstvenim ustanovama ovog tipa. Jer, da ne bude zabune – sav snimljeni materijal djelo je samog Mišela Škorića, s tek povremenom pomoći rapskih supatnika, zbog zaštite identiteta obloženih rotoskopskom animacijom. Sličan princip, samo u igranom filmu, upotrijebljen je i u “Waking Lifeu” (2001) redatelja Richarda Linklatera.
Bogtepitaj kroz koliko se sati Mitchevog materijala Čučić morao mjesecima probijati. Strah nas je i pomisliti kako bi konačni proizvod izgledao u manje iskusnim rukama. I zato je “Mitch – dnevnik jednog šizofreničara”, osim hrabrog koncepcijskog rizika, i ultimativna Čučićeva potvrda kao vrsnog montažera (isti posao odlično odradio i na “Autofocusu” Borisa Poljaka).
Napraviti vrlo solidan film od doslovce mobitelskih klipića (i u krajnoj liniji ne previše blagoglagoljivog glavnog subjekta), a usput ne imati previše kontrole nad dinamikom snimljenog materijala, uistinu je hvale vrijedan podvig.
“Mitch” nije ultimativna dubinska studija tekstura zarobljenih duša, koji vjerojatno nema autopsijsku realističnost “Titicut Folliesa”, suptilnu jezu “The Devil and Daniel Jonhstona” ili eksperimentalno beznađe “Tarnationa”. No s obzirom na okolnosti u kojima je nastao, “Mitch – dnevnik jednog šizofreničara” predstavlja vrlo vrlo solidni i nerijetko uznemirujući mikrokozmos svijeta za koji se uglavnom pravimo da ne postoji.
