Nedavno zaključani 12. Liburnia Film Festival samo je potvrdio tezu o vrlo dobroj ovogodišnjoi berbi hrvatskih dokumentaraca. Uz bok pet naslova kojih se ne bi posramio niti jedan važniji svjetski festival dokumentarnog filma, smjestilo se još barem toliko vrlo gledljivih dokumentaraca poput “Naslovnice” (2013., Studio dim) Silvane Menđušić ili “O hokeju i Medvjedima” (2014., Propeler Film / Al Jazeera Balkans / Zagreb Film) Radoslava Ivanova-Gonza i Josipa Ivančića.

Dakle, desetak iznadprosječnih hrvatskih autorskih dokumentarnih filmova u jednoj kalendarskoj godini.

Nije loše, zar ne?

Što možemo reći o konačnom pobjedniku 12. LFF-a, filmu “Potrošeni” (2014., Borut Šeparović) u produkciji Montažstroja? Hm, gdje početi?

Možda da krenemo od činjenice kako su nam za vrijeme projekcije počeli lepršati oni rijetki, ali toliko indikativni leptirići koje smo, primjerice, osjećali usred ukazanja Slijepčevićevog “Gangster te voli” (2013) ili “Ljubavne odiseje” (2014) Tatjane Božić, također prisutne u glavnom programu LFF-a.

Neloše društvo, zar ne (volume 2)?

Službeni sinopsis “Potrošenih” govori o filmskim protagonistima starijim od 55 godina koji pripovijedaju najvažniju minutu svojih života. U strogo određenom vremenu (koliko godina starosti toliko sekundi na sceni), u sklopu Montažstrojevog kazališnog komada pod nazivom “55+”, hrvatski građani, uglavnom naturščici (ukazanje Žarka Potočnjaka!), progovaraju o samoći, strahovima, ljubavnim plovidbama i ostalim važnim životnim činovima.

No, vjerujte nam na riječ, nikakav pisani uvid – pa ni ova recenzija – neće vas pripremiti za Šeparovićev genijalni dokumentarni vrtlog u kojem se ravnopravno prožimaju teatar, dokumentarizam i igrana fikcija. Možete li vjerovati kako su Borutu Šeparoviću – koji je u međuvremenu režirao i koreografirao pedesetak kazališnih predstava – “Potrošeni” njegov debitantski dugometražni film?!

A ti isti “Potrošeni”, naravno ne posve neočekivano, posjeduju jasno razlomljenu tročinsku kazališnu narativnu strukturu – od početne izlagajuće ekspozicije (objašnjavanje projekta i priprema), glavnog dijela u kojem nas zapljuskuje sadržaj izgovorenog te svojevrsni vrhunac dokumentarne predstave u kojem sami protagonisti razbijaju scensko-filmske okove te osnivajući vlastiti odbačeni pokret izlaze na uličnu četvrtu dimenziju.

U tim trenucima na vidjelo proviruje dugogodišnje Šeparovićevo kazališno iskustvo, pošpricano s redateljevim nemalim poznavanjem ljudske psihologije koji mu omogućavaju drugim filmadžijama vjerojatno nedostupne akrobacije (scena u kojoj strelja petnaestak redom starijih kazališno-dokumentarnih protagonista). Sve posve prirodno, nenategnuto i neforsirano.

Govorili smo o “Potrošenima” kao najvećem nefikcijskom osvježenju 2014. godine, što on (i) zbog svojeg simpatičnog i rijetko viđenog konceptualnog prizvuka u jednom mainstream ostvarenju nesumnjivo i jest. Važnije od plastičnih specijalnih efekata jest činjenica kako je Borut Šeparović u svojem filmu napokon dao glas odbačenima i potrošenima, natuknicama u ispijenoj glasačkoj mašineriji. Našim roditeljima. Našim bakama i djedovima. Našim vezama s nepojmljivom prošlošću. Našim osiguranjem od kataklizmične budućnosti.

I iako je Šeparovićev briljantni performativni scenarij (glumljenje vlastite smrti 87-godišnjaka, svađa ustaša i partizana, Tuđmanov govor i sladoledi, dugotrajno ljubljenje starog bračnog para…) nešto o čemu ćete pričati rodbini i prijateljima, ipak je onaj ispovjedni, neskriptirano-trbuhoudarajući element sudionika predstave, zapravo najbitniji dio “Potrošenih”.

“Koja je najznačajnija minuta vašeg života?”, pita novopečeni hrvatski redatelj, udobno smješten iza objektiva kamere za vrijeme opipavajuće kazališne audicije. Vjerojatno nitko, pa možda ni sam Šeperović, nije mogao očekivati raznovrsnu životnu šokantnost isporučenih svjedočanstava koja su se kretala od klasičnih “živim za svoju djecu” odgovora do srceparajuće krivnje zbog smrti bračnog partnera.

Jeste li se ikad pokušali staviti u kožu prosječnog hrvatskog psihijatra vulgaris? Sada imate priliku. Naš rekord do neizbježnog pitanja “Kako ovo, brate, itko može profesionalno raditi?” Četrdeset minuta, koja sekunda gore-dole. “Potrošeni” su težak, težak film. Film koji ne prosperira na jeftinim prečacima. Film koji pita prava pitanja. I film koji ne nudi holivudske odgovore na ista.

Govorili smo o “Potrošenima” kao najvećem nefikcijskom osvježenju 2014. godine, što on (i) zbog svojeg simpatičnog i rijetko viđenog konceptualnog prizvuka u jednom mainstream ostvarenju nesumnjivo i jest. Važnije od plastičnih specijalnih efekata jest činjenica kako je Borut Šeparović u svojem filmu napokon dao glas odbačenima i potrošenima, natuknicama u ispijenoj glasačkoj mašineriji. Našim roditeljima. Našim bakama i djedovima. Našim vezama s nepojmljivom prošlošću. Našim osiguranjem od kataklizmične budućnosti.

Tim i takvim, ostarjelim i ponosnim vitezovima i kraljevnama, zaigranoj djeci s društveno neprihvatljive strane pedesetih i pripadnicima nepostojeće kolone marketinške target skupine, naš redatelj udahnuo je spoznaju o vlastitoj vrijednosti. U tom trenutku, u tih nekoliko dana, tjedana, pa i sekundi na jednoj zagrebačkoj pozornici, doživjeli su nedistorzirano pitanje “Kako ste?”, a da iza njega nije izvirivala polunadrkana službenica nekog hrvatskog Top Shopa koja im pokušava uvaliti jedno od svojih sranja.

“Možda ste uštedjeli pokoju boru, ali još uvijek niste za staro željezo”, kao da čujemo Šeparovića između koreografskih pauza u “Potrošenima”. I nisu. Sada i službeno. Istina je, čim smo vidjeli na televiziji! “Potrošeni” su uz “Ljubavnu odiseju” najbolji hrvatski dokumentarni film 2014. godine. Dovoljna preporuka?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here