Neki dokumentarni filmovi zbog svojih tehničkih, sadržajnih, pa i autorskih manjkavosti, nikad nisu smjeli ugledati svjetlo dana. U kategoriju takvog dokumentarnog treša spada i film Victora Zimeta, “Nenad Bach: Everything is Forever” (2014), čija se europska premijera iskristalizirala na 5. Starigrad Paklenica Film Festivalu.

Krenimo ispočetka. Jer ovo… neće biti lijepo.

Nenad Bach je hrvatski glazbenik koji se sredinom osamdesetih preselio u New York i u kojem je, barem na papiru, izgradio sasvim solidnu karijeru, prodavši (prema Wikipediji) preko milijun albuma i surađivavši s brojnim poznatim kolegama poput Brucea Springsteena i Leonarda Cohena. Početkom devedesetih Bach se istaknuo i s političkim aktivizmom, lobirajući za hrvatsku samostalnost te izdavanjem svojeg možda i najpoznatijeg singla, “Can We Go Higher” iz 1993. godine.

Koliko spomenute činjenice, međutim, zvone u ušima mlađe, pa i mrvicu iskusnije hrvatske javnosti? Vjerojatno i ne previše, pa je i sama početna Zimetova premisa o poznatom rokeru iz bijelog svijeta, kojeg (u ovom slučaju) prosječnom Hrvatu i ne treba previše predstavljati, od starta zašla na potpuno pogrešan kolosjek.

Jer, budimo brutalno realni, Bach u “Bachu” nerijetko odaje dojam gospodina s gadnim financijskim problemima, kojem snimanje (Indiegogo!) dokumentarca i kasnije klapske egzhibicije služe za hvatanje posljednjeg, ne karijernog već egzistencijalnog vlaka. Griješimo? Iskreno, iskreno se nadamo!

Tek pokoja stidljiva Amerikančeva biografska crtica ispred obiteljske kuće bijelog Johna Lennona (spot, ne rasa) brzo se utopila s ostatkom Bachovog glavnog dramaturškog vrhunca u kojem naš glazbenik iz domovine dovlači klapu Sinj, a sve kako bi u kombinaciji vlastitog svjetovnog izričaja pokrenuo novi glazbeni pravac. Scena u kojoj je Bach kasnije prisiljen po restoranima dilati nedavno snimljeni mash-up, idealna je (iako nenamjerna!) metafora nesretnog i depresivno drvenog Zimetovog dokumentarnog nedjela.

Kakva god glazbena ostavština ostala iza Nenada Bacha – koji inače odaje dojam sasvim pristupačnog i dragog gospodina – čovjek je zaslužio barem korektan dokumentarni film. “Nenad Bach: Everything is Forever” to jednostavno – nije. Zimetovo neiskreno i kolosalno promašeno ostvarenje eventualno može funkcionirati u svijetu nezahtjevnih YouTube filmića, ali u ozbiljnom dokumentarizmu za njega nema mjesta. “Bach” je uvjerljivo najgori film koji smo ikad recenzirali na portalu Dokumentarni.net. Samo i isključivo za profesionalne mazohiste.

Sniman uglavnom iz nerijetko nefokusirane, drhtave i prekrupno kadrirane ruke, “Nenad Bach: Everything is Forever” često nudi distorziranu i nerealnu – gotovo patronizirajuće tuđmanovsku (Peace and Rock and Roll, sic!) – sliku Hrvatske koju još uvijek treba spašavati od ratnih dejstava i crvenih i crnih vragova s početka devedesetih. Spašavati nas treba zbog milijun i plus razloga, ali kad to čini autsajder (vjerojatno potpuno benigno i s dobrim namjerama) preko Bare, onda dišpetovski pušemo i na hladno.

Vodeći se isključivo viđenim na platnu, niti nakon devedesetak minuta ove nefikcijske kalvarije nismo dokučili čime je, do vraga, dotični gospodin zaslužio dugometražno dokumentarno predstavljanje na velikoj sceni. Jednostavno jer “Bach” gledatelje najprije odbija već spomenutom tehničkom nemuštošću, manjkom čak i natruha pripadajuće suvisle priče, pa ako hoćete i (često ne toliko presudno bitnom) podžarnovskom nedorečenošću, od kojih tek naziv glazbeni dokumentarac donekle drži vodu.

Zimetov film nije niti klasična dokumentarna biografija (koja bi nama, većini hrvatskih ognjištaraca, školski objasnio lik dotičnog gospodina), ni specijalizirani aktivistički manifest, pa čak niti tearjerk osobna introspektiva na rubu zrelih godina. Više bismo ga opisali kao disperzirani kolaž naizgled logično povezanih događaja (dovođenje dalmatinske klape u New York, snimanje albuma, putovanje u Zagreb radi koncerta…), bez čvrstog i stilski profiliranog kohezivnog ljepila koji bi ih povezao u jednu organsku cjelinu.

Želimo stati ovdje.

Kakva god glazbena ostavština ostala iza Nenada Bacha – koji inače odaje dojam sasvim pristupačnog i dragog gospodina – čovjek je zaslužio barem korektan dokumentarni film. “Nenad Bach: Everything is Forever” to jednostavno – nije. Zimetovo neiskreno i kolosalno promašeno ostvarenje eventualno može funkcionirati u svijetu nezahtjevnih YouTube filmića, ali u ozbiljnom dokumentarizmu za njega nema mjesta. “Bach” je uvjerljivo najgori film koji smo ikad recenzirali na portalu Dokumentarni.net. Samo i isključivo za profesionalne mazohiste.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here