PočetnaEsejiDokulturaFiksiranje na margini

Fiksiranje na margini

|

Mnogo je parametara koji uvjetuju razvoj cjelovite filmske kulture u pojedinom društvu, a očituju se kroz sustavno zagovaranje vrijednosti i značaja filmske umjetnosti, adekvatno obrazovanje, osiguran uvid u temeljna djela filmske povijesti, kao i recentno nastala ostvarenja. Ispunjenje preduvjeta poput dostupnosti filmskih naslova i kinotečnih programa, svoju punu svrhu zadobiva tek postojanjem publike koja posjeduje alate razumijevanja raznovrsnosti filmskih ostvarenja, uvjetovanih produkcijskim okvirom, ali i rodovskom specifičnošću. Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja. Iako je tradicijski u našem kontekstu, posebno u osnovnoškolskom obrazovanju, film bio prisutan u nastavnom programu najčešće kao dio Hrvatskog jezika, stručnjaci u obrazovanju sve češće upozoravaju na negativne trendove njegova postupnog istiskivanja.

Obrazovne reforme u oblicima u kojima se javnosti prezentiraju, u svojoj se srži svode na inzistiranje na tehnološkoj specijalizaciji pod agendom budućeg ekonomskog prosperiteta, koji pak postaje svrha sebi samom, bez intencije njegova iskorištavanja za poboljšanje društvenih uvjeta u cjelini. Time obrazovni segment podupire širi diskurs oslonjen na tek jedan aspekt, ciljano sputavajući koncept cjelokupnog individualno-društvenog progresa i zanemarujući jednu od osnovnih funkcija, jednakost mogućnosti i pružanja informacija svim zainteresiranima, neovisno o društveno-ekonomskom statusu ili lokaciji. No, čak i u okviru oslanjanja na pragmatizam otkriva se temeljno nerazumijevanje kreatora obrazovnih politika, jer je razvoj vizualne kulture u uvjetima kasnog kapitalizma itekako utrživ.

Danas proučavanje filma u užem smislu, koje bi podrazumijevao teorijski pristup na način na koji je to barem tradicijski ustaljeno za književnost, likovne i izvedbene umjetnosti, usporava nedovoljan broj stručnjaka, nedostupnost filmova kao temeljnog sadržaja, ali i prilagođene literature. Čitavo se područje u edukacijskom smislu izvan specijaliziranih visokoškolskih institucija oslanja na osobnu involviranost i individualne inicijative, radilo se o osviještenim nastavnicima ili neformalnim akterima koji naglasak postavljaju na edukativni element. Koliko god njihova uloga bila neizostavna, ponekad i jedina dostupna, problem se javlja u nedovoljnom kapacitetu, a da bi zahvatili sve zainteresirane, odnosno direktnoj ovisnosti sudionika o društveno-ekonomskoj poziciji. Ipak, posljednjih se godina o problematici počinje glasnije govoriti, pri čemu je rasprava dijelom potaknuta upravo od strane izvaninstitucionalnih aktera, na temelju napretka koji čine usprkos nepovoljnim uvjetima.

Između zanemarivanja i individualnog napora

Kompleksnu temu uvođenja filma u školsku nastavu s uključenim povijesnim pregledom njegove implementacije, ali i prijedlogom načina obrade, u nedavno izdanoj knjizi “Film u školi”, aktualizirala je Ana Đordić. I sama nastavnica Hrvatskog jezika, ujedno predavačica u uspješnom programu izvanškolske nastave filma u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza “Filmska naSTAVa”, daje rijetki uvid u podcijenjeno područje podučavanja filma unutar općeg obrazovanja, simptomu školstva kao takvog, nasuprot propagiranim reformskim nastojanjima proteklih godina. Problematiku jednako pozicionira u odnosu na hrvatsku obrazovnu tradiciju, kao i smjernice Europske unije za formiranje obrazovnih politika. Indikativna je činjenica da u većini europskih zemalja film nastupa kao izborni, fakultativni ili međupredmet, dok je podrška nastavnom procesu od strane vanjskih institucija recipročna ekonomskom statusu pojedine države. U našem je kontekstu najvidljivije uvažavanje značaja filma u Jugoslaviji, što se može tumačiti vrijednostima inkluzije i širenja kulture koje su se propagirale na svim razinama. Pritom je fokus oduvijek usmjeren na osnovnoškolsko obrazovanje, a film je bio nastavni sadržaj u okviru Hrvatskog jezika kontinuirano šezdeset godina, do 2020. S druge strane, film nije postojao u nastavnim planovima i programima za Hrvatski jezik za srednje škole, osim u kratkom periodu od sedam godina u Jugoslaviji do 1990. godine.

Kasnije podvođenje filma pod predmetno područje Medijske kulture rezultiralo je terminološkom zbrkom i nepreciznim značenjima, reflektirajući postupno preuzimanje primata razvoja medijske pismenosti kao krovnog pojma, koji obuhvaća i one specijalne. Naglasak na medijima kao sredstvu prenošenja informacija rezultira tretmanom filma u njegovoj uporabnoj vrijednosti, pri čemu se previđa, kao što Đordić naglašava, njegova samosvojna umjetnička vrijednost. Da bi se o filmu moglo raspravljati na samostalnoj razini potrebno je ispuniti niz kriterija, od razvoja bazične filmske pismenosti i prepoznavanja specifičnosti filmskog jezika prema njegovu razmatranju u širem umjetničkom, medijskom ili društvenom kontekstu. Stoga se, osvrnemo li se samo površno na tematske cjeline koje trenutno organizirani sustav kao predmet podučavanja nudi, čini da pretpostavljenoj interdisciplinarnosti i kontekstualizaciji nedostaje čvrsta baza razvoja pojedinačnih znanja.

Foto: Filmska naSTAVa logo

Prema važećim kurikulima film nije niti sadržaj pojedinog nastavnog predmeta, npr. Hrvatskog, niti je mišljen samostalno. Otvorenost kurikularnih dokumenata pak dopušta njegovu obradu unutar tematske cjeline “Kultura i mediji”, a provedba se temelji na pojedinačnim odlukama i internoj organizaciji, što znači da je u onim slučajevima u kojima su zajamčeni preduvjeti, nastavu filma moguće provoditi kroz izborni ili fakultativni predmet. Glavna promjena od 2019. jest izostanak jasno definiranih ishoda koji bi se nastavom trebali doseći, a koji su prije barem u slučaju osnovnoškolskog obrazovanja, uključivali usvajanje temeljnih pojmova filmske pismenosti. Danas temeljni problem ostaje nejednakost u pristupu i široko postavljanje nastavnog područja, koji film može uključivati, ali ne nužno, a obrada, svi će se deklarativno složiti a europske smjernice potvrditi, esencijalnog kulturno-umjetničkog područja poput filma, ovisi o slučaju, inicijativi nastavnika, školskom kurikularnom okviru i pripadajućoj tehničkoj aparaturi. Nije zanemariva niti uloga lokalne zajednice, odnosno postojanje kinoinfrastrukture radi susreta s filmom u prirodnom okružju.

Generiranje nejednakosti pak seže mnogo dalje, do prijelomne točke obrazovanja nastavničkog kadra i izostanka ujednačenog programa obrazovanja za podučavanje filma, dakle metodike filmske nastave, ali i sustavnog filmološkog obrazovanja koji joj neizostavno mora prethoditi. Slijedom toga ne postoji niti kontinuirana podrška nastavnom procesu, od stručnih usavršavanja do osiguravanja nastavnog materijala, u ovom slučaju samih filmskih djela. U praksi se uglavnom radi o individualnim stremljenjima s ciljem dinamizacije nastavnog procesa. Naravno, iz iskustva znamo da će pomaci biti češći u uvjetima tzv. elitnih gimnazija, no što će sličnu priliku imati učenici strukovnih škola negdje na periferiji.

Samoorganizacija nasuprot sustavu

U konačnici se nabrojani problemi rješavaju parcijalno, uključivanjem onih institucija kojima je film primarni interes, od čega nije izostavljen niti edukacijski moment u svim svojim pojavnostima. HAVC kao krovna institucija razvija projekt “Filmska pismenost”, dio Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2017. – 2021. Pritom preuzima posredničku ulogu povezivanja sudionika edukacijskog procesa, od škola preko udruga do festivala, sudjelujući istovremeno u financijskoj potpori edukacijskim programima i izvannastavnim filmskim aktivnostima organiziranim od strane školskih ustanova. Sistemske nedostatke pak uspješno nadvladava čitav niz udruga civilnog društva posvećenih ciljanom razvoju filmske pismenosti i kulture, obraćajući se najrazličitijim dobnim skupinama.

HAVC je prema najavama osnovao platformu s ciljem povezivanja različitih dionika u obrazovnom procesu i olakšavanja dohvata baza filmova i metodičkih materijala njihove obrade. Najvažnije, grupa stručnjaka za filmsko obrazovanje donijela je “Analizu stanja i strateške smjernice razvoja filmske edukacije i poticanja filmske pismenosti za razdoblje 2023. – 2026.”, prvi sveobuhvatni dokument koji naglašava neodrživost stanja, nudi rješenja za usustavljivanje filmskog obrazovanja, naglašavajući nužnost osmišljene suradnje svih institucionalnih aktera na području obrazovanja i kulture, kao i kontinuiranu potporu onim izvaninstitucionalnim, a koji su se dosad pokazali kao neizostavni čimbenik. Filmska edukacija nedvosmisleno je opisana kao integralni dio kinematografije, shvatimo li je kao povratnu spregu filmskih relacija na različitim razinama.

Dosadašnje je slijepe točke filmske edukacije, od kojih su najosnovnije dostupnost filmova i stručne literature, najčešće popunjavao civilni sektor, čime su stvorili pretpostavke i primjere prakse na kakvima bi trebao počivati cijeli sustav. Sedmi kontinent na stranicama nudi niz filmova i pripadajućih materijala otvorenih za slobodno korištenje u nastavnom procesu. Jednako funkcionira i platforma Vrti svoj film, prepoznajući jaz između filma i znanja o njemu, odnosno u slučaju rada s djecom i mladima, metodičkog materijala za adekvatan pristup. Europski projekt CinEd, čiji je nosilac u Hrvatskoj udruga Bacači sjenki, bazira se na suradnji nekoliko zemalja i omogućava dosezanje određenog broja filmova uz popratne alate za podučavanje. Spomenuta “Filmska naSTAVa” Hrvatskog filmskog saveza vjerojatno je najvidljiviji projekt, a bazira se na prikazivanju filma u kinu i kasnijoj analizi, manifestirajući idealni pristup, na tragu radu Kinoteka i Filmskih muzeja u inozemstvu. Svoj su rad proširili na portal, a HFS također organizira Školu medijske kulture “Dr. Ante Peterlić”, usmjerenu na stručnjake u odgoju i obrazovanju, ne bi li se dodatno filmološki osposobili.

Foto: CinEd logo

Zanimljivo je primijetiti da platforme dostupne dionicima obrazovnog procesa u svojim fondovima sadrže rodovski raznolike filmove, ne izostavljajući niti neprofesijsku domenu, uključujući filmove čiji su autori djeca i mladi. Prevladavajući kratki metar pritom ima praktičnu funkciju prikazivanja i obrade unutar školskog sata. Platforma CinEd naprimjer, nudi izbor eksperimentalnih filmova, čime se ne samo otvara potpuno nova sfera razumijevanja i doživljaja filma, već se upozorava na filmsku raznolikost. I dokumentarni je film zastupljen u širokom rasponu od litvanskih dokumentaraca (CinEd) do uvijek efektnih animiranih pristupa (“Usvajanje odobreno” redatelja Laurenta Boileaua i Junga Henina na platformi Sedmi kontinent), s ciljem razbijanja očekivanja nenavikle publike.

Tematska i formalna heterogenost već na samom početku obrazovanja u filmu može potaknuti kompleksnija pitanja, a ostatak dostupnih dokumentarnih filmova varira od problematike nasilja poput “Oblaka” (Fade In / Zagreb film; 2011.) Miroslava Sikavice do jednog od začetnika suvremenog hrvatskog intimističkog dokumentaraca, filma “Dečko kojem se žurilo” (Factum, 2001.) Biljane Čakić-Veselič. Iako se na prvi pogled čini da se radi o minimalnom broju naslova, ne treba zanemariti mogućnost korištenja drugih otvorenih izvora, ali i činjenicu vremensko-prostorne ograničenosti kojoj treba prilagoditi opsežnost filmskih varijacija.

Riječ je dakle o nizu inicijativa i živoj sceni, koja se u otkriva u trenutku odmicanja od standardne institucionalne učmalosti. Unatoč ograničenim resursima, ovisnosti o upućenosti nastavnika, ali i lokaciji, a ponekad i ekonomskom statusu sudionika, neke od iznađenih alternativa maksimalno olakšavaju nastavni proces. Svjedočimo o konkretnom pomaku u smislu okupljanja relevantnih filmskih ostvarenja, stručne literature i metodičkih alata za uspješnije provođenje nastave u trenutku kad do njene uspostave uopće dođe. Time se izvana oponira tendenciji marginaliziranja filma kao sadržaja podučavanja i proučavanja, izraženog kroz njegovo stapanje sa široko postavljenim nastavnim cjelinama, u kojima prije posreduje daljnje informacije, no što se pozornost skreće na vlastite inherentne procese.

Detektirani problemi tu ne staju, a ako nam osnovno i srednje obrazovanje u najboljem slučaju pruža uvid u postojanje čitave scene paralelne komercijalnim i propagiranim filmskim tokovima, u daljnjem istraživanju neminovno ostajemo orijentirani na individualni izbor uvjetovan dostupnim sredstvima. Budući da ni na visokoškolskoj razini ne postoji kondenzirani filmološki program, postavlja se pitanje profesionalnog razvoja izvan usko strukovnog, a koji uključuje i komplementarne aktivnosti poput kritike i analize. Popratne djelatnosti u polju filma svakako reflektiraju opću atmosferu, dijele iste nesigurnosti, ovisnost o dostupnim materijalima i alatima, i u konačnici su češće zapostavljene nego smisleno integrirane. Pokrenute inicijative na području obrazovanja u filmu, nužno je promatrati u širem kontekstu poticanja daljnjeg umrežavanja i usredotočenja na ujednačeni razvoj svih momenata jedne kinematografije, a prema smislenoj filmskoj kulturu, analognoj srodnim umjetničkim područjima.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

[FOTOGALERIJA] Dodjela 5. Nagrade Dokumetar

Fotogalerija s dodjele 5. Nagrade Dokumetar, održane 18. lipnja 2024. godine u zagrebačkom Dokukinu KIC.

“The Last Dragon” – Pseudodokumentarnost za široke mase

U novom tekstu "Dokumentiranja fikcije" provjerit ćemo kako pseudodokumentarni film funkcionira kada mu se da komercijalna svrha.

Preminuo filmski kritičar Tomislav Čegir

Filmski kritičar Tomislav Čegir preminuo je 18. lipnja, u 55. godini života.

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".