Danas je to lako zaboraviti, no povijest teorije filma ništa nije toliko obilježilo koliko neobično strastvena potraga za esencijom filmskog prikaza stvarnosti. Ako je vjerovati Andréu Bazinu, realističnosti filma mogu doprinijeti i dubinski fokus i zvuk te bilo koje drugo stilsko rješenje – zanimljivo, izuzev boje jer Bazin je vječno ostao vjeran crno-bijeloj kinematografiji. U skladu s tim, nikako nije prihvaćao što su s filmom činili, primjerice, Sergej Ejzenštejn ili njemački ekspresionizam. Montaža na kojoj su te filmske prakse počivale, za Bazina nije mogla predstavljati ono što je film približavalo stvarnosti. Naprotiv, vjerovao je da montaža udaljava film od slike kao temeljnoga čimbenika, iako on počiva upravo na igri filmskih slika kao takvih.
Ova crtica iz povijesti ilustrira kako je nemoguće egzaktno odgovoriti što čini polazište filma. Ipak, upravo nedostatak načela verifikacije čini to pitanje toliko zanimljivim. Ono je poslužilo i kao okosnica napredne radionice za učenike “Lovci na duhove” talijanskoga redatelja i edukatora Domenica Centronea održane između 19. i 23. veljače u Zagrebu u organizaciji Udruge Bacači sjenki, u sklopu programa CinEd i filmske škole Frooom!. Prisjećajući se vlastitih početaka u filmskoj industriji, Centrone ističe da se prvo okušao u ulozi asistenta produkcije jer je bio uvjeren da je to “ono što čini film”. Tijekom studija u Španjolskoj neočekivano mu je pažnju privukao dokumentarni film. “Ta forma objedinjuje sve što ne sadrži definiciju”, odnosno opire se uspostavljenim kategorijama i utoliko posjeduje posebno bogatstvo, objašnjava Centrone. Ta jedinstvena mogućnost slobode i dala mu je ideju za radionicu koju naziva “eksperimentom koji širi pogled na film”.
Misleći o filmu, tipično mislimo o filmskoj slici, pamteći kadrove i njihove prijelaze u montaži. S iskustvom boravka u Brusselsu, gdje se uz mentorstvo Michela Coquettea i Roba Rombouta pojačano bavio zvukom, Centrone je poželio preispitati tu općeprihvaćenu koncepciju. Vođen idejom “zvuka prije slike”, zainteresirao se za mogućnost stvaranja filma u smjeru koji bi se očekivano mogao nazvati obrnutim. Tijekom tri dana radionice, učenici su prvo izveli vježbe slušanja u učionici i pogledali filmski program koji im je pomogao u razumijevanju osjeta sluha. Odabrana lokacija za snimanje vlastitoga filma bila je napuštena vojna bolnica, gdje su učenici imali prilike prikupiti različit materijal na temelju kojega su osmislili scenarij. Pitali su prolaznike bi li u bolnici mogli postojati duhovi, pokušali su istražiti njenu povijest, a u konačnici pustili da ih vodi mašta.
Centrone, inače suosnivač Filmskog kolektiva Melkanaa, posvećenog društvenim i političkim temama, ističe da mnogo dobiva od ovakvih kreativnih projekata. “Zanimljivo je vidjeti nepoznat grad očima mladih”, upoznati njihovu perspektivu i stvoriti nešto zajedno s njima. Posebna ideja radionice je i vratiti film prostoru u kojemu je snimljen. Centrone i učenici su u bolnici ostavili QR kodove putem kojih svatko tko se ondje zatekne može pristupiti njihovoj “Simfoniji dr. Preisa”.
Centrone danas iza sebe ima i razdoblje tijekom kojega se potpuno odlučio prestati baviti filmom. Osim što je intenzivno promišljao ulogu zvuka u filmu, prepoznatljiv je i njegov vrlo istančan pristup upravo prostoru, očit najviše u kratkometražnom dokumentarcu “Atlas memorije” / “The Memory Atlas” (2019). Film je predstavljen na festivalima u Rotterdamu i i Jihlavi, a Centrone entuzijastično prepričava kako je radeći na njemu konstruirao imaginarij njemačkoga povjesničara umjetnosti Abyja Warburga opsjednutog slikama, crtežima i fotografijama. “Započeo sam od elemenata u stvarnom prostoru, a zatim digitalno kreirao odzumirani okolni prostor, jer mi je veza s onim opipljivim, materijalnim ispred kamere izuzetno važna.”
Nešto warburgovske fiksacije na vizualno postoji u svakom redatelju – kako je američki filmaš Robert Altman govorio svojim učenicima: “treba prihvatiti da je želja da se čovjek bavi filmom određen tip mentalne smetnje i ne može uroditi karijerom u klasičnom smislu”. Kod Centronea je zanimljiv iskorak od tipičnih pitanja stvaranja vizualnog doživljaja i snažna želja da se pronađe njihovo tjelesnije rješenje, ono koje vodi mnogo uključenijem uranjanju. Pokazuje se da za to nije nužno niti fetišiziranje analogne tehnike karakteristično za mnoge strogoumjetničke pristupe – Centrone koristi sve prednosti digitalne tehnologije bez da žrtvuje aspekt taktilnosti koji mu je važan – niti uporno privlačenje pažnje na vlastitu redateljsku intervenciju u materijal, glasnim stilskim sredstvima koja teže snažnom oneobičavanju kadra ili toka naracije. “Važnije od filma su stvari o kojima filmovi govore, a to redatelji lako propuštaju osvijestiti”, podsjeća Centrone za kraj.