PočetnaOsvrti20. Liburnia Film Festival: Višeglasje bez disonantnosti

20. Liburnia Film Festival: Višeglasje bez disonantnosti

-

Nekoliko nam festivala na godišnjoj bazi daje uvid u recentne tendencije, poboljšanja ili degradacije na domaćoj filmskoj sceni, ujedno se premećući u platformu za predstavljanje novih autorskih doprinosa. Koliko god bili mala sredina, posebno je iz posljednjeg razloga nužno postojanje sličnih događanja, a da bi rezultirali širom podrškom javnosti i umrežavanjem na različitim razinama. Osim žanrovski i rodovski sveobuhvatnih Dana hrvatskog filma, kad govorimo o godišnjoj produkciji domaćih dokumentaraca, Liburnia Film Festival nameće se kao referentna točka. Od daljnje je važnosti činjenica da je riječ o festivalu izmještenom iz Zagreba kao kulturnog središta, koji ipak još donekle infrastrukturno podržava slične projekte, da bi se u drugim sredinama osiguralo identično iskustvo. Naravno, možemo raspravljati je li Opatija s karakterističnom vizijom turističkog razvoja, a koji neminovno istiskuje lokalno stanovništvo na marginu, idealna lokacija, ili je idealna baš kao protuteža. Orijentacija na hrvatski film zasigurno podrazumijeva veću aktivaciju lokalne publike, na koju se dijelom direktno i odnosi.

Ono što je najvažnije jest programska politika utemeljena na probiranju ostvarenja na svim razinama, a osim filmova etabliranih autora, nezanemariv je broj studentskih i radioničkih radova. Iz ravnomjerne zastupljenosti dugog i kratkog metra proizlazi širok presjek događanja na cjelokupnoj sceni. Problem takvog programskog usmjerenja je to što kvaliteta odabranih filmova ovisi o prosječnoj kvaliteti godišnje produkcije, podložne širim faktorima, od kreativnog zasićenja do financijske potpore obrazovnim programima. Koliko god je ove godine na 20. Liburnia Film Festivalu (Opatija, 24. – 28.8.) moguće generalno upozoriti na učmalost, u smislu izostanka većeg broja ostvarenja koji će idejno ili realizacijom ostaviti dublji utisak, ipak to govori ponešto o općoj društvenoj atmosferi za čijim razlozima možemo tragati analizirajući estetske, tematske ili tehničke odabire filmaša. Radi li se o zamoru, izostanku sustavne podrške ili smo naprosto kao publika opetovano izloženi identičnim postupcima, ostaje otvoreno, dok Liburnia, kao križište generacijskih sukoba, amaterskih i profesionalnih produkcija, ispunjava relevantnu funkciju posrednika među različitim dionicima.

Žena ili sigurnost

Uzimajući u obzir korištene postupke i tematske odabire filmova u natjecateljskom programu 20. LFF-a, mogli bismo potpuno proizvoljno izolirati blokove sa zajedničkim dodirnim točkama. Pritom oni prije oblikuju strukturu teksta, nego li su produkt istih pozadinskih uvjeta nastanka ili dijeljenih svjetonazora filmaša. Obrada generacijskih neuralgičnih točaka u intimističkom ključu, kao i zastupljenost mladih autorica bila je vidljiva ne samo u konkurenciji, već i u regionalnom programu. U filmu Sare Alavanić “Laku noć, oprosti” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021. | ★★★ i 1/2) generacijska se pogubljenost podudara s nepreciznošću snimke, a drhtava kamera doprinosi eteričnom utisku opijenosti, čija materijalnost neprekidno izbija iz margina kadra. Između samoorganiziranih okupljanja kao posljedice restrikcija proteklih godina i osvješćivanja obiteljsko-društvene uvjetovanosti vlastitih postupaka, čin snimanja postaje stadij na putu dosezanja emocionalne zrelosti. Na momente identična atmosfera izbija iz filma “In medias res” (Filmaktiv, 2022. | ) Ane Klepo, ocrtavajući protagonisticu na razmeđu htijenja i naizgled neumoljivih događanja. Pritom prepoznajemo proces individualizacije, koji smo ili prošli ili paralelno prolazimo.

Lucija Brkić u “Jel’ kužiš sad?” (Blank, 2022. | ) kolažnim preslagivanjem misli, poruka i prijetnji, gotovo terapeutski iznosi posljednjih godina javno problematiziranu temu spolnog zlostavljanja, kojem su djevojke i žene izložene na dnevnoj bazi. Brkić izbjegava shvaćanje kreativnosti kao bijega, već rad na filmu aktivno preobražava u suočavanje s traumatičnim iskustvom prema uspostavi komunikacije s gledateljima. Film kao sredstvo rada na sebi koristi i Katarina Lukec, čiji “Miris poda” (ADU, 2022. | ) animacijom podupire dnevnički zapis, a natruhe ironijskog odmaka ruše ozbiljnost egzistencijalističkih dilema, najčešće zaodjevene u kompleksne termine. Zdravstveno stanje potka je i intimističkog eseja Silvije Bumbak. “Nokturno” (Filmaktiv, 2022. | ★ i 1/2) uspješno dohvaća onirički efekt nesanice, poništavajući čvrste granice vizualnog, osjetilnog ili čujnog.

Koliko god tematizirani procesi bili važni, posebno u formativnim godinama i na početku tzv. odraslosti, interpretirane kao zauzimanje konkretne društvene pozicije, autorice ne zahvaćaju dalje od neposredno danog. U tom je kontekstu govoriti o ženskim temama, osim u slučaju Brkić, pomalo izlišno jer nedostaje eksplicitnije podcrtavanje problema, čemu ne doprinosi niti inzistiranje na emocionalnosti (Alavanić). Zanemarujući trendove uspostavljene prethodnih godina, a koji ličnost zahvaćaju cjelovitije, ne izmičući pitanjima seksualnog identiteta i tjelesnosti kao ravnopravnog momenta u procesu samoprihvaćanja, kao da se vraćamo na utabane staze sigurnih tema.

Lutati pogledom

Pretežit je dio ovogodišnje produkcije na razmeđu esejizma i dokumentaristike, a dok su gornji naslovi u centar interesa postavili osobni kompleks, dio je autora proširio temeljnu liniju, bilo naglašenom intermedijalnošću, bilo unošenjem teorijskih preokupacija ili naprosto preuzimajući elemente kulturne povijesti da bi ih modificirali u skladu s osobnim pretenzijama. “Posvećenje proljeća” (Samostalna produkcija, 2022. | ★ i 1/2) Hane Stojaković i Silvana Drpića tradicionalističku okosnicu karnevalskih običaja do egzaltacije dovodi doslovno razotkrivajući u njima potisnutu tjelesnost. Utoliko poganski obred približavaju izvornoj svrhovitost, a humornim momentima umetnutim u filmski okvir osiguravaju neobaveznu zaigranost.

Tjelesnost prenesena u medij filma istovremeno oživljujući fotografiju, ali je i konačno balzamirajući, kao da je prirodni produžetak rada Vlaste Delimar u “Diptihu: Iz ljubavi u ljubav” (Studio Render, 2022. | ). Svakako su njeni radovi dovoljno otvoreni da mogu interferirati s drugim medijima, posebno uzevši u obzir fotografiju kao integralni dio djelovanja. Film je dijelom autobiografski prikaz, dijelom nastavak onog što sama označava provokacijom, a dijelom posveta ljubavnom odnosu unutar, na razmeđu i iza umjetničkog rada. Problem je što uglavnom funkcionira kao reciklaža i posveta vlastitom radu, odnosno mahom muškim suradnicima. Tražiti subverziju izvan uskih građanskih krugova, koje će već zbog elitističke pozicije tek ovlaš doseći, danas ipak ostaje kontradiktorno.

Mia Martinović neumoljivo priziva Chrisa Markera implementirajući njegove metode u “Sakupljačima” (Kinoklub Zagreb, 2021. | ), dok snimkama neodređena mjesta i vremena naracija na francuskom nadodaje značenja. Zadržavajući se na postmodernističkoj poziciji propitivanja autorstva i konstruiranjem novog rada na temelju slučajnih i stvarnih referenci, autorica uspješno iznosi filmski esej kojeg svi tvorivi elementi ravnopravno strukturiraju.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Mjesta koja ćemo disati"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Mjesta koja ćemo disati”

A reference, ili konkretne ili s ciljem odvođenja na krivi trag, a sve ne bi li se održao neprekidni intelektualni angažman, gradivo su tkivo i “Mjesta koja ćemo disati” (Petikat, 2022. | ) Davora Sanvincentija. Pritom je razlikovanje onog tzv. realističnog od imaginacije potpuno irelevantno, a različito nastale, ponekad i manipulirane snimke u dijalektičkoj su igri s pričom, čiji se autor neprekidno umnožava, a da bi konačni sud dobile posredstvom gledatelja. Uvjetujući preradu materijala prema interesima i mogućnostima individualnog gledanja, poništava se svaka mogućnost autoritativnog određenja smisla.

Na sličnom je tragu, iako ambiciozniji konceptom i zahtjevom za održavanjem pažnje, film Tome Zidića “Lutajući oceanom” (MiratecArts / Pulsar Studios / MedVid produkcija / Antitalent / Kinoklub Zagreb; 2022. | ). Zasnovan na procesu paradoksalno doseže konačnost, doduše unutar kategorije vremena, čija se kružnost neumoljivo pretvara u permanentno stanje. Naoko izmaknute krajolike čiji specifični mod bivanja određuje dinamiku snimanja i razvoja filma, prožima univerzalno shvatljivim kodovima, od prirodnih elemenata do pokreta tijela. Meditativan materijal isprekidan na prvi pogled grandioznim temama i kadrovima, dopušta ipak suptilne, ali neprekidne proboje aktualnosti, od ekologije do radništva.

Svakako u srži esej, no mnogo konkretnijeg učinka, a koji proizlazi iz same konstrukcije filma nastale na kontrapunktu izgovorenog i prikazanog, jest “Zavjet” (ADU, 2022. | ★ i 1/2) Mladena Ivanovića. Antagonizmi proizašli iz nacionalistički zatrovanih sredina, a koji se očituju kroz stvarnu nebrigu za okolinu koju žive, premeću se u komentar čiju snagu dodatno naglašava mogućnost pogrešnog tumačenja, da bi se toksičnost isključivih ideologija neočekivano dimenzionirala. Urušavanje vrijednosti bivšeg sustava u eksperimentalnom modu na film proteže Silvestar Kolbas u “Tvornici filmova” (Silvestar Kolbas audiovizualna djelatnost, 2022. | ★ i 1/2), naglašavajući suštinsku dvostrukost filma, kao materijala i misaone forme. U “Tvornici” niti jedan element nema pretenziju nad drugim, već ravnopravnim međudjelovanjem slike, zvuka i teme nastaje smislena cjelina, analogna zatrtim društvenim odnosima u srži pripovjedne linije, koji su makar nominalno počivali na ravnopravnom doprinosu.

Lica klasičnog

Važnost kina kao mjesta susreta, a možda i pomirenja, sugerira Alessio Bozzer u “Novom kinu Buje / “New Cinema Buie” / “Nuovo Cinema Buie” (Antitalent / Videoest / HRT; 2021. | ★ i 1/2). U osnovi klasičan dokumentarac u kojem frontalni intervjui zauzimaju pretežit dio, pojednostavljuje povijesne odnose i bliži je funkciji nostalgične memorabilije, nego li konkretnog rastvaranja odnosa i razumijevanja različitog interpretiranja istog povijesnog trenutka, ovisno o višestrukim ulogama sudionika.

Ako govorimo o klasičnom, ali uspješno izvedenom dokumentarcu, onda se nameće pobjednik Liburnije Goran Dević, s filmom “Hrvatskog narodnog preporoda” (Petnaesta umjetnost / Petoljetka; 2022. | ). Nenametljivom kamerom omeđuje prostor razvoja odnosa među likovima, ne propuštajući pritom suptilno označiti elemente koji viđeno povezuju s posljedicama tranzicijskih procesa. Pritom je naslovnu ulicu moguće zamijeniti ulicom u bilo kojem nekad industrijskom gradiću, danas jednako besperspektivnom i poništene budućnosti. Život se odvija unutar pomno komponiranih kadrova, a prisustvo kamere ne mijenja mnogo. Pomnom montažom strukturira se prazno vrijeme sudionika, koje tek izgubljena mačka ili oslikani mural bude iz učmalosti. Iako zahvaćen tek trenutak života ulice, jasno je da traje opetovano.

“War is Over” (Stefano Obino Productions / Nukleus film; 2021. | ★ i 1/2) Stefana Obina također funkcionira na opservacionizmu i pritom uspješno ulazi u život Kurda razmještenih nakon ratnih razaranja. Ipak, količina neselektivnog materijala koja i dalje pristiže iz tih područja naprosto prijeti potopiti Obinov pokušaj sagledavanja (post)ratnog, izbjegličkog življenja. Danas, kad smo upoznati s nizom političkih manipulacija i propagandnih filmova korištenih u recentnim bliskoistočnim sukobima, očekivali bismo da svaki ozbiljan pristup predvidi reakcije i preduhitri pogrešne zaključke. Naprosto, kompleksnost odnosa ne dopušta njihovo zanemarivanje.

“Mlungu – Bijeli kralj” (Greta Creative Network, 2022. | ★ i 1/2) Davida Lušičića bio bi klasičan portret da ga ne razbijaju halucinatorni kadrovi eksterijera kao ilustracija unutarnjeg svijeta protagonista. On nam pak daje do znanja da pažnja odražava njegov karakter i ujedno nas oslobađa potencijalnih etičkih dilema.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Veće od traume"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Veće od traume”

Dio filmova tematski je vezan uz osnažujuće prakse u radu s marginaliziranim skupinama. Takav je zasigurno film “Topografija razdiobe” (Greta Creative Network, 2022. | ) Bojana Gagića, a koji ocrtava mogućnosti doživljaja slabovidne djece, a što je tema koju u naše kontekstu rijetko potežemo. “Veće od traume” (Metar60, 2022. | ) Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski možda je i najzvučniji film, barem što se tiče dosadašnjeg medijskog tretmana, a kojem je u središtu rehabilitacijski program psihološkog osnaživanja u organizaciji Žena domovinskog rata pod nazivom “Ja sam mnogo više od moje traume”. Odabrane protagonistice odišu dovoljnom samosviješću, a da čin snimanja preobražavaju u alat samoizlječenja, osvijestivši nužnost svjedočenja u borbi za zdravije društvo. Projekt je, međutim, unatoč evidentnim uspjesima stopiran, kao još jedan primjer sustavne nebrige za najslabije članove društva, što još uvijek uključuje žene, posebno one žrtve nasilja.

Sličan projekt, kojem prijeti gašenje jest “Zaželi” (Renko / HRT; 2022. | ★ i 1/2) u istoimenom filmu Marija Papića. Fokusirajući se na glavnu junakinju, zaposlenu preko projekta čiji je cilj obuhvatiti teško zapošljive žene i osigurati pomoć za starije i nemoćne osobe u manjim sredinama, upoznajemo neke od njenih korisnica. Papić ih pažljivo portretira, ne prelazeći granicu osobnog prostora, dok krš eksterijera postaje kulisa čija se težina odražava na licima sudionica. No, film ostavlja samo zagovarački dojam, propustivši naglasiti posljedice izostanka sigurnosti proizašle iz projektnosti mjere, a o cementiranju tradicionalnih uloga da ni ne govorimo.

Zaključno, osvrnemo li se na recentnu produkciju hrvatskog dokumentarnog filma, a čiji raspon Liburnia neminovno daje, teško je oteti se dojmu nedostajuće provokativnosti i zadržavanja u komfornim zonama neizlaganja. Subverzivnost na tematskom planu zasigurno zaziva i onu u realizaciji, a koja rezultira nadilaženjem klasičnih rješenja. Pitom ne govorimo o provokativnosti kakvu nudi Delimar, a koja ne korespondira s našim vremenom ili barem ne nadolazećim generacijama. Svakako da najzanimljiviji radovi, koji imaju snagu potaknuti imaginaciju proizlaze iz odmaka od tradicionalnog pristupa, interferirajući heterogene prakse i interese. To je bazen unutar kojeg se možemo nadati radikalnosti, ili barem daljnjem razvoju autorske samosvijesti a koja se u dijelu ostvarenja itekako nazire. Uostalom, vrijeme je za novi dokumentaristički početak.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije