PočetnaRecenzije20. Liburnia Film Festival: "War Is Over" - Što s mirom?

20. Liburnia Film Festival: “War Is Over” – Što s mirom?

|

Kurdi, neželjeni narod. Većina ih – između 17 i 23 milijuna, po nekim procjenama i mnogo milijuna (!) više – nastanjuje područje Kurdistana koje, ponovimo, obuhvaća dijelove Turske, Irana, Iraka i Sirije, gdje se domaćini prema njima uglavnom odnose s visine, kao prema nižerazrednim bićima, osporavajući im nacionalni identitet i izravno im ili namjernim nehajem uskraćujući brojna ljudska prava. Još oko tri četvrt milijuna Kurda živi drugdje u Aziji i Europi. Na nedavnom 16. Festivalu tolerancije, održanom na zagrebačkom Bundeku (30.6. – 4.7.) tema potiranja Kurda dojmljivo je predočena u švicarsko-iračko-sirijskom cjelovečernjem igranom filmu “Susjedi” / “Neighbours” (2021) Mana Khalila, kurdsko-(čeho)slovačko-švicarskog filmaša srednje generacije koji je u njemu uvjerljivo, dirljivo, pa i potresno ocrtao život sirijskih Kurda na granici s Turskom na početku 1980-ih, temeljeći podosta na vlastitim sjećanjima i obiteljskim pričama, budući da je ondje proveo djetinje godine. Ubojstvo, primjerice, posve nedužne Kurdinje, dječakove majke, koju slučajno ustrijeli turski graničar, nitko od nadležnih – a to su Sirijci i Turci – ne smatra vrijednim istrage i ikakvoga zalaganja. Kao da je, eto, zgažena travka korova. Nenametljiv, no snažan pečat dokumentarizma i iskusnijeg gledatelja katkad zavodi na pomisao da su u prošlost smješteni “Susjedi” dokumentarni ili barem dokufikcijski film.

U programu 16. ZagrebDoxa – koji se redovno trebao održati u ožujku 2020., no zbog pandemijske je ugroze bio odgođen do listopada iste godine, uz izmijenjen repertoar – najavljen je nizozemski cjelovečernji film “Jednom kad se prašina slegne” / “Once the Dust Settles” (2019.) Johna Appela, usmjeren na prikaz mirnodopskih životnih okolnosti u mjestima što bijahu razorena ratom ili katastrofom, među inime i u sirijskom Alepu. Appelov film nije prikazan u tom, naknadnom, posebnom izdanju Doxa, no poslije smo ga imali prilike gledati u nekim hrvatskim kinima. Ta dva filma u sjećanje priziva cjelovečernji dokumentarni “War Is Over” (Stefano Obino Productions / Nukleus film / Jaako dobra produkcija; 2021.) Talijana Stefana Obina koji se u Hrvatskoj sinoć premijerno prikazao u glavnoj konkurenciji 20. Liburnia Film Festivala, a sa “Susjedima” i “Kad se prašina slegne” tvorio bi zanimljivu tematsku filmsku večer ili dvije. Obinov film smješten je u Irački Kurdistan, autonomnu kurdsku regiju u Iraku, u mirnodopskom razdoblju nakon rata protiv ISIS-a, sniman ondje u više navrata, od 2017. do 2019. Područjem vlada mir, no kakav je ondje život nakon desetljeća razaranja, ne samo objekata, nego i sustava i ljudske psihe? “Svaki pedesetogodišnji stanovnik Iračkog Kurdistana 28 je godina proživio u ratu”, upućuje nas uvodni natpis. “Posljednji rat s ISIS-om ostavio je 1,6 milijuna potrebitih, od čega ih je polovica maloljetnika.”

Dok su “Susjedi” zbivanja otprije četrdesetak godina rekonstruirali fikcijski i prigušeno melodramatski, blisko nas upoznajući s protagonistima, a Appel u “Kad se prašina slegne” navodio protagoniste da opširno govore o svojim čuvstvima, mislima i iskustvima, “War Is Over” nudi malo izgovorenih riječi i tumačenja, zadržavajući se pretežno na promatračkoj udaljenosti, ne zalazeći u zbivanja, ne potičući, ne stvarajući situacije kojih ne bi bilo da filmaši nisu onamo došli. Odnosno ostavljajući dojam da bez se bez ikakva uplitanja tek bilježi zatečeno, čak i u onih nekoliko odsječaka u kojima snimani gledanjem u kameru, bijegom od kamere ili sličnime jasno daju do znanja da su zamijetili ulazak filmske ekipe u svoju svakodnevicu.

Malo je u filmu smijeha, veselja, radosti, čeljad je ponajviše i ponajprije tiho napeta i zbunjena. Utučena, dezorijentirana.

Odmjerenim, sporim tempom, Obini skuplja prizore i mahom nedogađajne situacije u razrušenim gradovima, naseljima, izbjegličkim kampovima… živovanja što se doima poprilično besciljnim, nesigurnim, nepouzdanim. Karta se, igra se domino, gleda se nogometna utakmica (Francuska – Hrvatska 2018., finale FIFA Svjetskog prvenstva), grade se mišići, prosijava se zemlja, čuvaju se ovce, ide se ovamo-onamo, čini se ovo i ono, no sve u nemalo otužnom okružju iznurene besperspektivnosti, izgubljenosti, potištenosti, zabrinutosti. Privremenosti do sljedećeg ratnog stanja. S vremena na vrijeme u offu progovori ugodan, smiren ženski glas, sugerirano majke što je vidjesmo na početku, koja iznosi svoje misli ili dnevničke zapise, a moguće je riječ i o kakvoj poemi ili književnom zapisu predstavljenima na taj način. “Ne vjerujem da će nam biti bolje. Ali ipak se nadam”, kaže među inime, što odlično opisuje ugođaj cjeline i slućene namjere autora.

S jedne strane, moglo bi se pomisliti da nizanjem snimaka što se – iako bilježe autentične, konkretne ljude i mjesta – u neku ruku čine preopćenitima, ne upoznajući nas podrobnije s okolnostima, sudbinama, ljudima, Obini propušta sugestivnije i jasnije predstaviti i pojasniti to čime se bavi. No s druge strane, upravo manjkom, uskratom informacija te svojevrsnom jednoličnošću, suzbijanjem dramskoga razvoja, dočarava stagnaciju, frustraciju bivovanja u miru na koji tamošnji žitelji nisu svikli, koji im je stran, s kojim kao da ne znaju što bi. Malo je u filmu smijeha, veselja, radosti, čeljad je ponajviše i ponajprije tiho napeta i zbunjena. Utučena, dezorijentirana. Dašak optimizma i ozarenosti izbija tek potkraj filma, u sekvenci smještenoj u negdašnju tvornicu duhana u Sulejmaniji u kojoj se okupljaju umjetnici raznih profila. Neki od njih mladenački nasmijani, zabavljeni. Kreativci, osobe s idejama što nadmašuju praktičnost opstanka imaju više osnova, otvorenosti za smijeh? U konačnici, njihov performans. Tema – rat. Uz mnogo pucanja, bljeskova i eksplozija. Neizbježno? Put oslobođenja prema boljoj budućnosti ili kobna petlja iz koje nema izlaza?

"War Is Over"
Scenarij i režija: Stefano Obino
Producenti: Tania Masi i Stefano Obino
Direktor fotografije: William Chicarelli Filho
Montaža: Stefano Obino i Vladimir Gojun
Produkcija: Stefano Obino Productions / Nukleus film / Jaako dobra produkcija
Zemlje podrijetla: Njemačka / Hrvatska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 74 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Što je nama kino danas? Nacrt za istraživanje djelovanja Art-kina Croatia u Rijeci

Čak i površno poznavanje riječke kulturno-filmske scene prepoznaje Art-kino Croatia kao središnje mjesto kojem ostale inicijative graviraju.

Mia Maros Živković: “‘Oda’ je pjesma, hvalospjev ženama”

Naša najnovija sugovornica je Mia Maros Živković, redateljica dokumentarca "Oda" (2024), koji je na Gledalištu osvojio Posebno priznanje.

Julien Temple u riječkom Art-kinu

U sklopu programa "Cinehill hoće ići na more", u Art-kino stiže višestruko nagrađivani britanski autor Julien Temple.

Rani padovi Stanleya Kubricka

Četvrti tekst esejističkog serijala "Mineur/majeur" donosi pogled na manje poznate dokumentarce Stanleya Kubricka.

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.
Scenarij i režija: Stefano Obino<br> Producenti: Tania Masi i Stefano Obino<br> Direktor fotografije: William Chicarelli Filho<br> Montaža: Stefano Obino i Vladimir Gojun<br> Produkcija: Stefano Obino Productions / Nukleus film / Jaako dobra produkcija<br> Zemlje podrijetla: Njemačka / Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2021.<br> Trajanje: 74 minute20. Liburnia Film Festival: "War Is Over" - Što s mirom?