Svako kreativno izražavanje podrazumijeva autorefleksiju i kontemplativno poniranje u sebe, a da bi proces rezultirao razumijevanjem višestrukih izvanosobnih relacija. Kreativni rad može istovremeno biti iskorišten kao sredstvo prevladavanja trauma, neugodnih iskustava ili detektiranja problema. Upravo se na tom tragu bazira Blankova radionica “Zadnji mjesec u godini”, voditeljice Tamare Bilankov, prigodno pozivajući sudionike da preispitaju postignuća i odluke godine na zalazu, ne bi li filmskim iskazom nadvladali granice doživljenog, mogućeg i imaginarnog, a sve s ciljem terapeutskog učinka. Koliko god ta klasifikacija ostala apstraktna, iz opisa radionice saznajemo da se jednako fokusiraju na formalnu razinu filma, preobrazivši je u ekvivalent psihičkim i emocionalnim manifestacijama, kao i na onu sadržajnu, dimenzionirajući značenja obje.
Kratki dokumentarni film Lucije Brkić “Jel’ kužiš sad?” (Blank, 2022.), jučer prikazan na 31. Danima hrvatskog filma, produkt je iste radionice te nam najplastičnije dokazuje gore napisano. U nekoliko minuta trajanja Brkić je sažela četiri godine sustavnog psihičkog zlostavljanja, prenijevši na gledatelja psihičku kakofoniju koju ono proizvodi, prije no što ga se može verbalizirati i dokraja osvijestiti. Inzistiranjem na detalju, umnažanjem slike i njenim nadilaženjem kroz pomno oblikovani zvuk, ilustrira ambivalentno stanje žrtve. Kadar tijela na ekranu omogućava meditativnu distancu, ali se istovremeno transponira iz metafore zarobljenosti u aktivnu kontrolu nad tijelom, unutar i izvan ekrana. Sam film je pak moguće razumjeti kao svojevrsni produžetak tijela, poprište unutrašnje borbe, dok će empatični gledatelj i sam osjetiti narastajuću klaustrofobiju.
Sraz svijesti i mehanizama zlostavljanja Brkić utjelovljuje vlastitim glasom, odnosno ispisanim tekstom na ekranu. Iako je riječ o zlostavljačevom tekstu, on nema glas, materijalizirani su njegovi tragovi, a sve s ciljem da bi ih se poništilo. Redateljica nam postepeno otkriva okvir unutar kojeg se odvijaju prijetnje, manipulacije, prebacivanje krivnje, svi oni postupci koji koče djelovanje i produljuju agoniju. Da je u ovom slučaju riječ tek o poznaniku koji godinama, sve do krivične prijave, uhodi, maltretira žrtvu, manje je važno. Opisani mehanizmi psihičkog nasilja uvijek su isti.
“Jel’ kužiš sad?” funkcionira dvostruko, s jedne strane kao upozorenje na različite tipove nasilja i mogućih reakcija, s druge kao spoznaja da je film jedno od sredstava samootkrivenja, ali i omeđivanja točaka koje dijelimo u zajedničkom prostoru.
To je točka društvene relevantnosti filma na tematskoj razini, uz ono polazišnu, uporabi filma u terapeutske svrhe i osnaživanju ličnosti. Budući da je u našem kontekstu zlostavljanje još uvijek asocirano s fizičkim povređivanjem, usmjeravanje pažnje na srž problematike vrijedan je društveni doprinos. Pritom je najviše pogođena mlada populacija, kojoj izostanak sustavne potpore otežava prepoznavanje toksičnih odnosa i načina njihova odbacivanja. Brkić je temom suvereno ovladala, uzdigla se iz pozicije žrtve i aktivno progovorila o iskustvu, ne bi li makar posredno utjecala na razumijevanje fenomena koji nerijetko ostaje u domeni prešućivanja, srama ili straha. Iako i sama priznaje da izlječenje nije završeno, jasno je da je film jedan od momenata u procesu, tim važniji što uspostavlja spone prema široj zajednici.
Svaka je slična inicijativa dobrodošla u javni prostor, a ovaj film zorno pokazuje da reevaluacija kroz nepretencioznu igru može rezultirati samosvjesnim ostvarenjem, koje funkcionira na više razina, ne zanemarujući niti estetsku. Materijalizacijom psihičkih procesa i njegovom artikulacijom, dešava se reverzibilni proces razumijevanja između autorice i publike. “Jel’ kužiš sad?” funkcionira dvostruko, s jedne strane kao upozorenje na različite tipove nasilja i mogućih reakcija, s druge kao spoznaja da je film jedno od sredstava samootkrivenja, ali i omeđivanja točaka koje dijelimo u zajedničkom prostoru. Otvoreno ostaje jedino pitanje kanala prema publici koju film istinski adresira, a koja nadilazi onu festivalsku.
