Liburnia Film Festival redovno daje priliku autorima mlade i mlađe generacije predstaviti svoja filmska ostvarenja. Jedna od njih, Silvija Bumbak (Rijeka, 1991.) na 20. LFF-u će imati čak dva dokumentarna filma, oba nastala u sklopu Filmaktivove Nove škole dokumentarnog filma – “Nokturno” (2022) i “To što je ostalo”. Upravo ćemo o prvom – “Nokturnu”, koji će biti prikazan danas (srijeda, 24.8.) na LFF-u – porazgovarati s autoricom, koja u ovom dokumentarno-eksperimentalnom djelu progovara o svojoj borbi s apnejom. Silvija je magistrirala engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, komparativnu povijest u Budimpešti (Central European University), prevodi, podučava engleski jezik, piše filmsku kritiku za Hrvatski filmski ljetopis i Filmoskop… Kaže nam kako ju je film počeo interesirati već od ranih dana, kroz djetinje susrete sa Sedmom umjetnošću u kinodvoranama, na TV-u i kroz posudbe VHS kazeta. Prve klasike gledala je i o njima diskutirala, govori, s tatom koji je oduvijek bio filmofil i na nju prenio strast prema filmovima.
Na Liburniji ćete se predstaviti s dva filma, oba napravljena na Filmaktivovoj Novoj školi dokumentarnog filma? Kakva iskustva nosite sa Škole i je li ona Vaš prvi pravi doticaj s filmskom kamerom?
“Predstavljam kratke filmove ‘Nokturno’ i ‘To što je ostalo’. od kojih je potonji zapravo nastao kao krajnji rezultat jedne od vježbi tijekom škole – vježbe istraživanja i snimanja prostora. To nije bio prvi doticaj s kamerom jer sam i ranije pohađala filmske škole i radionice, što dokumentarnog, što igranog i eksperimentalnog filma (Kinoklub Zagreb i drugdje). Ali Filmaktivova škola opet je donijela neka nova iskustva i stečene vještine. Njen program uključivao je upoznavanje polaznika sa svim fazama i aspektima nastajanja filma, pa smo tako imali i održanu radionicu zvuka, rasvjete, montaže, kolor korekcije, uz brojne korisne satove gledanja i komentiranja drugih dokumentarnih filmova. Osim što su svi ostali polaznici bili međusobno inspirativni i poticajni, imali smo zaista divne i posvećene mentore Mašu Drndić, Saru Salamon i Ivana Ramljaka koji uživaju u tome što rade, pa je onda i suradnja s njima i primanje njihovih sugestija bilo jedno iznimno ugodno i obogaćujuće iskustvo.”
“Nokturno” kao esejistički film toka svijesti zadire u vašu ranjivu stvarnost borbe s apnejom. Koliko Vam je bilo teško ogoliti se na ovakav način pred gledateljima? Što ste o sebi novo naučili za vrijeme snimanja filma?
“Apneju imam već nekoliko godina. Proživljavanje prvih takvih iskustava definitivno je bilo nešto bizarno i neuhvatljivo, ali tek sam kasnije, nakon čitanja o tome da može biti opasna i imati dugotrajnih posljedica, odlučila to pokušati tretirati ili izliječiti. Što se tiče elementa ogoljavanja, za mene je ono prisutno kad god nešto potpisujem kao autor, jedino što je ovdje i tematski sve vezano uz moje stanje i dio privatnog života. Kad sam tek prezentirala ideju za ‘Nokturno’, nisam još bila sigurna koliko ću biti OK sa zadiranjem u svoju intimu, ali s vremenom mi je to sve manje predstavljalo problem. Apneja je i dalje povremeni posjetitelj, iskustvo nije postalo ugodnije i, iako je u mojem slučaju vjerojatno povezana s anksioznošću, nisam pronašla način njenog suzbijanja. No, možda jednog dana budem mogla ponuditi drugačiji odgovor na ovo pitanje. U svakom slučaju, ono što je započeto i nastalo iz potrebe proučavanja, analiziranja i studioznog ulaženja u srž poremećaja spavanja kroz seciranje svih pozadinskih misli i strahova, zapravo je postao film o jednostavnom prihvaćanju dijela sebe i mirenja s njim.”
Za one koje ne znaju – što je apneja i kako se ona manifestira? Koliko Vam ova bolest otežava svakodnevicu?
“Apneja se svrstava u poremećaje spavanja i radi se o kratkotrajnom nesvjesnom prekidu disanja ili pauzi u disanju u fazi spavanja. Gotovo svatko može iskusiti prestanak disanja, ali duljina i učestalost tijekom noći je ono što određuje da se radi o sindromu apneje. Kad vas noću taj isti nedostatak zraka probudi, pogotovo ako se ponavlja, obično bude poprilično zastrašujući osjećaj, a tijekom dana eventualno osjećam veći umor. Osim toga, živim normalno.”
Filmom dominiraju mračni, pomalo proganjajući riječki noćni eksterijeri. Tu su i snimljeni kadrovi zgrada, odnosno rijetkih osvijetljenih prozora iza kojih stanuju nepoznate stvarnosti, nepoznatih ljudi o kojima možemo samo pretpostavljati kakve priče nose sa sobom. Imaju li ti kadrovi dublje značenje, kao i ostatak eksterijera koje ste popratili s kamerom, u smislu davanja eventualnog konteksta, stvaranja specifičnog ambijenta, raspoloženja itd.?
“U trenucima borbe sa spavanjem, ne preostaje mi ništa drugo nego predati se noći i istraživati ju. Zapošljavanje očiju kao i fokus na druga čula, donosi odmor od premetanja misli. Polako se tako počela otkrivati podjela na svijet koji spava i onaj koji bdije i čeka; na one uspavane i one koji možda dijele slične probleme i traže odgovore. U filmu opažam i kamerom bilježim suptilna zbivanja, minimalne pokrete i zvukove, objekte koji naizgled spavaju, ali ipak se nešto stalno zbiva. Pritom sam puštala da akteri i ponavljajući audiovizualni motivi sami kreiraju i pričaju neku svoju priču. Na isti način kao što budnost noću poziva na angažiranost i izoštrenost osjetila, tako i ovaj film nastoji pružiti sinestetičko iskustvo. Istovremeno, pokušala sam prodrijeti u svoje najveće prepreke i svojevrsne antagoniste – noć za čije vrijeme se to događa i zrak do kojega ne mogu doći. Linijom: ako u nešto dovoljno snažno uđem, možda dobije neki nov značaj. Ako joj već ne mogu drugačije doskočiti, možda apneji filmskim medijem mogu bar dodijeliti novo lice.
“Čišće eksperimentalna forma na kraju predstavlja na neki način zaokruženje i nadopunjenje ranijim prizorima noći. Završni kadrovi su zapravo dio Schlieren metode tj. eksperimenta koji se koristi za vizualizaciju varijacija optičke gustoće jednoga ili više medija, odnosno konkretno, za vizualno bilježenje protoka zraka. Dobila sam tu suludu ideju da eksperiment pokušam izvesti sama kod kuće i, na neko još luđe čudo, uspjela, a osim kamere, za to je najbitniju ulogu igralo sferično (teleskopsko) zrcalo, fokusirani snop svjetla (LED) i puno strpljenja.”
Vidite li se u budućnosti u dokumentaristici ili uopće u filmu? Kakve su Vam daljnje ambicije u tom smjeru?
“Volim filmski izričaj općenito i predstavlja mi jedan od kanala ekspresije kojima najradije pribjegavam. Pristupi u dokumentarnom filmu s vječno prisutnim faktorom neočekivanog razvoja i prilagođavanja novonastalim situacijama, tu su otvorili još dodatan prostor za istraživanje i pomicanje granica, donijeli neke nove izazove i bilo bi svakako lijepo nastaviti u tom smjeru. Ali s druge strane, ne zadajem si velike zalogaje u smislu ambicioznih projekata, za sada sam zadovoljna s time da se nešto radi i da razvijam neke nove ideje. Pa kud’ vjetar dalje ponese.”
