PočetnaIntervjuiLucija Brkić: "Zlostavljanje putem društvenih mreža dolazi u raznim oblicima"

Lucija Brkić: “Zlostavljanje putem društvenih mreža dolazi u raznim oblicima”

-

Na 31. Danima hrvatskog filma u službenom natjecateljskom programu gledat ćemo i dokumentarni film “Jel’ kužiš sad?” (Blank, 2022.). Radi se o najnovijem filmskom ostvarenju mlade, 22-godišnje Lucije Brkić, trenutno studentice treće godine kulturalnih studija pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Lucije se sjećamo po njenom prošlogodišnjem dokumentarcu “Jednog petka popodne” (Filmaktiv, 2021.), a u svom novom filmu također hrabro progovara o intimnoj temi – četverogodišnjem online zlostavljanju kojeg je trpjela od bivšeg kolege s posla. Kako ćemo kasnije doznati u razgovoru, reakcije hrvatskih nadležnih institucija nakon prijave slučaja bile su, očekivano, spore. Ipak, zlostavljač je u konačnici osuđen na šest mjeseci uvjetne kazne, a Lucija je snimila dokumentarac koji bi samo još dodatno trebao potvrditi da iza online avatara ili profilnih fotografija, stoje pravi ljudi od krvi i mesa, te da izgovorena riječ ili postupak, naročito u zlostavljačkom kontekstu, itekako sa sobom nose konkretne psihološke posljedice.

Nakon “Jednog petka popodne” donosiš nam još jedan film kojim sežeš duboko unutar vlastite intime…

“U početku je ‘Jel’ kužiš sad?’ nastao sa sasvim drugom namjerom. Nekoliko mjeseci nakon događaja o kojem progovaram u filmu, Blank je otvorio radionicu eksperimentalnog filma kroz alate art terapije pod mentorstvom Tamare Bilankov, ‘Zadnji mjesec u godini’. Zadatak radionice bio je napraviti presjek prethodne godine, međutim ja sam od početka znala čime se želim baviti u filmu. Sukladno tome, svaki zadatak koji smo dobivali na tjednoj (kasnije dvotjednoj/mjesečnoj) bazi, bio je proces istraživanja s fokusom na izražavanje vlastite emocije i traume. Prvotna ideja bila je pristupiti filmu kao nekoj vlastitoj terapiji kroz kreativno izražavanje. Znala sam da se ne želim baviti temom retrospektivno i tako graditi narativ. Željela sam portretirati trenutne emocije u datom trenutku. Što sam dublje ulazila u proces, bila sam sigurnija u završni produkt koji prelazi terapeutsku svrhu.

“Neke stvari došle su same od sebe – fragmentiranje vlastitog tijela u svrhu prikazivanja nepripadanja vlastitoj intimni. Pogotovo jer se žensko tijelo u takvom bliskom odnosu s fokalizatorom često medijski postavlja kao objektivizirano, a detalji istog opisani su kroz književnost kao prostor podložnosti, submisivnosti, nježnosti. Stoga sam se sa istima odlučila baviti uzimajući već prethodno ustanovljen kod, u drugačijem narativu. Jedina scenografija u filmu jest soba, kao osobni prostor koji postaje sve samo ne utočište. Sve zapravo ostaje na zidovima, plahtama i konačno, zavjesama koje pretpostavljaju postojanje nečeg iza. Zvuk mi je bio jako bitan za izgradnju atmosfere, ponajviše one unutarnje i osobne. Najveći osobni izazov bilo je pitanje jačine emocije, te prelazi li ona granicu patetike. Također, jedan od većih izazova bila je izgradnja lika napadača i dinamike moći; kroz poruke koje se pojavljuju na ekranu, gradi se lik i karakter, a bez da se njegovo postojanje manifestira u drugi oblik osim slova, riječi i konačno poruka.

“Samo snimanje bilo je posve osobno; radila sam sama ili s partnerom, tako da je pristup bio iznimno intiman, nakon što sam odlučila svesti film na potpuno osobni prostor i iskustvo (kako je u procesu brainstorminga bilo ideja o izlasku u određene prostore, vizualne asocijacije itd.). Odustala sam od ideje širenja teme na pitanje reakcija ljudi, samog sustava i njihovog pristupa, kao i stigmatizacije žrtve, jer sam se željela fokusirati na mikrokozmos situacije, odnosno svoje vlastite reakcije. Stoga mi je bilo važno i sam proces snimanja svesti na siguran prostor. U njemu sam se mogla igrati elementima, a opet ostati vjerna situaciji i svojim emocijama, s nekim u koga imam potpuno povjerenje. Ipak, najviše sam se mučila s količinom emocija koje sam htjela prikazati – sve da ne bih prešla u granicu patetike. Koliko je dovoljno da informacija bude jasna, bez podcrtavanja, a opet bude u jednakom omjeru emocije.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Jel' kužiš sad?"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Jel’ kužiš sad?”

Tema filma tiče se zlostavljanja putem društvenih mreža – o njoj se sve više priča u javnosti, ali još uvijek sramežljivo kroz autorske dokumentarne filmove. Kakve je na tebe posljedice ostavilo, kako smo na kraju filma vidjeli, dugogodišnje zlostavljanje?

“Zlostavljanje putem društvenih mreža je nažalost nevjerojatno prošireno u današnjem društvu – ono dolazi u raznim oblicima. U mom slučaju, odvijalo se putem direktnih poruka, s nekoliko različitih profila; nakon svakog blokiranja jednog, nastao bi drugi. Sveukupno je trajalo od ljeta 2017., pa sve do proljeća 2021.; dakle, četiri godine. Sadržaj poruka je vremenom postajao sve uznemirujući, što od uvreda, uznemirujućih slika, komentara mog tijela, činjenica da je znao dosta informacija o meni i mom životu (fakultetska ustanova, prijatelji, partner, mjesto stanovanja…), dok na kraju nije došlo do prijetnji.

“Što se policije, dakle sustava tiče, njihovoj reakciji je prethodilo prvotno odbijanje slučaja. Dakle, tek nakon druge prijave je uslijedila reakcija. Za nju je zaslužna žena u sustavu s kojom sam razgovarala; da žrtva mora ovisiti o empatiji pojedinca koje predstavlja državno
tijelo, već podosta govori o uređenju sustava kao takvog. Istina, zlostavljanje je prestalo, ali sankcije kao takve, barem one u svrhu zaštite oštećenog, prekinute su nakon završetka sudskog postupka. Sve ovo ne jamči da se isto neće ponoviti od strane napadača, bilo usmjereno na mene ili bilo koga drugog. Posljedice ostaju dugo nakon završetka slučaja, ili barem njegovog sudskog kraja.”

Koliko ti je bilo teško staviti ovoliko intimnu stvar u eter? Jesi li možda razmišljala i šire – pokušati ovim filmskim svjedočenjem pomoći nekoj djevojci ili ženi u sličnoj poziciji?

“Nakon ‘Jednog petka popodne’, koje se također bavi nečim intimnim, bio mi je ovo poznatiji teren. No, upravo zato i ništa manje lagan. Podsvjesno sam osjećala čak i neku vrstu obaveze progovoriti o tome, pogotovo iz činjenice da kada je moj slučaj bio prijavljen, izašao je kao članak u nekoliko lokalnih novina i medija, a sadržaj je posve banalizirao situaciju. Predstavili su to kao situaciju dvoje ljudi, od koje jedno samo želi stupiti u bezazleni prijateljski kontakt, a drugi odbija. Zato mi je bilo bitno prikazati drugu stranu, u njenoj surovosti i bez uljepšavanja onoga što slijedi, čak i nakon prolaska opasnosti. Tako da mi je motivacija stavljanja svoje intime u ovakav format bila vrsta otpora, ali i osvijestiti posljedice, kako bi se stigmatizacija društva prema žrtvi okrenula u suprotnom smjeru.

“Nadam se da svojim svjedočenjem u ovom obliku mogu skrenuti pozornost na činjenicu kakvo takve stvari nisu normalne. Niti će ikad biti, bez obzira na to koliko se one banalizirale putem medija ili u privatnom, odnosno javnom govoru. To je zlostavljanje. Zato mislim da je bitno govoriti imena naših napadača, biti vokalan o posljedicama koje to ostavlja na nas i kada se osjećamo sigurno učiniti isto. I time, s vremenom, skrenuti pozornost na ono što se događa, te kao društvo reagirati odmah, a ne kada je prekasno.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Jel' kužiš sad?"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Jel’ kužiš sad?”

Smatraš li da je kazna tvog zlostavljača primjerena njegovom činu? Kako su općenito kod nas zakonski regulirana takva djela?

“Nažalost, zakonski su ovakva djela, većinu vremena, regulirana loše. Mnogo djevojaka i žena prolazi kroz iste stvari, ali rijetko se takav slučaj prijavi, upravo zbog manjka povjerenja u sustav i njegovu efikasnost. Primjerice, određene fraze u pisanom ili govornom obliku smatraju se prijetnjom. Ostalo je uznemiravanje duševnog mira, pa se stoga shvaćaju manje ozbiljno od ovih prvih. Kao što sam prije spomenula, u mom slučaju bila je potrebna upornost da se počinitelj shvati ozbiljno. Istraživanje na koje sam naišla, provedeno 2019. godine, govori kako je svaka treća žena bila/jest žrtva virtualnog zlostavljanja.

“Što se reprezentacije online zlostavljanja tiče, najčešće je to u svrhu senzacionalnog naslova, gdje se nasilnik predstavlja kao ‘uporan, ludo zaljubljen, strastven’, time oduzimajući svaki kredibilitet žrtvi. Društvo kao takvo ima tendenciju online zlostavljanje pripisati prirodi društvenih mreža – jedna osoba može na istima imati različite identitete, ali kako sve ostaje u okvirima virtualnog, onda je skoro pa bezazleno. Virtualno se sve više pretapa u stvarnost, stoga mi nije jasno kako se online govor u ovakvim situacijama shvaća bezazlenijim od onog uživo, kada je oboje jednako uznemirujuće.”

Idemo za kraj reći pokoju riječ o tvojoj filmskoj karijeri. Kako se ona trenutno razvija i jesi li zadovoljna prijemom “Jednog petka popodne”? Možemo li govoriti o filmu kao idealnom mediju za ispoljavanje tvog unutarnjeg svemira?

“Što se filmske karijere tiče – pa, razvija se. Imam još puno toga za naučiti, ali veselim se. Voljela bih se okušati u više forma dokumentarnog filma. Prvi film koji sam napravila bio je portretni dokumentarac ‘Vita’, te bih se svakako ponovno vratila portretnim dokumentarcima. Želim se malo odmaknuti od autobiografskog pristupa, ali i probati neke druge forme, poput opservacijskog dokumentarca. Ukratko – nastaviti istraživati. ‘Jednog petka popodne’ je imao lijep festivalski život. Čini mi se da je dobio dobar prijem kod publike, pogotovo na Liburnia Film Festivalu, gdje je imao dosta visoku ocjenu publike. Jedan od posebnijih trenutaka vezanih za ovaj film dogodio se za vrijeme projekta ‘Film svima’ udruge Filmaktiv, kada su odlučili napraviti inkluzivnu verziju filma, prilagođenu za gledanje gluhonijemim osobama. To mi je bilo i više nego drago.

“Malo štreberski, ali sada mi je glavni fokus završiti preddiplomski studij u Rijeci. Nakon toga mogu dalje. Radim trenutno na filmskim projektima, u raznim ulogama, od režije, scenarija i produkcije. Nadam se da će biti realizirani i ugledati svjetlo dana u skorije vrijeme. Istovremeno se igram i radim planove za budućnost. Ne vjerujem da će moje istraživanje tako skoro prestati, volim igru i kreativnost koja dolazi s istom. Mislim da je bilo koji kreativni medij prekrasan prostor za prikazivanje i otkrivanje vlastitog svemira, uma i emocija, a meni se ono odvija unutar filma.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije