Na 31. Danima hrvatskog filma prikazuju se čak tri kratka filma Sare Alavanić, što je u ovogodišnjem programu najviše djela istog autora. Dokumentarna su dva: “Jel ti frka kad ti priđem” (Blank, 2021.) i “Laku noć, oprosti” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.). Prvi je ostvaren na “Radionici malog autorskog karantena filma” Blank-filmskog inkubatora, filmotvoračke udruge koja je prepoznala očito (i dalje je začudan, posebice u dokumentarnom rodu, manjak filmova što se bave pandemijom) te sudionike-polaznike potaknula da se pozabave onime što smo prije pandemije bolesti COVID-19 jedva mogli i zamisliti, a onda nam je, od 2020. donedavna, postalo svagdan – život u karanteni, samoizolaciji, pod (anti)pandemijskim mjerama ograničenog kretanja i sudjelovanja. Premijerno prikazan u regionalnoj konkurenciji prošlogodišnjeg, 17. ZagrebDoxa (13. – 20. 6. 2021.) “Jel ti frka kad ti priđem” principom neurednih, usputnih samosnimljenih okrhaka iz autoričine svakodnevice prikazuje njezin život u tzv. novom normalnom, u kojem se promijenilo mnogo, a opet je mnogo toga ostalo isto kao i prije. Zapahuje na apokalipsu, no za obiteljskim stolom uobičajeno se reže ručkovna pečenka, vrijeme se krati društvenim igrama, razmišlja se o podrezivanju kose, igra se badminton, pas veselo skače u dvorištu… Bez objašnjavanja, raščlanjivanja, podučavanja, računajući ponajprije na to da je gledatelju poznat karantensko-pandemijski kontekst, Alavanić slikom i off-monologom prati struju događaja i vlastitih, poetizirano-beletriziranih misli, donekle izazovno ironizirajući, mladenački živo i nemirno, istodobno razuzdano i razborito, šaljivo i ozbiljno.
“Laku noć, oprosti”, ostvaren na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, službenijoj i formalnijoj ustanovi od Blanka, stilski se doima malne nastavkom, produžetkom prethodnoga filma. Stvaralačko-izvedbeni pristup nije se izmijenio, a sličan je i opći poćut treperave vedrine mladosti u susretu s neizbježnim utezima i preprekama realiteta, s kojima se te godine uglavnom nose uz više elana i vitalizma. Iako protagonisti i prolaznici u javnom prostoru (Zagreb, Zagrepčanima prepoznatljiv) nose zaštitne medicinske maske, ovom prilikom samospoznajna tema ne zalazi u pandemijske okolnosti, već u intiman ljubavno-osjećajni odsječak. Unutarnjega glasa pripovjedača nema, dijaloge, nerijetko vođene mobitelski, slušamo i gledamo u slici. Dramaturška struktura i ovdje ostavlja dojam stihijske spontanosti, no podosta je razrađenija, iako ti konstrukcijski zahvati neće ukrotiti vibrantnost cjeline. Obrada teme usmjerenija je i prodornija, nastoji se zaći do razloga, koraknuti prema uzrocima, dokučiti pozadinu.
Neposrednost i razložnost dva razgovora (s dečkom i sa sestrom) u “Laku noć, oprosti” iznimno su dojmljivi, mali dragulji dokumentarnog predstavljanja izvadaka zbilje…
“Laku noć, oprosti” otpočinje tehnički niskokvalitetnim, polučitkim, noćnim, interijernim, amaterski slučajno-neurednim, grubo montiranim kadrovima kućne zabave, uglavnom u detaljima, da bi zvuk budilice (?!) označio dolazak dana i doveo nas do razgovora u kojemu djevojka mobitelskoj sugovornici veli da je iza nje bila burna noć. Burnost noći, međutim, ne odnosi se na kakav karakteristično sramotan eksces ili incident tulumski neobuzdane mladosti-ludosti, već na miran, obziran, artikuliran jednosatni telefonski razgovor u kojem je protagonistica, autorica filma Sara Alavanić, prekinula vezu s dečkom. Isječke tog razgovora čut ćemo i vidjeti više puta tijekom filma, kao izvorište i motiv izrade cjeline koja će se drugim telefonskim razgovorom, očito sa Sarinom sestrom, uslojiti znatno bogatije. I nadići razinu javnodnevničke bilješke okončanja jedne, vlastite, ljubavne veze, iako bi i film koji uvjerljivo i autentično prikazuje samo to bio posve dostatan. Preglavljujući sa sestrom, smireno nastojeći racionalizirati vrevu misli i osjećaja, Sara u kolaž uvodi (uobičajeno) neidealan brak roditelja (koje smo upoznali u “Jel ti frka kad ti priđem”), pitajući se koliko su obiteljsko-odgojne okolnosti odrastanja utjecale na čudan (barem se samim djevojkama tako čini) odnos kćeri, sestara, prema ljubavnim vezama i predodžbama mogućeg skrašavanja u bračnoj luci. Uvođenje pogleda u prošlost, u djetinjstvo, ovdje vizualizirano kadrovima igre djece u parku, podsjeća na isto u “Jel ti frka kad ti priđem”, presijecan istrošenim arhivskim VHS-snimkama Sarina prvoga, djetinjega nastupa na pozornici te i ovdje priziva slutnju nedogleđa prolaznosti.
Neposrednost i razložnost dva razgovora (s dečkom i sa sestrom) u “Laku noć, oprosti” iznimno su dojmljivi, mali dragulji dokumentarnog predstavljanja izvadaka zbilje, a prožimanje zbunjenosti kaotičnošću svijeta oko sebe s težnjom da se ta zbrka, barem u osobnom opstanku, nadvlada odgovornim djelovanjem, dočarana je prožimanjem nekontroliranoga (nepredviđeni, nepriređeni tijek događaja i snađi se, druže snimke zateknutoga) i kontroliranoga (promišljeno ustrojena građa) u oblikovanju filma. I sama Sara Alavanić, kao središnji lik (oba filma), držanjem, ponašanjem, ophođenjem u kojima se sljubljuju drskost i pristojnost, vrckavost i potištenost, ornost i nevoljkost, snažno predstavlja raznorodne silnice o kojima govori. Uvelike samorazumljivo, budući da snima o samoj sebi, no nije uvijek slučaj da autoportretist i njegovo djelo odišu takvom sljubljenošću.
Spomenimo i “Siročku” (Blank, 2021.), treći, igrani film Sare Alavanić u programu DHF-a, koji se, profesionalnoga izgleda, uz estetiziranu filmsku fotografiju i vođene glumce, stilski i tematski skladno sastaje s “Jel ti frka kad ti priđem” i “Laku noć, oprosti”, nemalo polažući na dokumentarističko ambijentiranje i princip gradnje filma kao mozaika zateknutih istržaka.
