PočetnaRecenzije"Once the Dust Settles" - Selfie na poprištu katastrofe

“Once the Dust Settles” – Selfie na poprištu katastrofe

|

U “Once the Dust Settles” (2019) nizozemskog autora Johna Appela uvode nas skladno snimljeni, estetski privlačni, koloristički ugodno smećkastosivi kadrovi ruševina grada na čijim ulicama radnici čiste šutu, kućni i građevni otpad te prašinu što treperavo, zamamno mistično zasićuje zrak osvijetljen niskim suncem. San svakoga snimatelja. Ugodnim, brižnim, nježnim tonom, glasom i govorom, Appel u offu izriče temu filma: “Poznata su nam imena gradova i mjesta pogođenih ratom ili katastrofom. Sigurnih utočišta što su, dok trepneš, pretvorena u poprišta razaranja i smrti. No što ostaje kad se prašina slegne? Kad ekipe reportera odu na druga žarišta i zanimanje splasne? Kad se prvi turist odvaži snimiti selfie?”

Podnaslovljen “3 priče” film rečeno propituje na tri razvaline – u talijanskom Amatriceu, ukrajinskom Černobilu i sirijskom Alepu. U svakom pronalazi sugovornike, stanovnike tih mjesta dok su bila živa, što o prošlosti i sadašnjosti, barem pred Appelovom kamerom, zbore mudrom smirenošću kakvom je cjelinu početno ugodio sam autor. Iako će snimatelj Erik van Empel do kraja nastojati ka skladnim, stabilnim, urednim kadrovima koji neće težiti naglašavanju ružnoga i nemiloga ni u materijalnim podsjetnicima onoga što je nekoć bilo, ni u smislu duhovnog rastroja koje su nesreće uzrokovale, takav se pristup ne doima neprikladnim. U kontekstu koji Appel gradi, nije riječ o uljepšavanju ili neprimjerenoj umjetničko-estetskoj eksploataciji, već o svojevrsnoj obzirnosti i staloženosti. Odnosno o izbjegavanju dodatnoga burkanja i čeprkanja po ranama i nevoljama koje su ionako teške. Put prema zacjeljenju onaj je blagosti i brižnosti, a ne raspirivanja žara.

Appela vode empatija i dobrodušnost, uz razumijevanje nemoći da se promijeni ono što se dogodilo, da se tragedije, čime god uzrokovane, izbrišu i ponište. Ni u općem tonu, ni u jednom trenu, on se ne poziva niti se oslanja ni na kakvu konkretnu religijsku ideju. No pristupom i izvedbom – u što se više-manje samorazumljivo uklapa i izbor sugovornika te, pretpostavljamo, i autorov izbor onoga što će ući u film – nevezano uz bilo koju organiziranu vjeru, ispoljava ono što bismo trebali prepoznavati kao vrline ljudskosti što nisu iznuđene strahom od kakvoga božanstva. Ovdje je riječ o, kako već spomenusmo, blagosti, pomirenju, poniznosti, prihvaćanju kao jedinim mogućnostima psihičkog samoodržanja u okolnostima kojima je nemoguće doskočiti.

Doduše, protagonist prvog odsječka, smještenog u talijansko mjestašce Amatrice, razoreno u potresu 2016., jest vikar Luigi. Može se pomisliti da su njegov mir, sućutnost, spremnost na prijateljsku pomoć uvjetovani njegovim pozivom. No ono što u srži kazuju njegove rečenice: “Potresi su dio razvoja zemlje. Stvaranje još nije dovršeno”, kojima Appel zaključuje taj dvanestominutni, najkraći odsječak omnibusa, mogao bi izgovoriti i središnji lik sljedeće priče koji, barem koliko je prikazano, nije od religijskoga zvanja. On je Aleksej Aleksejevič Breus, negdašnji kontrolor u bloku 4 Černobilske nuklearne elektrane koji je u trenutku eksplozije reaktora 4, 26. travnja 1986., bio na svom radnom mjestu. Jedan je od rijetkih, među svojim kolegama jedini, koji je preživio posljedice radijacije. I danas nastanjen nedaleko od Černobila, Breus je skromnošću i smirenošću duhovni brat vikara Luigija.

Jedina mogućnost zadržavanja prisebnosti i dostojanstva jest nadrasti ljutnju i samosažaljenje te se, shvativši malešnost čovjeka u svemiru, što bezbolnije uklopiti u tijek okolnosti protiv kojih se ionako nema vajde boriti.

Troje turističkih vodiča iz sirijskog Alepa, od 2011. osam godina razaranog u građanskom ratu, skloniji su izraziti osjećaje negoli Luigi i Aleksej i doimaju se nešto živahnije, mada ne i manje potreseni nemilom sudbinom kraja u kojem su živjeli. Premda je Alepo – u danima snimanja miran grad u kojem je život nastavljen i u koji dolaze prve nove grupe organiziranih turista – urešen ogromnim slikama i fotografijama predsjednika države Bašara al-Asada čiju vladavinu mnogi drže diktatorskom i glavnim uzočnikom sirijske tragedije 21. stoljeća, Appel ne zauzima strane, ne traži krivca niti objašnjava išta vezano uz uzroke i razloge uništavanja.

Njega ponajprije zanima kako se običan čovjek nosi s tragedijama i katastrofama koje mu stubokom, nepovratno mijenjaju život i urušavaju prethodno oblikovane nade. Ritmom i tempom filma, izabranim protagonistima, likovnošću i ugođajem uspijeva, suzdržano i podigrano, no sugestivno prenijeti svoj stav, koji se poklapa s onime što na svoj način iznose Luigi i Aleksej. Jedina mogućnost zadržavanja prisebnosti i dostojanstva jest nadrasti ljutnju i samosažaljenje te se, shvativši malešnost čovjeka u svemiru, što bezbolnije uklopiti u tijek okolnosti protiv kojih se ionako nema vajde boriti. Što, pak, nije odustajanje od života, nego vrlina pronalaženja i prepoznavanja lijepoga i dobroga, ma kako se takvo nastojanje činilo jalovim.

Premda izrečena blago, Appelova rečenica s početka filma: “(Što) kad se prvi turist odvaži snimiti selfie?” zvuči jetko ironično, a svo petoro protagonista “Once the Dust Settles” danas zarađuju kao turistički vodiči na ruševinama. Troje Sirijaca time su se bavili i prije, a Luigi i Aleksej tek nakon katastrofa, kao atraktivni preživjeli stradalnici. Moglo bi se pomisliti da u sklopu kakav smo pročitali, s time nešto nije u redu. Iako Luigi i Aleksej na taj način privređuju, njihovo se odavanje tržištu ne doima prodavanjem i eksploatacijom vlastite nesreće. Dostojanstveni kakvi jesu, oni na taj način nastoje prenijeti zbiljsko iskustvo tragedije i nošenja s njom, a kako i sami izrijekom kažu – nije im teško povjerovati – ta djelatnost na njih djeluje terapeutski.

"Once the Dust Settles"
Scenarij i režija: John Appel
Producenti: Carmen Cobos i Kees Rijninks
Direktor fotografije: Erik van Empel
Montaža: Mario Steenbergen
Glazba: Hugo Dijkstal, Mike van der Sluijs i Mark Wessner
Zemlja podrijetla: Nizozemska
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 85 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Što je nama kino danas? Nacrt za istraživanje djelovanja Art-kina Croatia u Rijeci

Čak i površno poznavanje riječke kulturno-filmske scene prepoznaje Art-kino Croatia kao središnje mjesto kojem ostale inicijative graviraju.

Mia Maros Živković: “‘Oda’ je pjesma, hvalospjev ženama”

Naša najnovija sugovornica je Mia Maros Živković, redateljica dokumentarca "Oda" (2024), koji je na Gledalištu osvojio Posebno priznanje.

Julien Temple u riječkom Art-kinu

U sklopu programa "Cinehill hoće ići na more", u Art-kino stiže višestruko nagrađivani britanski autor Julien Temple.

Rani padovi Stanleya Kubricka

Četvrti tekst esejističkog serijala "Mineur/majeur" donosi pogled na manje poznate dokumentarce Stanleya Kubricka.

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.
Scenarij i režija: John Appel<br> Producenti: Carmen Cobos i Kees Rijninks<br> Direktor fotografije: Erik van Empel<br> Montaža: Mario Steenbergen<br> Glazba: Hugo Dijkstal, Mike van der Sluijs i Mark Wessner<br> Zemlja podrijetla: Nizozemska<br> Godina proizvodnje: 2019.<br> Trajanje: 85 minuta"Once the Dust Settles" - Selfie na poprištu katastrofe