Početna Recenzije "Once the Dust Settles" - Selfie na poprištu katastrofe

“Once the Dust Settles” – Selfie na poprištu katastrofe

-

U “Once the Dust Settles” (2019) nizozemskog autora Johna Appela uvode nas skladno snimljeni, estetski privlačni, koloristički ugodno smećkastosivi kadrovi ruševina grada na čijim ulicama radnici čiste šutu, kućni i građevni otpad te prašinu što treperavo, zamamno mistično zasićuje zrak osvijetljen niskim suncem. San svakoga snimatelja. Ugodnim, brižnim, nježnim tonom, glasom i govorom, Appel u offu izriče temu filma: “Poznata su nam imena gradova i mjesta pogođenih ratom ili katastrofom. Sigurnih utočišta što su, dok trepneš, pretvorena u poprišta razaranja i smrti. No što ostaje kad se prašina slegne? Kad ekipe reportera odu na druga žarišta i zanimanje splasne? Kad se prvi turist odvaži snimiti selfie?”

Podnaslovljen “3 priče” film rečeno propituje na tri razvaline – u talijanskom Amatriceu, ukrajinskom Černobilu i sirijskom Alepu. U svakom pronalazi sugovornike, stanovnike tih mjesta dok su bila živa, što o prošlosti i sadašnjosti, barem pred Appelovom kamerom, zbore mudrom smirenošću kakvom je cjelinu početno ugodio sam autor. Iako će snimatelj Erik van Empel do kraja nastojati ka skladnim, stabilnim, urednim kadrovima koji neće težiti naglašavanju ružnoga i nemiloga ni u materijalnim podsjetnicima onoga što je nekoć bilo, ni u smislu duhovnog rastroja koje su nesreće uzrokovale, takav se pristup ne doima neprikladnim. U kontekstu koji Appel gradi, nije riječ o uljepšavanju ili neprimjerenoj umjetničko-estetskoj eksploataciji, već o svojevrsnoj obzirnosti i staloženosti. Odnosno o izbjegavanju dodatnoga burkanja i čeprkanja po ranama i nevoljama koje su ionako teške. Put prema zacjeljenju onaj je blagosti i brižnosti, a ne raspirivanja žara.

Appela vode empatija i dobrodušnost, uz razumijevanje nemoći da se promijeni ono što se dogodilo, da se tragedije, čime god uzrokovane, izbrišu i ponište. Ni u općem tonu, ni u jednom trenu, on se ne poziva niti se oslanja ni na kakvu konkretnu religijsku ideju. No pristupom i izvedbom – u što se više-manje samorazumljivo uklapa i izbor sugovornika te, pretpostavljamo, i autorov izbor onoga što će ući u film – nevezano uz bilo koju organiziranu vjeru, ispoljava ono što bismo trebali prepoznavati kao vrline ljudskosti što nisu iznuđene strahom od kakvoga božanstva. Ovdje je riječ o, kako već spomenusmo, blagosti, pomirenju, poniznosti, prihvaćanju kao jedinim mogućnostima psihičkog samoodržanja u okolnostima kojima je nemoguće doskočiti.

Doduše, protagonist prvog odsječka, smještenog u talijansko mjestašce Amatrice, razoreno u potresu 2016., jest vikar Luigi. Može se pomisliti da su njegov mir, sućutnost, spremnost na prijateljsku pomoć uvjetovani njegovim pozivom. No ono što u srži kazuju njegove rečenice: “Potresi su dio razvoja zemlje. Stvaranje još nije dovršeno”, kojima Appel zaključuje taj dvanestominutni, najkraći odsječak omnibusa, mogao bi izgovoriti i središnji lik sljedeće priče koji, barem koliko je prikazano, nije od religijskoga zvanja. On je Aleksej Aleksejevič Breus, negdašnji kontrolor u bloku 4 Černobilske nuklearne elektrane koji je u trenutku eksplozije reaktora 4, 26. travnja 1986., bio na svom radnom mjestu. Jedan je od rijetkih, među svojim kolegama jedini, koji je preživio posljedice radijacije. I danas nastanjen nedaleko od Černobila, Breus je skromnošću i smirenošću duhovni brat vikara Luigija.

Jedina mogućnost zadržavanja prisebnosti i dostojanstva jest nadrasti ljutnju i samosažaljenje te se, shvativši malešnost čovjeka u svemiru, što bezbolnije uklopiti u tijek okolnosti protiv kojih se ionako nema vajde boriti.

Troje turističkih vodiča iz sirijskog Alepa, od 2011. osam godina razaranog u građanskom ratu, skloniji su izraziti osjećaje negoli Luigi i Aleksej i doimaju se nešto živahnije, mada ne i manje potreseni nemilom sudbinom kraja u kojem su živjeli. Premda je Alepo – u danima snimanja miran grad u kojem je život nastavljen i u koji dolaze prve nove grupe organiziranih turista – urešen ogromnim slikama i fotografijama predsjednika države Bašara al-Asada čiju vladavinu mnogi drže diktatorskom i glavnim uzočnikom sirijske tragedije 21. stoljeća, Appel ne zauzima strane, ne traži krivca niti objašnjava išta vezano uz uzroke i razloge uništavanja.

Njega ponajprije zanima kako se običan čovjek nosi s tragedijama i katastrofama koje mu stubokom, nepovratno mijenjaju život i urušavaju prethodno oblikovane nade. Ritmom i tempom filma, izabranim protagonistima, likovnošću i ugođajem uspijeva, suzdržano i podigrano, no sugestivno prenijeti svoj stav, koji se poklapa s onime što na svoj način iznose Luigi i Aleksej. Jedina mogućnost zadržavanja prisebnosti i dostojanstva jest nadrasti ljutnju i samosažaljenje te se, shvativši malešnost čovjeka u svemiru, što bezbolnije uklopiti u tijek okolnosti protiv kojih se ionako nema vajde boriti. Što, pak, nije odustajanje od života, nego vrlina pronalaženja i prepoznavanja lijepoga i dobroga, ma kako se takvo nastojanje činilo jalovim.

Premda izrečena blago, Appelova rečenica s početka filma: “(Što) kad se prvi turist odvaži snimiti selfie?” zvuči jetko ironično, a svo petoro protagonista “Once the Dust Settles” danas zarađuju kao turistički vodiči na ruševinama. Troje Sirijaca time su se bavili i prije, a Luigi i Aleksej tek nakon katastrofa, kao atraktivni preživjeli stradalnici. Moglo bi se pomisliti da u sklopu kakav smo pročitali, s time nešto nije u redu. Iako Luigi i Aleksej na taj način privređuju, njihovo se odavanje tržištu ne doima prodavanjem i eksploatacijom vlastite nesreće. Dostojanstveni kakvi jesu, oni na taj način nastoje prenijeti zbiljsko iskustvo tragedije i nošenja s njom, a kako i sami izrijekom kažu – nije im teško povjerovati – ta djelatnost na njih djeluje terapeutski.

"Once the Dust Settles"

O FILMU:

Scenarij i režija: John Appel
Producenti: Carmen Cobos i Kees Rijninks
Direktor fotografije: Erik van Empel
Montaža: Mario Steenbergen
Glazba: Hugo Dijkstal, Mike van der Sluijs i Mark Wessner
Zemlja podrijetla: Nizozemska
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 85 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

36. Nagrade za dokumentarni film IDA: “Crip Camp” najbolji dokumentarac, Garrett Bradley naj-redatelj

Na 36. Nagradama za dokumentarni film "Crip Camp" je proglašen najboljim dokumentarcem, Garret Bradley redateljem.

Al Jazeera Balkans: Filmovi o koronavirusu u američkim tvornicama, radikaliziranim mladim Mađarima te posljednji nastavak serijala “Black France”

Al Jazeera Balkans ovog tjedna prikazuje filmove o koronavirusu, radikaliziranim mladim Mađarima te posljednji nastavak serijala "Black France".

Dva hrvatska dokumentarca u natjecateljskom programu 32. Filmskog festivala u Trstu

Dva hrvatska dokumentarca prikazat će se u natjecateljskom programu 32. Filmskog festivala u Trstu.

Top 10: Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine

Ovo su najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala Dokumentarni.net.

“Once the Dust Settles” – Selfie na poprištu katastrofe

Johna Appela kroz film "Once the Dust Settles" vode empatija i dobrodušnost, uz razumijevanje nemoći da se promijeni ono što se dogodilo.

Otvorene prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”

Otvorene su prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”.

Al Jazeera Balkans: Drugi nastavci filmova “Generacija ’68” i “Nedjelja 13.” te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana

Ovotjedni program AJB-a donosi druge nastavke filmova "Generacija '68" i "Nedjelja 13." te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana.

Top 10: Najbolji dokumentarni filmovi 2020. godine

Marko Stojiljković donosi svoju listu najboljih dokumentarnih filmova 2020. godine.

Preminuo Michael Apted, redatelj serijala “Up”

Poznati britanski dokumentarist Michael Apted, najpoznatiji po kultnom serijalu "Up", preminuo je u četvrtak u svom losanđeleškom domu.

Otvorene prijave za 68. Martovski festival

Otvorene su prijave za 68. Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma - Martovski festival.