Kad je 2020. godine uglavnom ispod radara Zapada oživio višedesetljetni sukob Armenije i Azerbajdžana oko područja Nagorno Karabah, Sogomon Vardanjan je služio vojsku. Bila mu je svega 21 godina; bio je student, saksofonist i njegovi roditelji i starija sestra čekali su da se vrati kući. Dvanaest dana otkako je nestalo svih informacija o njemu, Šogakat Vardanjan započela je snimati obiteljski dnevnik potrage za bratom.
Vardanjan, inače akademski školovana pijanistica, titlovima na samome početku napominje da prikazuje svoj prvi film, rad u mediju u koji se upustila silom prilika. Filmom se može svjedočiti onako kako golim iskazom, zvukom pa ni singularnom slikom ne može, što Vardanjan i sama osvješćuje u mnogobrojnim intervjuima – isti je učinkovit u komuniciranju većeg, složenijeg iskustva koje može dotaknuti mase, što svojom povijesnom, što intimnom dimenzijom.
Naslovljen lozinkom korištenom za slučajeve vojnika izgubljenih u borbi, “1489” (2023) valja čitati na obje razine. Riječ je o radu koji istodobno strukturalno ni stilski nimalo ne zbunjuje, u kojem je sve bolno jasno u pretpostavkama priče. Ipak, u filmu jedva da se išta u klasičnome smislu govori, izuzev završnih titlova, zaokružujući geopolitički, povijesni kontekst. “1489” pokazuje onako kako zaista samo film može – otkrivajući svakodnevicu Vardanjanovih, od oca zamišljenog u ateljeu u kojem su dotad nastajale kamene skulpture i razni crteži, preko obiteljskih razgovora, do kasnonoćnog slušanja vijesti s ratišta koje su toliko svježe da još nisu prevedene na armenski. Vardanjan ne zazire od emocionalno zahtjevnih scena, ne upada u patetiku ni mitomaniju, a pojedine otvara i simboličkim interpretacijama, poput one u kojoj otac hvata pticu i pušta je s balkona na slobodu.
“1489” – nagrađen između ostalog dvjema nagradama na prošlogodišnjoj IDFA-i – uspješno prenosi osjećaj nedostajanja, patnju i neizvjesnost, a pritom estetski, kompozicijski ostaje na vrlo visokoj razini. Vardanjan demonstrira besprijekorno razumijevanje prostora kadra, pogotovo za nekoga tko samostalno nosi cijeli projekt, a kamoli amaterski i debitantski. Snimajući dokumentarac bez jasne početne strukture, autorica je koristila kameru mobilnoga telefona, ukućane često upozoravajući kako da se pojavljuju pred njom te improvizirala na licu mjesta. Ostala je uporna u bilježenju na poticaj mentora iz novinarstva koje je još studirala.
“1489” je posebno upečatljiv upravo zato što se bez poštede dotiče banalnih, logističkih strana traganja za nestalim članom obitelji.
Otac, i sam umjetnik, u jednom se trenutku čak toliko naljutio na cijeli proces snimanja da nikada nije pogledao konačnu verziju filma. Majka, također umjetnica, pred kamerom je mnogo mekša, jaka na sasvim drugačiji način od oca; kojem se dominantno pridaje pažnja i promatra u intelektualizirajućim trenutcima iščekivanja, kasnije žalovanja. Postojan i uvijek zamišljen, otac često moli. Redateljica s njime razgovara o ulozi njegovog umjetničkog stvaranja u procesuiranju stvari – on stvara snažne slike, snažne skulpture. Sva ta materija, užasavajuće je uopće primijetiti, u suprotnosti je s onom koja ostaje iza čovjeka kada ga više nema, a u rukama obitelji poprima status relikvije.
“1489” je posebno upečatljiv upravo zato što se bez poštede dotiče banalnih, logističkih strana traganja za nestalim članom obitelji. Vardanjan je snimanje protegnula na dvije godine, time potpuno zatvarajući krug koji mnoge obitelji poput njene prolaze tijekom i nakon ratnih sukoba. Nakon 1990-ih, recepcija takvoga filma na ovim prostorima ima posebnu dimenziju jer je posebno moguće identificirati se s viđenim. Za Armence, kojih je samo u Drugom ratu za Nagorno Karabah službeno ubijeno preko 3800, a neslužbeno i preko pet tisuća, takva samoreprezentacija je od posebnog značaja. Kako ostatak titlova Vardanjanina filma ukazuje, preko dvjesto Armenaca smatra se nestalima poput Sogomona, a barem osamdeset zarobljenicima u Azerbajdžanu. Još otprije raspada Sovjetskoga Saveza, Armenci su sa spornoga područja kontinuirano raseljavani, uključujući tijekom 2023. godine. “1489” tako ima antikolonijalnu, slobodoljubivu crtu koja ne može dati smisao stradanju kao što je Sogomonovo, ali mu odaje barem počast, usprkos tome što su Armenci, danas je jasno, izgubili dotični rat 2020-ih.
Prizor jači i od onoga otkrivanja posmrtnih ostataka, pa i pripreme pogreba jest onaj frontalnog sučeljavanja redateljice s kamerom dok obrijane glave staje ispred fotografije svoga brata na zidu. Sličnost između njih dvoje je zapanjujuća; u odvojenoj sceni, otac kao da traži kćerine odrezane kose s kojima je i gledatelj poistovjećuje otpočetka filma, dodiruje je po glavi, i ondje možda i kulminira njegov središnji položaj u mikrosvijetu njihove nepotpune obitelji. Ostaje utisak da se mnogo toga čini za patrijarhalan, čak ratnički pogled, jer redateljica oživljava sliku brata nauštrb sebe i oznaka ženskoga. Tu praksu prepoznatljivu u žalovanju i s korijenima u srednjovjekovnom kršćanstvu ipak je nemoguće odvojiti od ideje da je rat prvenstveno stradanje muške loze i gubitak očevine, zemlje i identiteta kojima se udahnjuje maskulin značaj.
