“Putositnice” – Vlakom prema jugu

“Putovati je vrlo korisno, to potiče maštu. Sve ostalo su samo obmane i zamori.“
 – Louis-Ferdinand Céline

Možda najvažniji dio svakog putovanja jesu trenuci između, kada se zbog zarobljenosti nekim prijevoznim sredstvom prepuštamo mislima, sanjarenjima, kontemplaciji… Dok se pred našim očima krajolik neprestano mijenja nenamjerno preobražen u slike u pokretu, naše se misli lijepe za te slučajne slike tražeći u njima svoj otisak. Ne čudi stoga kako je putovanje uvijek bilo umjetnosti omiljen motiv, ponajviše onoj sedmoj. Poseban fetiš razvili su filmaši prema danas pomalo arhaičnom prijevoznom sredstvu – vlaku. Vlak se tako pojavljuje u prvom javno prikazanom filmu u povijesti (“Ulazak vlaka u stanicu”, 1895.), a potom neprestano izranja u ključnim sekvencama brojnih klasika  (najnezaboravnije vjerojatno u Hitchcockovoj “Sjenci sumnje” i “Nepoznatima iz Nord Expressa”) do najnovijih inkarnacija u postmodernim ostvarenjima koja vlak pretvaraju u svojevrsnu narativnu strukturu, poput slabo poznatog remek-djela “Tickets” (2005) trojca Ermanno Olmi, Abbas Kiarostami i Ken Loach.

A na jedno od najljepših putovanja vlakom domaće kinematografije, u čijoj povijesti također ne manjka vlakova i željeznica, svojim “Putositnicama” (Kinoklub Zagreb, 1976.) vodi nas Tatjana Ivančić (1912. – 1987.). Ova ljubomorno čuvana tajna hrvatskog amaterskog filma prva je žena na ovim prostorima s počasnom titulom Majstora amaterskog filma. Dogodilo se to još 1980. godine, trinaest godina od njenog početka skupljanja amatersko-filmskog staža, kojeg će hrvatska filmašica nastavljati pohranjivati sve do svoje smrti, 1987. godine. Ova samozatajna dama, po struci pravnica, u svojim pedesetima – kada su joj sinovi već bili studenti – u ruke uzima malu osammilimetarsku kameru i više je iz njih ne ispušta, snimivši u dvadeset godina šezdesetak filmskih ostvarenja, mnoga od njih i međunarodno nagrađivana. More je predstavljalo najtrajniju, nepresušnu fascinaciju Tatjane Ivančić, pa u svojim najuspjelijim filmovima kao što su “Ekvinocij” (1973), “Varijacije” (1975), “Pijesak” (1975) i “/S/umorno more” (1977), autorica bilježi beskrajnu raznolikost pojavnosti morskog plavetnila u vječnoj igri vode i svjetlosti.

Nježnošću kamere Tatjane Ivančić putnički trenuci zauvijek su preobraženi u slike koje misle, a vizure prirode pretvorene su u otiske čežnje.

Fascinacija površinom u vječnoj mijeni prisutna je i u “Putositnicama”. Ivančić ovo petominutno putovanje vlakom na jug otvara u vrijeme noćne tmine, kada kroz prozor mjesto krajolika dopiru tek bljeskovi rasvjete uz prugu što poput zvijezda repatica uporno nestaju u sljepilu noći na umoru. Tama proždire i unutrašnjost vlaka, a raspršuje ju tek pokoja neonka na stropu, osvjetljavajući siluete putnika na putu prema svojem mjestu u kupeu. S prvim danjim svjetlom Ivančić oko svoje kamere usmjerava izvan grdosije na tračnicama, prema zimskom krajoliku zakrivenom neprobojno bijelom nevinošću snijega. Nekoliko trenutaka kasnije redateljica nas opet vraća u unutrašnjost, objektivom hvatajući ženu i dijete koji pogledom kroz prozor skautiraju krajolik onkraj tračnica. Autoričin cilj naoko je jednostavan – pretvoriti kadrove krajolika u pokretu u one subjektivne, koje smo skloni percipirati iz kuta dviju putnica što ih je Ivančić odabrala kako bi promatranome poklonila dimenziju više. Redateljica zna da slika govori najviše onda kada je nekome pripišemo i kada u nju, odgodom nepovjerenja, upisujemo misli i osjećaje fikcionalnih likova. Kroz prozor promičući krajolik postaje tako subjektivni odraz njihovih misli koje se za njega lijepe i u njemu oživotvoruju – “Putositnice”, stoga, nisu ništa doli kontemplacija slikom, onom što je nudi stvarnost u pokretu.

Ivančić majstorskom izmjenom bližih i daljih planova uokviruje krajolik unutarnjim prostorom vlaka, odnosno subjektivitetom dviju putnica. Kako putovanje odmiče, sve se više približavamo prirodnim vizurama, paralelno koračajući dubljim nivoima meditativnih stanja naših putnica. Krajolik polako postaje mekši i topliji – snijeg se topi, voda žubori, a pred kraj se nazire okrepljujuća blizina mora. Žena i dijete naposljetku stižu na destinaciju, a tamo ih, na cilju, dočekuje muškarac u uniformi. Svoje djevojke strpljivo je čekao, a sada će ga one nagraditi toplim suncem međusobne bliskosti. Putovanje što smo ga prešli u “Putositnicama”, putovanje je iz tame u svjetlost; iz samoće u ljubav. Između tih arhetipskih postaja Tatjana Ivančić smjestila je svoje čudesne pokretne slike što čuvaju krajolike filmske nevinosti. Nježnošću redateljičine kamere putnički trenuci zauvijek su preobraženi u slike koje misle, a vizure prirode pretvorene su u otiske čežnje.

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.