Zavirimo u “Hrvatsku enciklopediju” LZMK: “Jet set (engl. jet mlazni zrakoplov, set: postava, skupina), ekstravagantni, bogati i uspješni članovi društva, društv. krema; mondeno društvo. Naziv nastao s pojavom mlaznih zrakoplova, tj. s mogućnošću jednostavna i brza mijenjanja boravišta, kao privilegija bogatih.” Jet seteri su, nerijetko, posjedovali i privatne mlaznjake.
Martin Semenčić (1980. – 2023.) bio je montažer i dizajner, tj. oblikovatelj zvuka, dobitnik čak pet Zlatnih arena za zvuk na Pulskom filmskom festivalu i to za cjelovečernje filmove “Pismo ćaći” (2012) i “Rakijaški dnevnik” (2015) Damira Čučića, “S one strane” (2016) Zrinka Ogreste, “Kratki izlet” (2017) Igora Bezinovića i “Mater” (2020) Jure Pavlovića, sve ih osvojivši prije no što je navršio četrdesetu. Utoliko, teško da bi se kao prvi kadar dokumentarnog filma o njemu – gledamo “Ovako živi jet set” (Kinoklub Zagreb, 2023.), podnaslovljen “In memoriam Martin Semenčić (30. 11. 1980. – 8. 1. 2023.)” u režiji Sunčice Ane Veldić – mogao naći prikladniji motiv od krupnog plana, odnosno detalja membrane zvučnika. (Podjednako prikladni bili bi, primjerice, mikrofon, slušalice ili kakva druga naprava tijesno vezana uz bilježenje, slušanje i obradu zvuka.) Nije to pritom bilo koji slučajni zvučnik, nego neki o čijoj auditivnoj osobitosti Semenčić posvećeno govori snimateljici, istovremeno i redateljici filma, s malo riječi, ali zaneseno ukazujući na nevježi jedva zamjetan šum membrane, zvuk grebanja, posljedicu, veli, toga što je zvučnik nekom prilikom pao. Eto što oblikovatelja zvuka veseli, što čuje i prepoznaje kao moguću finu građu svoga stvaralaštva. Istime se namah uvodi i jedan od nenametljivo, ali snažno prisutnih provodnih motiva cjeline, onaj o tomu da se, barem u Semenčićevu viđenju, mnogošta u nas odvija i razvija kao (polu)improvizacija, u krhko, nesigurno postavljenim smjernicama, prividu organizacije i sustavnosti u kojemu je malo što doista takvo kakvim se predstavlja.
O tomu će, na svoj način, neumorno komentirajući događaje i situacije u kojima se upravo nalazi, a zabilježene u njegovu najzbiljskijem životu, zboriti duž cijeloga filma, privlačnom mješavinom ludizma i ironije, donekle neobvezno, ali ne i neozbiljno. Rečeni i viđeni zvučnik s početka postao je poseban nakon što je, je li, pao – to nije moglo biti planirano – a okružje silom-prilika snalaženja i podnošenja nestabilnih, počesto nerazumljivih, katkad i apsurdnih okolnosti i situacija naznačen je u prizorima koji neposredno slijede, opaskom o čekanju trajekta, kao i crticom o nefunkcionalnom svjetioniku. U šestoj minuti filma ulazimo u središnje, dominantno pripovjedno korito cjeline, posjet Pulskom filmskom festivalu na kojem se, u glavnom natjecanju, prikazuje dokumentarno-eksperimentalni “Rakijaški dnevnik”.
Službeni put doima se poput ljetnog izleta. Ponajprije Semenčić, manje Veldić, rado, izravno u kameru komentiraju svoju putešestviju, (samo)zabavljački i kritički odmjeravajući uvjete festivalskog gostoprimstva koje ne smatraju bajnima.
Posrijedi je dinamičan, žustar i dirljiv, ali nimalo patetičan niti tugaljivo podešen film koji ritmom nervozno rastrzane opuštenosti zrcali i prati habitus junaka. Nujnost izbija iz konteksta, jer gledamo zaigranog čovjeka bodre energije i prštavog elana znajući da ga više nema, no cjelina je ugođena više duhovito negoli žalobno. Nježan, ali i oštrouman humor nadaje se kao odraz svjetonazora, nastupa, osobnosti portretiranog filmaša s kojim je autorica očito bila bliska te je svoju posvetu bez bojazni mogla ispisati iz prve ruke, možda baš na način koji bi izabrao i sam Semenčić, ne mareći za uobičajen pristup iskazivanju poštovanja i udivljenja izdaleka. Posrijedi je malne kućni film, snimljen tijekom nekoliko dana, vjerojatno kao privatni podsjetnik, u srpnju 2015., za 62. Pulskog filmskog festivala koji Semenčić i Veldić posjećuju zajedno. Prvo povodom prikazivanja “Rakijaškog dnevnika”, potom kako bi Semenčić primio Zlatnu arenu za oblikovanje zvuka toga filma.
Službeni put doima se poput ljetnog izleta. Ponajprije Semenčić, manje Veldić, rado, izravno u kameru komentiraju svoju putešestviju, (samo)zabavljački i kritički odmjeravajući uvjete festivalskog gostoprimstva koje ne smatraju bajnima. Ni jet seterskima, iako bi PFF po više čimbenika, nabrajaju ih, mogao imati tu auru glamuroznosti. Umjesto, barem u prenesenom smislu, (privatnim) mlaznjakom, laureat putuje starim automobilom Hondom kojemu ne radi klima, pa se, improvizirajući, zalijeva vodom iz boce uz otvoren prozor, dok u drugom navratu vozi posuđeni Ford kojemu “prosklizava kuplung lamela, a zadnji amortizer zvuči kao da lupa po podu”. Baš kao u country & western pošalici koju ćemo čuti u samoj završnici.
Ekstrovertni Semenčić u prvom je planu, sve ostalo eliminirano je i suzbijeno. Osoba zabilježena u trenutku, isječak kojim se živo ocrtava njezin temperament i, pars pro toto, društveno-umjetničko dostignuće. Završnica s dugim statičnim kadrom u sauni, u kojem se protagonisti gube iz vida u bijelosivoj pari, gotovo klasično metaforizira konačni odlazak, a sentimentu nepovrata zvučno se pristupa u uvelike netipičnom ključu, uz poskočicu “(We’re Not) The Jet Set” u izvedbi Tammy Wynette i Georgea Jonesa. Tko zna, možda omiljenu pjesmu Semenčića i Veldić iz toga doba. Bilo tako ili ne, riječi “We’re not the jet set, we’re the old Chevrolet set, but ain’t we got love?” lako je usvojiti kao izraz njihova (tadašnja) doživljaja samih sebe. Suza i osmijeh u jednome.
