Danas u Zagrebu (kino Europa) službeno započinje 13. Human Rights Film Festival. Najsvježije izdanje hrvatskog festivala o ljudskim pravima koji promovira otvorenost, multikulturanost i toleranciju, otvara dokumentarni film “Sirijska ljubavna priča” / “A Syrian Love Story” (2015) britanskog autora Seana McAllistera. Projekciji koja starta u 20 sati, uz samog redatelja nazočit će i glavni protagonist Amer Douad.
Ove godine HRFF je u skladu s trenutnim događanjima u svijetu publici odlučio predstaviti filmove s izbjegličko-migracijskom tematikom, a sve pod službenim tematskim podnaslovom “Bez doma”. Što se logistike tiče, festival zajedničkim snagama organiziraju zagrebački Multimedijalni institut i Udruženje za razvoj kulture URK, dok je za riječki dio festivalske križaljke zadužena tamošnja udruga Filmaktiv. Selekcija filmova povjerena je Petru Milatu (direktor HRFF-a), Oliveru Sertiću i Igoru Markoviću.
Podsjetimo, festivalski program simultano će osvanuti u Zagrebu (7. – 13. prosinca; kino Europa, kino Tuškanac i Dokukino KIC) i Rijeci (10. – 13. prosinca; Art-kino Croatia). Zagrijavački program okončan je Vizualnim kolegijem te jučerašnjim Gastarbajterskim filmovima Želimira Žilnika. Ulaz na sve projekcije je, kao i inače – slobodan.
A slobodan i besplatan je i pogled na šest najzapaženijih filmova 13. HRFF-a iz kuta portala Dokumentarni.net. Za razliku od prošle, pomalo razočaravajuće godine za dokumentarnu sekciju, ova gotovo da i ne sadrži slabu kariku. Uz apostrofirane filmove, moglo se vrlo lako pronaći mjesta i za djela poput “Lampedusa zimi” / “Lampedusa in Winter” (Jakob Brossmann, 2015.), “Hotline” (Silvina Landsmann, 2015.) i “Događaj” / “The Event” / “Sobytie” (Sergej Loznica, 2015.). Budete li u prilici, dajte šansu i spomenutim dokumentarcima iz salona odbijenih.
Dokumentarni.net, izbor najboljih dokumentarnih filmova s 13. Human Rights Film Festivala:
1. “Biserno dugme” / “The Pearl Button” / “El botón de nácar” (2015)
- Režija: Patricio Guzmán
- Zemlje podrijetla: Čile / Francuska / Španjolska
- Trajanje: 82 minute
“Nikada ne zaboraviti. Nikada prestati tražiti odgovore.” Pojednostavljena bi to bila parafraza dosadašnjih filmskih uradaka jednog od najvećih i najznačajnijih čileanskih redatelja svih vremena, Patricija Guzmána. Guzmánov filmski aktivizam kroz preispitvanje mračne vladavine diktatora Augusta Pinocheta ući će ili je već ušao u sve filmsko-povijesne udžbenike, kao što bi sličnu sudbinu trebao doživjeti i njegov najnoviji film “Biserno dugme”, dobitnik Srebrnog medvjeda na ovogodišnjem Berlinaleu.
Prije nas bili su oni. Prije njih naši pradjedovi. Prije naših pradjedova bio je samo ocean. Stotinama tisuća godina. Sam i pust. A onda mu je u jednom trenutku samoća postala preteško breme. Ocean tada odluči otvoriti svoju pomno čuvanu vodenu utvrdu. Ali samo odabranim i malobrojnim. Samo na mjestu koje je i Bog napustio. Samo ljudima koji ga neće mjeriti, omeđivati i svojatati…
Nakon izuzetno dobro primljene “Nostalgije za svjetlom” iz 2010. godine, “Biserno dugme” spada u još jednu Guzmánovu esejističku meditaciju na temu Pinochetove diktature. Čilenac ponovno udara u traumatični pleksus kolektivnog sjećanja svojih sunarodnjaka, vrativši nas deset tisuća godina u povijest, u doba rađanja nomadskih plemena na području današnje čileanske Patagonije i Ognjene zemlje.
Dolaskom bijelog čovjeka na čileanski teritorij 1883. godine, svakodnevnica mirnog suživota i sklada s prirodom ekspresno pada u vodu, baš kao i dugme pronađeno na dnu Tihog oceana. U isto vrijeme i simbol ali i jedini službeni otisak Pinochetove željezne šake na vodenim lijesovima čileanskih neistomišljenika…
Guzmán je po običaju dubok, poetičan i vizualno orgazmičan; u naraciji filozofski raskošan; misao, riječ i djelo izvan dvodimenzionalnog poimanja vremena i prostora! Sve to samo zaokružuje dojam o kroničnoj nepropustivosti najboljeg dokumentarnog filma 13. HRFF-a.
2. “No Home Movie” (2015)
- Režija: Chantal Akerman
- Zemlje podrijetla: Belgija / Francuska
- Trajanje: 115 minuta
Hiperrealistična asketska estetika belgijske (feminističke) redateljske ikone Chantal Akerman prisutna je i na koricama njenog posljednjeg filma u karijeri. S kakvim je sve motivima Akerman ušla u snimanje dokumentarca “No Home Movie”, u ovom je trenutku teško nagađati. Hladne činjenice govore kako obje glavne protagonistice, Akermaničina majka Natalia i sama autorica, više ne napučuju dišući svijet. Prva je preminula prošle godine, dok si je Chantal Akerman prije dva mjeseca oduzela život.
“No Home Movie” time dobiva dodatnu ostavišnu dimenziju, u ionako slojevitoj i kompleksnoj filmskoj prolepsi. Akerman je više puta u intervjuima naglašavala važnu ulogu majke (preživjela strahote Auschwitza) u svojem životu, pa ne čudi želja za finalnom filmskom rekapitulacijom najvažnijeg odnosa u životu, i to u trenucima Natalijinog sve narušenijeg zdravlja.
Akerman ne gradi pristupačne filmove za širi filmofilski živalj, a “No Home Movie” ne spada u iznimke koje potvrđuju pravilo. Višeminutni statično-jednoplanski kadrovi razgovora između majke i kćeri snimljeni su običnom DV kamerom, što ne narušava intiman iako ponekad mučan voajersko-nadzorni ton cijelog filma. Naizgled neprohodan dokumentarac koji u konačnici nagrađuje gledateljevo strpljenje i rastvara intimu jednog od najvećih ženskih umova moderne Sedme umjetnosti.
3. “Braća” / “Brothers” / “Bracia” (2015)
- Režija: Wojciech Staroń
- Zemlja podrijetla: Poljska
- Trajanje: 68 minuta
“Braća” na ovogodišnji HRFF dolaze svježe ovjenčani DOK Leipzigovom Zlatnom golubicom u međunarodnoj konkurenciji. S razlogom hvaljen film talentiranog Poljaka Wojciecha Starońa, u pritajenom portretističkom minimalizmu dvojice postarije ali vitalne braće, vješto izvlači zapravo vječne teme poput usamljenosti i otuđenosti.
Kohabitacija nekadašnjih stanovnika sovjetskih radnih logora – a danas karakterom potpuno različitih individua – prikazana je u reflektivnom tonusu, sporog tempa i uglavnom bez dijaloga.
Starońova privrženost svojim likovima izvire iz svakog kadra, a glavna poanta iz jedne od posljednjih scena – starost je zajebana, ali bila bi još zajebanija bez osoba koje po defaultu moraš šmekati. Tko će ti drugi pomoći navući čarape doli rodbina koja ti većinu vremena ide na jetra? Osuđenom bratu se ne gleda u zube. Kojih ionako više nema.
4. “Sirijska ljubavna priča” / “A Syrian Love Story” (2015)
- Režija: Sean McAllister
- Zemlje podrijetla: Ujedinjeno Kraljevstvo / Francuska / Libija / Sirija
- Trajanje: 76 minuta
Headliner 13. Human Rights Film Festivala, film Seana McAllistera ne puzi koridorima filmske hiperprodukcijske mužnje sirijske tragedije. Rat u “Sirijskoj ljubavnoj priči” i dalje možete okusiti u gotovo svakom kadru, ali uglavnom kao okvirni podtekst osobne priče palestinskog aktivista Amera Douada i sirijske mu kolegice Ragdhe Hassan.
McAllister je s obitelji (Amer, Ragdha i njihove troje djece) proveo ukupno pet godina, postavši sastavnim dijelom zajedničke dinamike. Zadobivši njihovo potpuno povjerenje, Britanac se pretvorio u komad namještajne muhe na zidu. Nevidljiva kamera omogućila mu je uvid u svaku obiteljsku čarku ili pogibljeniju krizu, a gledatelju komprimiranu tročinku jedne spektakularno slojevite i turbulentne ljubavne štorije.
Brakovi pucaju i zbog višestruko banalnijih stvari; pa kako onda neće onaj amputiran iz posteljice šizofrenog svijeta ratnih pogibelji, bjegova iz domovine, egzistencijalnih nesigurnosti i ultimativno – golemih emocionalno-karakternih kratera među supružnicima.
Osim zanimljive teme vođene suverenom režijskom rukom, “Sirijska ljubavna priča” budi pozornost obrtanjem predestiniranih bračno-rodnih paradigmi. Ragdha je onaj nemirni, kafanski duh, koji vlastiti identitet i ispunjenje pronalazi u revolucionarnim rovovima, a sve u paketu stavlja i iznad rođene djece. Amer je, s druge strane, emocionalno inteligentniji dio para, spremniji na kompromise, iskazivanje osjećaja i mirniju oazu obiteljskog života. Sean McAllister je dokazao kako se priča o Siriji – dobra priča o Siriji – ne mora nužno i jedino naslanjati na grlo već poprilično silovanog prvoloptaškog ratnog bunara.
5. “U tranzitu” / “In Transit” (2015)
- Režija: Albert Maysles, Lynn True, David Usui, Nelson Walker III, Benjamin Wu
- Zemlja podrijetla: SAD
- Trajanje: 76 minuta
Posljednji film velikog Alberta Mayslesa koji nas je ovog ožujka zauvijek napustio; “U tranzitu” putuje s putnicima Empire Buildera, vlaka zaduženog za gutanje najduže američke međugradske željezničke trase između Chicaga i Seattlea.
Kao i većina sličnih putovanja, i ovo je obavijeno tonovima snene refleksije i kontemplacijskih vibracija. I uistinu nevjerojatnih i živopisnih sudbina kojih se ne bi posramio ni scenaristički crv Quentina Tarantina. “Tranzitova” kamera je, međutim, nemjerljivo strpljivija od Thurmaničinog jazzersizea s katanom, a Mayslesovi likovi životno mesnatiji od bilo čega što nam je redateljski virtuoz dosad turnuo na igrano-filmski meni.
Empire Bulider je očekivano melting pot najrazličitijih sudbina, od žene prisiljene na davanje djeteta posvojiteljima, klinca u potrazi za crnim zlatom u Sjevernoj Dakoti pa sve do Indijanca na “terapiji vlakom”. Samo redateljski velikani poput Mayslesa (potpisan s troje ostalih koredatelja) već prožvakanoj premisi ulične dokume(r)ntacije mogu udahnuti svježu krv i natjerati nas da se ponovno zaljubimo u ljudski rod.
6. “Sklonište” / “The Shelter” / “L’abri” (2014)
- Režija: Fernand Melgar
- Zemlja podrijetla: Švicarska
- Trajanje: 101 minutu
I sam dijete španjolskih imigranata, Fernand Melgar snimio je zapaženu opservacijsku natuknicu o sličnosudbinskoj subraći iz skloništa za beskućnike u Lausanni. Švicarac je, naime, imao tek dvije godine kada su ga njegovi roditelji prokrijumčarili u zemlju ljubičaste kravice.
S godinama se samouki redatelj i producent profilirao u umjetnika izraženog senzibiliteta prema temama migracije i identiteta, na čijem je tragu i “Sklonište”. Melger, naravno, ne propušta poentirati o švicarskom utočištu kao straightforward metafori trenutnog ideološko-ekonomskog ambisa između Istoka i Zapada u čijem su se brisanom prostoru našli upravo migranti.
Ulazak u sklonište / utočište svake večeri dočeka samo pedesetak najsretnijih nesretnka, dok je ostatak prisiljen spavati na lausannskom snijegu i ledu. Zaposlenici pak često moraju glumiti Boga odlučujući tko će večer provesti u toploj postelji, pa smo svjedoci čestih sukoba, iznenađujuće – uglavnom verbalnih.
Švicarski autor u svojim međuscenama često koristi buržujsko-rembrandtsku panoramu Lausanne kao oštar kontrast događajima iz skloništa i pojedincima s dna društvene ljestvice. Boravak u skloništu nije kraj svijeta, i za mnoge njegove stanare, gurka nas Melgar, to je tek usputna stanica prema boljim stvarima u životu. Čak i kada znate da vam Švicarci već religiozno redovito pakiraju komad slanine i kruha za samo-ne-ovdje jednosmjerku.
