Karolina Hrga (Rijeka, 1982.) je od travnja ove godine došla na funkciju izvršne direktorice Liburnia Film Festivala, zamijenivši dugogodišnju direktoricu Jelenu Androić. O svemu ćemo detaljnije u recima koji slijede, ali za početak samo informativno da je ovogodišnji LFF na rasporedu od 27. do 31. kolovoza na opatijskoj Ljetnoj pozornici, dok će se popratni program održavati u Villi Antonio. Uz niz vrlo zapaženih i vremena vrijednih dokumentaraca poput primjerice “Naše djece” (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa, “1001 noći” (Eclectica, 2023.) Ree Rajčić, “Broda” (Kinematograf, 2023.) Elvisa Lenića i “Motela” (Kadromat, 2023.) Filipa Mojzeša, opatijska publika i njihovi gosti moći će pogledati i cijeli bunt dokumentaraca domaćih i regionalnih autora, čiji je broj najveći u barem nekoliko posljednjih opatijskih godina.
Karolina, možda je najbolje da se našim čitateljima predstavite vlastitim riječima?
“Dugogodišnja sam urednica neprofitnog medija Slobodni Filozofski proizašlog iz studentske borbe za besplatno javno financirano obrazovanje 2008., članica Programskog odbora Subversive Foruma, prevoditeljica, marksistička feministkinja i politička aktivistkinja s interesom za revolucionarne teorije i prakse. Više od desetljeća u različitim organizacijama civilnog društva radim na projektima i programima političke edukacije koje promišljaju sukonstituciju eksploatacije, rodnih, rasnih, ejblističkih i drugih opresivnih režima, ali i složeni odnos teorije i prakse. Komparatistica sam književnosti i kulturologinja, tako da su teme kulture i umjetnosti sastavni dio projekata na kojima sam radila, a moje posljednje radno mjesto bilo je u Hrvatskom audiovizualnom centru, koji mi je približio aktualne poetske i estetske trendove, žanrovske odrednice, kulturne, umjetničke potencijale domaće kinematografije, ali i uvjete proizvodnje i reprodukcije filma. To su neki od važnijih momenata stjecanja različitih ali, čini mi se, referentnih iskustava koja su me ponukala da se prijavim na LFF-ov natječaj.”
Možete li za početak pojasniti odgovornosti iza same funkcije izvršne direktorice, odnosno koje ste ciljeve sebi zacrtali glede daljnjeg razvoja festivala?
“LFF postoji više od dva desetljeća i radi ga uhodan tim ljudi. Nasljeđujem funkciju od dugogodišnje direktorice Jelene Androić, koja ostaje u Udruzi na mjestu predsjednice. Jelena je, zajedno s postojećim kolektivom, uz programskog direktora i selektora Olivera Sertića, razvijala i profilirala Festival, dovevši ga na respektabilnu razinu na kojoj je danas, uspješno svladavajući prepreke koje dolaze s prekarnim budžetom, koji nije rastao sukladno rastućim organizacijskim i programskim potrebama. Tu razliku između adekvatnog budžeta i potreba, na koncu, kao i u brojnim drugim organizacijama civilnog društva, amortiziraju upravo ljudi sa svojim aktivističkim entuzijazmom i volonterskim angažmanom. Ukratko, u opisu mojeg posla je strateško unaprjeđivanje postojećih i razvijanje novih programa i suradnji, budžetiranje, spajanje raznih festivalskih sektora i donošenje odluka.
“Zacrtala sam dosta toga, ali čini mi se ipak još prerano preciznije govoriti o planovima za budućnost. No, svakako je ideja nastaviti tražiti nove donatorske avenije kroz koje ćemo osnažiti postojeće infrastrukturne kapacitete, a u programskom smislu važna mi je daljnja demokratizacija sadržaja kroz razvijanje paralelnih programa koji podižu vidljivost samog Festivala, ali istovremeno osiguravaju distribuciju i diseminaciju filmova i razgovara o njima onkraj festivalskog formata, putujući u druge gradove i županije te komunicirajući direktno s lokalnim zajednicama, potičući filmsko opismenjavanje i politizaciju brojnih tema od društvene važnosti. Kao što to već čine programi ‘Slučajno kino’ na site-specific lokacijama i ‘Liburnia uplovljava’, koje sada vodi Nika Petković. Također, mislim da je važno razvijati postojeće i stvarati nove edukativne programe, diskurzivne programe na festivalu i van njega. To su sve važne stanice za razvijanje i širenje publike, koja će biti aktivna, informirana i angažirana.”
Vjerojatno je prerano za ovo pitanje, ali sigurno ste dubinski snimili Liburnia Film Festival prije dolaska na ovu funkciju… U kojem smjeru bi se jedini domaći festival specijaliziran za hrvatske dokumentarce trebao razvijati – i u dijelovima za koje ste direktno odgovorni, ali i za one koje niste, iz sufinancirajućeg kuta lokalne zajednice i državne poput HAVC-a?
“Isto kao i na prethodno pitanje, u odgovoru bih zadržala malu dozu suzdržanosti jer sam na poziciji tek četiri mjeseca. Činjenica da smo jedini domaći festival specijaliziran za recentne dokumentarce, unikatna je pozicija koja ima svoje pluseve i minuse. Ovi potonji se, naravno, prvenstveno vezuju uz specifičnost programske orijentacije koja je primarno usmjerena na izvore javnog financiranja. Tu smo suočeni, kao i ostatak nezavisne kulture, s premalim izdvajanjem za kulturu općenito. Potom i izostankom demokratizacije kulture na razini državne kulturne politike, koja se osjeti i na iznosima državnih potpora, čak i onda kada i nominalno proizvodite program koji nadilazi lokalni karakter. HAVC je naravno i dalje ključni izvor financiranja za audiovizualne djelatnosti, pa tako i za razvoj dokumentarnog filma, ali i razvoj domaćih filmskih festivala. No opet, radi se o državnom budžetu, koji, iako se posljednjih godina inkrementalno povećava, i dalje ne uspijeva osigurati ozbiljniji rast i razvoj domaće kinematografije. Posljednjih petnaestak godina oko šezdeset posto budžeta HAVC-a ide na dugi metar, no kontinuirani deficit sredstava na proizvodnji doveo je do čekanja filmova koji naprosto ne uspijevaju zatvoriti svoje financijske konstrukcije.
“Nedavno objavljena studija Jake Primorac u sklopu projekta ‘CresCine’, izrađenog za potrebe Europske komisije, a temeljenog na komparativnoj analizi malih europskih filmskih industrija, pokazala je ono što domaći filmaši znaju iz prve ruke – javno ulaganje u domaće audiovizualne djelatnosti jedno je od najnižih u EU, a razina distribucije domaćeg i EU filma i dalje daleko ispod prosjeka. I ne radi se samo o podfinanciranosti, već i o izostanku podrške javnog RTV servisa, lošeg stanja Hrvatske kinoteke, što naravno sve prati i generalno niska razina filmske i medijske pismenosti itd. Istovremeno, dok se za potrebe Europske komisije izrađuju ovakve studije, donosi se i niz EU direktiva pogubnih za AV sektore malih zemalja. Odnosno, i unutar europskog audiovizualnog sustava jasni su u geopolitički odnosi moći te tretman manjih i siromašnijih zemalja.
“Slabašne, neoliberalne kulturne politike na lokalnoj i županijskoj razini, okrenutost prema turističkim i/li komercijalnim sadržajima, također su uvezani dio sistemske razine problema na koji se također već godinama ukazuje. Stava sam da obrazovanje i kultura trebaju biti javno financirani, da radnice i radnici u kulturi trebaju imati za kruh na stolu… Ali ni potonje nije specifikum radništva u kulturi ili tzv. nezavisnog sektora. Nerijetko ćemo čuti ili pročitati narative o radnicama i radnicima u kulturi ili organizacijama civilnog društva koji parazitiraju na obilju javnog novca, dok zapravo ne rade ništa itd., jer je stvaranje i reprodukcija unutarklasnih antagonizama ujedno i materijalna dimenzija ideologije sustava u kojem živimo.
“Već desetljećima svjedočimo neoliberalizaciji sveučilišta, komodifikaciji proizvodnje znanja, organizacijama civilnog društva koje su skrajnute u projektni način financiranja, čiji vrijednosni horizonti više pomažu u pacificiranom održavanju statusa quo nego što uspijevaju transformirati neodrživu logiku vlastitih uvjeta proizvodnje. A onda ni u sadržajnom smislu proizvesti temelje za kontrakulturu. Kakva će nam biti dominantna kultura i umjetnost, hoće li poetske i estetske tendencije i forme biti progresivne ili reakcionarne, ovisit će i o omjeru snaga na terenu, o odnosu ljevice i desnice, o revolucionarnim potencijalima društvenih pokreta ili izostanku istih itd.
“Dakle, i LFF je projekt koji postoji unutar konkretnog društveno-političkog konteksta. Ujedno je i kolektivni projekt, a izvršna pozicija samo je jedna od važnih pozicija koja usmjerava daljnju putanju i društvenu ulogu Festivala. A tu je i čitav niz spomenutih eksternih faktora i silnica koji će također izvršiti utjecaj na naš daljnji razvoj i smjer kretanja. Ipak, ne želim zvučati defetistički – budućnost LFF-a je i dovoljno otvorena i sigurno nećemo stajati i čekati bolja vremena prekriženih ruku! Između ostalog, budućnost vidim i u daljnjem povezivanju s drugim festivalima dokumentarnog filma kinematografija s kojim dijelimo postsocijalistički kontekst – suradnja s Beldocsom već postoji – ali i šire, te osnaživanju filmske zajednice malih kinematografija. Jednako i u politizaciji i razmjeni iskustava i znanja unutar same filmske zajednice itd.
“Izlazak iz zone komfora u već nekomfornim uvjetima nije jednostavan ni za koga, ali globalizirani kapitalizam svakodnevno nam pokazuje razmjere ekoloških, ekonomskih, ratnih i drugih katastrofa koje se sve češće prelijevaju preko predodžbenog kategorijalnog aparata umjetnosti. Usprkos tome, dokumentarni film vidim kao mjesto umjetnički vibrantnog i sve zaigranijeg filmskog jezika, pomoću kojeg možemo otvarati i rastvarati najdelikatnije, tzv. osobne teme. Ali se i kritički pozicionirati prema pitanjima rastućeg rasizma, sistemskog nasilja nad manjinama, nacionalizma, tretmana migrantskih radnika i radnica, migranata na granicama, policijskog nasilja, ekoloških katastrofa, transfobije, homofobije itd. Publika koja prati LFF nije sasvim mala, na projekcijama je između dvjesto i petsto ljudi. I to trebamo imati u vidu, i kao organizatori, kuratori, ali i kao filmaši.”
Poznato je da LFF teži prikazati što više filmova lokalnih autora. Ove godine čini se da je ta brojka u natjecateljskom programu još veća od prosjeka, negdje čak oko trećine svih filmova u ovom dijelu festivala?
“Težnja da se pruži vidljivost i platforma manje poznatim i/li lokalnim autorima i autoricama kojima će LFF biti ujedno i odskočna daska za dalje, čini mi se važnom i vrijednom festivalskom odnosno programskom politikom. A činjenica da je ta brojka ove godine nešto veća od prosjeka, odnosno da ima tendenciju rasta, samo pokazuje da LFF radi dobar posao i da njegovo postojanje više od dva desetljeća podiže i vidljivost i zanimanje za dokumentarnu formu. Kao i da razvija određeni senzibilitet, širi filmsku pismenost i publike te profilira filmske radnice i radnike. I treba reći kako LFF od svojih početaka pazi da pored renomiranih autora i autorica, kontinuirano otvara prostor debitantima i debitanticama, novim snagama čije vrijeme tek dolazi.”
Pred nama je 22. Liburnia Film Festival, čiji se programski obujam nije mijenjao u lošijem smjeru u odnosu na prijašnje godine. Što ovako, na prvu, treba podvući s ovogodišnjeg LFF-a?
“I ove godine gledamo tematski i žanrovski raznolik i bogat program s 26 dokumentarnih filmova u konkurenciji za nagrade i jedanaest filmova u popratnom programu. Nastavljamo s edukacijama ‘Filmska početnica’ i ‘Prvi put snimam’, razgovaramo s autorima i autoricama filmova u konkurenciji na ‘Piću s autorima’, a Jelena Maksimović održat će montažerski case study o svom radu na filmu ‘El Shatt – nacrt za utopiju’. I posljednji dan je uzbudljiv, u okviru diskurzivnog programa ‘Kako otvoriti oči?’, koji je nastao u suradnji s Unseen Film Festivalom, prikazujemo film ‘Via Dolorosa’ redateljice Oraib Toukan, u kojem autorica kombinira snimke pokojnog fotografa Hanija Jawharieha s materijalom pronađenim u odbačenim filmskim vrpcama u Jordanu, propitujući ulogu filma u revolucionarnim pokretima. Nakon projekcije razgovarat ćemo o militantnom kinu i imati priliku pogledati još jedan film i izvedbeno predavanje ‘The Freedom Giver’ Margaux Chalançon. U goste nam i ove godine dolaze predstavnici i predstavnice alternativne distribucijske mreže KineDok, što je važno zbog međunarodnog umrežavanja i stvaranja filmske zajednice na festivalu.
“U konkurenciji će se moći pogledati međunarodno i u Hrvatskoj nagrađivani dokumentarni filmovi renomiranih dokumentarista i dokumentaristica. Da izdvojim samo neke: film otvorenja Silvestera Kolbasa ‘Naša djeca’, koji je u Puli ove godine odnio dvije Zlatne Arene za montažu i za režiju, koji nam govori o složenim i uvijek specifičnim obiteljskim odnosima, transformativnim i nepredvidivim dinamikama odnosa roditelja i djeteta; kao i ‘Što da se radi?’ Gorana Devića o tragičnim posljedicama privatizacije i stečaju Tvornice vagona Gredelj, sindikalnom organiziranju i borbi podijeljenog radništva. Iznimno poetsko doku-eksperimentalno ostvarenje je i film Ane Hušman ‘Radije bih bila kamen’, koja kroz lik Male Jele daje glas ženama različitih generacija svoje obitelji čiji su životi duboko isprepleteni i oblikovani zapuštenim ličkim kršem, koji se kao i one i s njima kroz vrijeme mijenja, transformira… Tu je i Film ‘Bol’ Ivana Faktora koji je kamerom mobitela bilježio suočavanje s Parkinsonovom bolešću, a donosimo i svjetsku premijeru kratkometražnog eksperimentalnog dokumentarca nagrađivanog dokumentarista Marija Papića, ‘Mjesto gdje govor šuti’. Tematski zanimljivo ostvarenje je i film ‘Zemlja za nas’ Karle Crnčević, koji progovara o zajednici žena koje negdje u unutrašnjosti Brača pokušavaju graditi svoju direktno demokratsku oazu onkraj kapitalističkog realizma, istovremeno neminovno nailazeći na prepreke koje ih suočavaju da mu nisu sasvim uspjele umaknuti.
“Treba istaknuti i ‘Brod’ Elvisa Lenića, koji je na 27. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Jihlavi, u programu ‘Opus Bonum’ odnio nagradu za najbolji dokumentarni film. To je vizualno snažan film o nekada moćnom pulskom brodogradilištu Uljanik i historijatu njegova uspona i pada. Gledateljima će sigurno biti zanimljiv i ‘Galeb’ Davida Lušičića o Titovu brodu koji je odigrao presudnu ulogu u promoviranju Pokreta nesvrstanih i ideje mira između Istočnog i Zapadnog bloka za vrijeme Hladnog rata, kroz svjedočanstvo oficira s njegova posljednjeg putovanja…”
Za kraj – pretpostavljam da ste pratili domaću dokumentarističku scenu – kakvo je Vaše viđenje iste i vidite li neke specifične trendove, nove autore, smjer u kojem se scena kreće? Govorimo li još uvijek o dokumentarnom rodu kao zanemarenom u široj javnosti? Što bi po Vama trebalo napraviti da se percepcija istog promijeni? HAVC je uvijek zahvalna tema za razgovor, naravno, u kontekstu financiranju domaće doku-industrije, kao i HRT koji se još uvijek maćehinski odnosi prema domaćem autorskom dokumentarnom filmu…
“Dokumentaristička scena je heterogeno te sve vibrantnije i inovativnije polje i vani i kod nas. Čini mi se da se posljednjih desetljeća razvija u zanimljivim stilskim i tematskim smjerovima, a istovremeno je iznimno zahvalan i otvoren rod za hibridizaciju kada su u pitanju tehnike snimanja i montaže auditivnih i vizualnih elemenata. Otvorenost prema kombiniranju eksperimentalnih, animiranih i fikcionaliziranih načina narativizacije i izlaganja, čini ga u umjetničkom i estetskom smislu vrlo uzbudljivim rodom, iako se poetska hibridizacija dogodila svim rodovima. Istovremeno, dokumentarni film je i mjesto bilježenja, arhiviranja i rekonstruiranja stvarnosti te mjesto kritičke refleksije i zrcaljenja društvenih neuralgija i socio-ekonomskih odnosa svog vremena.
“Kažem rekonstruiranja stvarnosti, jer se naravno nikada ne radi o mjerilu 1:1. Film je, pa tako i dokumentarni, kao i svaka umjetnost uvijek nekakav izbor, selekcija. Ne radi se o linearnom bilježenju, protagonisti nisu profesionalni glumci, ali i kada nisu (pomalo) režirani i kada ne znaju u svakom trenu da su snimani, neminovno će sa sviješću da kamera postoji, da su promatrani_e na nekoj razini performirati, fikcionalizirati vlastiti lik. S druge strane, razvoj tehnologija kontinuirano vrši ozbiljan utjecaj na film i filmski jezik. Vjerojatno je jedna od značajnijih, sama mogućnost snimanja filma koja postaje dostupna svima – društvene platforme poput YouTubea imaju primjerice određenu distribucijsku ulogu itd. Čini mi se da je amatersko filmsko djelovanje neodvojivo od dokumentarne forme ali i filma općenito, važno za dinamiziranje i inoviranje filmskog jezika.
“Mislim da se i njegova recepcija zbog svega navedenog također mijenja i razvija unatoč svim već spomenutim problemima. Komercijalizacija i neoliberalizacija HRT-a odraz je sistemskih dinamika i političko-ideoloških procesa, iz kojih proizlazi i generalni tretman kulture i umjetnosti. Tako da ne treba iznenađivati marginalizacija ne samo dokumentarnog filma, već i domaćeg filma općenito koji nema naglašene komercijalne potencijale. Za razvijanje recepcije i publika nije nevažno ni to što uz rastući broj filmskih festivala, pomalo raste i broj neformalnih filmskih programa, projekcija i slučajnih kina…
“Nisam sigurna da li (sav) dokumentarni film koji se danas kod nas proizvodi podvesti pod dokumentarni autorski film, i što se dogodi kada historiziramo i pratimo transformaciju značenja sintagme autorski film, pa i samu instituciju autorstva u umjetnosti općenito, na koji je način utjecala na poetiku stvaranja primjerice od 60-ih naovamo, u otklonu na što se događa demarkacija itd. Ali to je možda tema za neku drugu priliku.
“Zaključila bih da je danas teško baviti se dokumentaristikom, ostati u prostoru ambivalencije i na neki način ne adresirati kompleksnost svijeta koji nas okružuje. Mislim da se to može vidjeti i u filmovima koji se prikazuju na LFF-u; događaju se određeni zaokreti u tematskim preokupacijama, ali i svojevrsna veća otvorenost u eksperimentiranju s filmskim poetikama, (meta)jezikom… Mobilizacijski i edukativni potencijali dokumentarnog filma, ali i njegova daljnja demokratizacija, otvaraju prostor za jačanje njegove društvene uloge u budućnosti. Upravo zato nisu nevažni materijalni uvjeti njegove proizvodnje, kao ni šire društvene silnice koje direktno i indirektno utječu na one koji ih stvaraju.”