PočetnaIntervjuiGoran Dević: "Učinak filma ne treba precjenjivati, ali niti potpuno odbaciti"

Goran Dević: “Učinak filma ne treba precjenjivati, ali niti potpuno odbaciti”

|

Nakon svjetske premijere ljetos u Sarajevu, 21. Human Rights Film Festival donosi onu hrvatsku, dokumentarnog filma “Što da se radi?” (Petnaesta umjetnost, 2023.) Gorana Devića. Riječ je o projektu koji je nastajao jedanaest godina, a prati turbulencije oko tvornice Gredelj, s početkom neposredno prije stečaja 2012. godine. U svojoj prepoznatljivoj maniri, opservacijski distancirano, ali uz neprekidni fokus na detalje koji usmjeravaju pažnju, Dević prati borbu radnika za pripadajuća prava, odnosno pokušaje održanja pogona unatoč političkim opstrukcijama. Time ga se može svrstati na liniju niza ostvarenja od devedesetih naovamo koji se bave pitanjima privatizacije, sužavanja radničkih prava i pratećim socijalnim nemirima, a unutar redateljeva opusa organski se, metodom i pristupom protagonistima, nastavlja na prijašnja ostvarenja. Na tragu nedavnih redateljevih filmova “Na vodi” (Petnaesta umjetnost, 2018.) i “Hrvatskog narodnog preporoda” (Petnaesta umjetnost, 2022.), “Što da se radi?” možda tematiku sužava, ali i dalje egzistira na sveprožimajućim društveno relevantnim pitanjima. Povodom večerašnje projekcije, popričali smo s redateljem o realizaciji, ciljevima i konačnom produktu godina snimanja.

Vaš novi film “Što da se radi?” nastavlja se na niz dokumentarnih filmova izražene socijalne problematike, odnosno tematizacije mehanizama deindustrijalizacije kao šireg društvenog projekta. Do koje mjere Vam je važna aktivistička crta, u smislu osvješćivanja javnosti o navedenim procesima?

“Nema tu s moje strane neke svjesne odluke da neki od filmova koje radim budu ili ne budu tzv. aktivistički. Naprosto sve što radim, radim unutar konkretnog konteksta. A unutar tog konteksta i ja imam svoju poziciju: ljudsku, autorsku i političku. Čak i kad bi mi to bila ambicija, ne vjerujem da bih mogao napraviti film iz pozicije nekog drugog. Ako pak pod aktivističkom crtom smatramo da bih ja kao autor tumarao svijetom s kamerom na ramenu i snimao neke ljude i njihove živote da dokažem svoje političke stavove, tu se ne nalazim. Taj posao bi mi izgledao dosadan i neinspirativan. Kad snimam film, prvenstveno me zanimaju ljudi.”

Rezonira li film sa srodnim ostvarenjima posljednjih godina? Jeste li željeli prikazati daljnje perspektive u odnosu na npr. jedan od zapaženijih filmova posljednjih godina, “Tvornice radnicima” Srđana Kovačevića?

“Nisam. Naprosto sam priču koja me privukla pratio deset godina.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Što da se radi?"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Što da se radi?”

Koju poziciju film zauzima unutar Vaše filmografije i mislite li da postoji mogućnost da se u budućnosti otvori daljnji prostor za slične teme ili su one već iscrpljene, a radničko pitanje postepeno – kao što u filmu sugerirate – postaje stvar prošlosti?

“Filmove ne radim na taj način da bih mogao odgovoriti na ovo pitanje. U njih se ne upuštam tako da racionalno promislim što bi moglo biti relevantno, iscrpljeno ili neiscrpljeno. Uzgred, ne sugeriram u svom filmu da će radničko pitanje postati stvar prošlosti.”

Kako ste se priključili radničkoj borbi u trenutku kad je situacija s Gredeljom bila najaktualnija? Jeste li ciljano pronašli sudionike ili su se neki, poput Željka Starčevića, nametnuli u samom procesu?

“Prije deset godina pisao sam scenarij za igrani film koji je tematizirao pobunu radnika u jednoj fikcionalnoj tvornici. Nisam bio pretjerano zadovoljan kako mi je išlo pisanje, osjećao sam da o temi premalo znam. U medijima sam vidio vijest o tragičnom događaju koji se dogodio neposredno nakon velikih javnih prosvjeda sindikata Gredelja – jedan radnik podigao je ruku na sebe, jer je smatrao da nije dovoljno napravio za spas svoje tvornice. Jako me to pogodilo pošto sam sličan događaj opisivao u svom fikcionalnom scenariju. Zamolio sam sindikalce Gredelja da me prime u svoje društvo sljedećih dana dok im traju prosvjedi, da bih iz prve ruke mogao svjedočiti njihovoj borbi. Mislio sam da će mi materijal koji bih snimao ručnom kamericom pomoći u pisanju igranog scenarija. Taj scenarij nisam nikada napisao, a s radnicima Gredelja ostao sam sljedećih deset godina. Od prvog dana snimanja bilo je jasno da je Željko filmična i aktivna osoba koja može postati trodimenzionalan filmski lik.”

Budući da film počiva na dugom vremenskom rasponu, pretpostavljam da ste imali mnogo snimljenog materijala. Na koji ste način u konačnici odabrali onaj koji najbolje poentira zatečenu situaciju?

“Film zahvaća doista veliki vremenski period, ali kako je to godinama bio no budget projekt, nismo snimali nasumice i bez kriterija. Kamerom bi bili blizu naših protagonista kad se god zbivalo nešto filmski aktivno i kad bi nas oni dan prije pozvali da snimamo. Mnogo materijala snimili smo samo u zadnjoj godini snimanja, kad smo zahvaljujući HAVC-u imali resurse s kojima smo si mogli priuštiti dobro organizirana snimanja. Način na koji smo odabrali materijal koji je završio u filmu, isti je kao i u bilo kojem prethodnom filmu. Prvo se trudiš da u njega uguraš što više od emotivnih materijala kojima raspolažeš, a onda se prilagođavaš onoj strukturi koja funkcionira; koja filmu dozvoljava da diše.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Što da se radi?"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Što da se radi?”

Jedan od zanimljivijih trenutaka u filmu je sam čin prezentacije filma radnicima. Kakve su bile reakcije, jeste li uvažili njihove sugestije ako su postojale? Jesu li bili zadovoljni načinom reprezentacije?

“U trenutku kad smo im prikazivali dotadašnji šnit filma, ja kao redatelj nisam potpuno znao u kojem bi smjeru bi njegovo daljnje snimanje trebao ići. Komunikacija s radnicima pomogla mi je odlučiti kako dalje. Osim ove scene u kojoj radnicima prikazujemo dotadašnji šnit filma, sa svim prisutnima smo napravili iscrpne intervjue koji nisu završili u filmu, ali predstavljaju zanimljiv arhiv ljudskih iskustava i emocija vezanih za jednu konkretnu firmu. Koliko su ljudi koje smo snimali zadovoljni njihovom reprezentacijom, nije zapravo pitanje za mene. Ja sam do tog odgovora pokušao doći kad sam im prikazao dotadašnji dio filma i snimao to.”

Imaju li takvi postupci aktivnog rada s protagonistima osnažujući učinak po sve uključene, makar u smislu artikulacije međusobnih očekivanja i utječu li na tijek snimanja?

“Definitivno imaju. Zato se snimanja zadnjeg dijela filma sjećam kao vrlo ugodnog kolektivnog posla, u kojem nisam imao onaj specifični osjećaj redateljske samoće. Naprotiv, osjećao sam se kao član jedne dobro povezane zajednice.”

Kako ste odlučili film uokviriti performativnim momentima, odnosno kako možemo tumačiti njihovu simboličnu vrijednost?

“Već od prve godine snimanja imao sam osjećaj da bi film snimljen samo opservacijskom tehnikom mogao ispasti onakav kakav ne želim. Nisam želio napraviti film u kojem ću samo kukati za nečim čega više nema. Imao sam potrebu iskušati neke druge filmske načine kako doći do onoga što o temi kojom se bavim mislim i osjećam.”

Iz današnje perspektive posebno je zanimljiv optimizam dijela protagonista u konkretne političke promjene smjenom vlasti, iako danas znamo da je ona dovela do još većeg urušavanja na svim društvenim razinama. Može li se film premetnuti u aktivni faktor koji doprinosi rastu političke svijesti, potaknuti promjene odozdo i potpomoći nekoj budućoj samoorganizaciji? Razmišljate li dok planirate i snimate film o sličnim učincima ili Vam je važnije autentično prikazati perspektivu protagonista? Postoji li tu uopće konkretno razgraničenje?

“Učinak filma ne treba precjenjivati, ali niti potpuno odbaciti da neki film, tu i tamo, može utjecati na neku grupu ljudi ili pojedinca. Konkretno moj život su u pojedinim momentima potpuno mijenjali radovi nekih drugih ljudi. Kad bih u startu mislio da film ne može ništa promijeniti, moguće da bih ga ovako i onako snimio, ali draže mi je misliti da za sve postoje neke šanse. Pa makar i vrlo male. Uostalom, svaki film koji snimim, ako ništa, promijeni mene koji ga radim.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.

Fotopokret i kinostazis Abbasa Kiarostamija

U drugom tekstu esejističkog serijala "Mineur/majeur" bavimo se manje poznatim filmovima iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija.

“The History of Time Travel” – Pseudodokumentarac u slobodnoj formi

"The History of Time Travel" Rickyja Kennedyja iz 2014. godine u narativ uvodi fiktivno znanstveno otkriće, točnije motiv vremenskog stroja.

U srijedu u Bjelovaru počinje nova sezona Filmodroma

Već sedmu godinu sastavni dio Bjelovarskog kulturnog ljeta je program "Filmodrom ljetno kino" Udruge DOKUart.

Riječka premijera “Galeba” u Ljetnom Art-kinu

U Ljetnom Art-kinu 3. srpnja održat će se riječka premijera dokumentarnog filma "Galeb" (Greta Creative Network, 2024.) Davida Lušičića.

Parakartografija Luca Moulleta

U ovom esejističkom serijalu "Mineur/majeur" zavirujemo u opskurne - najčešće kratkometražne i srednjemetražne – ćoškove opusa kanonizovanih reditelja.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen”: Prva projekcija ovosezonskog “Slučajnog kina” na Molo longu

Na prvoj projekciji ovosezonskog ciklusa "Slučajnog kina" prikazat će se dokumentarni film "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023).

7. AJB DOC propituje pojam pravde i pravednosti

Sedmi festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans (AJB DOC) održat će se od 13. do 17. rujna 2024. godine u Sarajevu.

“C.S.A.: The Confederate States of America” – Ropstvo kao izvor humora

"C.S.A.: The Confederate States of America" Kevin Willmotta, poseban je po tome što pseudodokumentarni film spaja sa spekulativnim žanrom alternativne povijesti.