Teška povijest privatizacije i tranzicije devedesetih premetnula se u kolektivnu traumu involviranih, da bi se deindustrijalizacija i razaranje preostalih pogona nastavili desetljećima kasnije. Ne čudi da su paralelno nastali brojni filmovi, dokumentirajući događaje iznutra osiguravali su glas za one istisnute iz šire slike, a koje su procesi pogodili na egzistencijalnoj i emocionalnoj razini – radnike. Još od “Godina hrđe” (2000) Andreja Korovljeva (u najnovijem filmu Gorana Devića snima videospot na lokaciji Gredelja), niz filmova bavi se problematikom radničkih prava, uvjeta rada i propašću pogona: sjetimo se samo recentnih “Odgođena revolucija” (2017) Vlatke Vorkapić ili “Tvornice radnicima” (2021) Srđana Kovačevića. I sam zainteresiran za srodne teme, život strukturiran industrijskom jezgrom kojoj stanovnici gravitiraju i koja njihovo okruženje na svim razinama oblikuje (“Dvije peći za udarnika Josipa Trojka”, “Buffet Željezara”…), Goran Dević u svom najnovijem filmu “Što da se radi?” (Petnaesta umjetnost, 2023.), koji je sinoć otvorio 21. Human Rights Film Festival, prati jedanaestogodišnju borbu radnika Tvornice željezničkih vozila Gredelj, zabilježivši presjek društvenih zbivanja koja se na konkretnom slučaju odražavaju.
Sa spomenutim filmom “Tvornice radnicima” dijeli tematsku poveznicu praćenja konkretne radničke borbe i postavljanja u središte interesa protagonista na kojem se prelama sva ambivalentnost kolektivnih težnji. No, kao što je i konačni rezultat opisane priče drugačiji, takav je i redateljski pristup; u prvom slučaju zasnovan na promicanju alternativnih oblika upravljanja, u drugom na opservacijskoj distanci, manje zainteresiranoj za političku pozadinu, a više za zatečene reakcije. Snimanje počinje 2012. godine, u vrijeme kad je slučaj Gredelj bio aktivno medijski popraćen, nakon radničkih prosvjeda i zahtjeva za isplatom zaostataka, da bi preko stečajnog postupka završio desetljeće kasnije. Svojevrsni vodič kroz priču, koji osigurava kontekst viđenom i oko kojeg profiliraju protagonisti, sindikalni je povjerenik Željko Starčević. Njegov se način borbe proteže od organizacije prosvjeda preko pokušaja osiguranja političkih veza, samim time uobičajenijim putovima od onih u Kovačevićevom filmu. Postepeno se razmotava klupko kompleksnih odnosa, političkih podmetanja, neadekvatnih reakcija sustava, a iako film linearno slijedi tijek događanja, nisu svi momenti zahvaćeni jednakom količinom materijala. Ta činjenica povremeno izaziva dezorijentaciju, ali gledatelj na temelju upoznatosti, ne samo s konkretnim slučajem, već identičnim primjerima zadnjih trideset godina može rekonstruirati modus operandi. Uostalom, internet je prepun arhivskog materijala, a srž filma je negdje drugdje.
Od prvih kadrova radničkog sastanka uspostavlja se dinamika prebacivanja s grupnih prizora na pojedinačne geste, pri čemu je pozornost manje usmjerena na sadržaj izgovorenog, a više na način. Riječ je o postupku koji film ujednačava, a kolektivu daje lice. Ono se ispoljava kroz osobne priče utemeljene na neraskidivoj povezanosti svih životnih aspekata s mjestom rada i odatle proizašle duboke emocionalne angažiranosti. Stoga su snimke konkretnih akcija u stalnoj relaciji s neiskazanim podtekstom, izraženom kroz sugestiju i suptilni razvoj empatije. Osnovna narativna linija pak razotkriva mnogo dublju društvenu simptomatiku. Dević će zabilježiti političke manipulacije, danas – odmakom vremena posebno simptomatične, poput smjene vlasti 2016. i načina funkcioniranja medijske mašinerije, ne zaobilazeći niti instant-aktivizam javnih ličnosti, koji naposljetku pridonose medijskoj kakofoniji bez stvarnog učinka. Radnici pak ubrzo shvaćaju upućenost na sebe same, usmjeravajući kolektivne akcije na prokazivanje kriminala uprave.
Od prvih kadrova radničkog sastanka uspostavlja se dinamika prebacivanja s grupnih prizora na pojedinačne geste, pri čemu je pozornost manje usmjerena na sadržaj izgovorenog, a više na način.
Međutim, dug period snimanja neminovno je ilustrirao promjenu shvaćanja prirode rada, kao izravnu posljedicu ciljanog razaranja naslijeđenih ideala, ispoljenih kroz čvrste veze među radnicima. Ne bi li nadišao okvire još jednog dokumenta urušavanja sustava i popratne društvene nebrige, Dević u zadnjoj trećini filma iznalazi rješenje za uspostavljanje izgubljene kohezije grupe – umetanjem filma u film. Radnici upućeni na snimljeni materijal uspostavljaju siguran prostor za artikulaciju iskustva i ponovno formiranje zajedništva na empatičnim temeljima. Svjedočimo nastanku daljnje razine solidarizacije, a film se preobražava u sasvim konkretno sredstvo njena izraza.
“Što da se radi?” kulminira završnim performativnim odgovorom na sadržano pitanje: ruinirane hale stare tvornice Gredelj, materijalni simbol propasti čitave radničke kulture, postaju mizanscena petnaestominutnog rada na postrojenju egzistirajućem još samo u imaginaciji. Od mahinalnog ponavljanja pokreta upisanih u tijelo, neraskidivih od ličnosti, ostaje samo ništavilo, najbolji izraz konačne društvene transformacije. Ipak, čin snimanja zatečenu situaciju preobražava u osviještenu kolektivnu akciju rada na filmu, otkrivajući još uvijek produktivne načine samoorganizacije i suradnje. Završna se sekvenca pritom metodom i ciljanom artificijelnošću postignutom zvučnom kulisom povezuje s dugim uvodnim kadrom, muralom ispunjenom logotipovima prepoznatljivih jugoslavenskih tvornica, danas svedenih na ruševine i radnike pred zidom. Jednostavna intervencija film estetski i tematski zaokružuje, postavivši priču unutar širih silnica zajedničke povijesti i surove zamjene sustava, a na čije se fizičke i emocionalne tragove i dalje kolektivno spotičemo.
