Debitantski dugometražni film “Bad Axe” (2022) američkog redatelja Davida Sieva svoju je streaming premijeru doživio 18. studenog prošle godine, nakon festivalskog koračanja isključivo sjevernoameričkim kontinentom. Autor nas malim filmskim vremeplovom vraća u srce COVID pandemije, oko sredine 2020. godine, na samom izdisaju notornog Trumpovog predsjedničkog mandata. Za obitelj Siev – roditelje Chuna i Rachel te njihovu djecu, sestre Jaclyn i Raquel – bile su to, kasnije doznajemo, četiri duge godine. Osim realne mogućnosti gubitka zajedničkog restorana “Rachel’s” uslijed pandemijskog opadanja prometa, Sievovi su kao imigrantska obitelj, nerijetko u svom gradiću iz naslova ostajali na vjetrometini, kao laka meta lokalnim seljačinama i dežurnim rasistima. Pandemija kao tek dodatno gorivo širenju iracionalne mržnje prema azijskim pridošlicama? Naravno, jer je u ovom slučaju zapravo riječ o višedesetljetnim američkim državljanima, dok je svo troje djece pak rođeno u Americi: najstarija Jaclyn već je preuzela uzde lokalnog i uvijek užurbanog restorana nazvanog, pretpostavljamo, po njihovoj majci; mlađa Raquel također aktivno pomaže, iako netom prije diplome nesigurna u svoju budućnost ostanka u obiteljskom poslu; autor filma David u New Yorku gradi filmsku karijeru, prisiljen pauzirati istu zbog pandemije.
A kad je već morao na karijernom daljinskom stisnuti pauzu, zašto onda ne snimiti dokumentarac? O kome drugome nego o svojoj obitelji, instaliranoj usred pandemije bolesti koja će u SAD-u, njihovom Michiganu među najviše zahvaćenim područjima, odnijeti tisuće i tisuće žrtava. Kako je opasnost za pučanstvo rasla, tako je i većina poslova postepeno morala privremeno pod ključ, među zadnjima i restorani koji su ipak koliko-toliko uspijevali funkcionirali putem dostava ili isporuke hrane na posebno određenim mjestima, izvan uobičajene unutrašnjosti same lokacije. Svejedno, pandemijsko razdoblje je (i) ugostiteljsku industriju bacilo na koljena, uključujući i “Rachel’s”, Sievov lokalni obiteljski restoran.
Davidu Sievu ovo je debitantski dugometražni film i to se, barem u njegovom slučaju, itekako vidi i osjeti.
Isti je centralno mjesto većine dramatskih napetosti etničke raznolike obitelji; majka Rachel kao najuzemljeniji i najracionalniji član je meksičko-američkog porijekla; otac Chun, od milja zvan Baba, kao jedva punoljetni klinac pobjegao je iz Kambodže od krvničkog režima Crvenih Kmera; treća centralna figura dokumentarca je najstarija kćer Jaclyn, vječno rastrgana između lojalnosti obitelji, vođenja restorana i vlastite potrebe za samostalnim disanjem odrasle individue, izvan dosega pomalo konzervativnog i vječno prisutnog oca, naviklog na vlastito hendlanje restorana i obiteljskih odnosa. Kroz trajanje samog filma gledatelj dolazi do logičnog zaključka kako je pandemija samo dodatno produbila obiteljske različitosti, da bi se kasnije iste brzinski premostile zajedničkom frontom protiv lokalnih rasista, koji na manje ili više uvijen način prijete obitelji zbog sudjelovanja na lokalnom “Black Lives Matter” prosvjedu. Ovaj dio filma obilježen je bizarnim kadrovima bjelačkih nacionalista s prigodnim zaštitnim balaklavama, te legalno izloženim automatskim puškama, kako otvoreno pred policajcima izvikuju prvoloptaške rasističke parole “White Power” i “Sieg Heil!”.
Davidu Sievu ovo je debitantski dugometražni film i to se, barem u njegovom slučaju, itekako vidi i osjeti. Metafilmski momenti otvorenog priznanja kuda uopće plovi moj filmski brod za vrijeme samog snimanja nisu pretjerana novost u dokumentarističkom svijetu. No, “Bad Axe” zbog svoje fragmentiranosti, kroničnog nedostatka čvrstog i jasnog narativnog fokusa i općenito upitnog dugometražnog potencijala, svog gledatelja uporno i konstantno podsjeća na svoje brojne i očite mane. Siev ne bježi od mea culpi, najprije brendirajući film kao ljubavnu posvetu rodnom gradu u traileru za zatvaranje financijske konstrukcije dokumentarca, pokušavši se zatim vratiti na autentičniji – ali zapravo izvedbeno podosta mlak, ako ne i generično-klasičan – kolosjek intimne posvete vlastitoj obitelji. Problem je što unatoč nekim sasvim zanimljivim dionicama poput generacijskih sukoba i prijetećeg oblaka desničarskog ekstremizma, američki autor ne uspijeva prokrviti identitet svog dugometražnog filmskog debija. Potencijala je bilo dosta: od jasnijeg oslikavanja rasnih i kulturoloških sukoba unutar trumpovske Amerike, pitanja identiteta pa sve do ustupanja mnogo veće minutaže traumatičnom razdoblju oca Chuna za vrijeme krvave vladavine Crvenih Kmera. Kako bi “Bad Axe” izgledao presvučen u kratkometražno filmsko ruho, to ipak nikad nećemo doznati.
