PočetnaOsvrti17. ZagrebDox: Hrvatski filmovi - Bez korone i potresa, molim

17. ZagrebDox: Hrvatski filmovi – Bez korone i potresa, molim

|

Tek nekoliko od četrnaest hrvatskih filmova (i koprodukcija) prikazanih u raznim programima 17. ZagrebDoxa (13. – 20.6.) tematizira iznimne događaje koji su snažno obilježili razdoblje – globalno pandemiju bolesti COVID-19, korone, lokalno jake potrese u Zagrebu 22. ožujka te kod Petrinje 28. i 29. prosinca 2020. Dio gledateljstva mogao bi se zapitati čime li se uopće bave, što dokumentiraju dokumentaristi, ako prespavaju i previde takve prijelomnice o kojima se najvjerodostojniji i najbolji audiovizualni materijali mogu snimiti samo sad. Je li u ponudi bilo mnogo više takvih djela ne znamo, no neprisutnost tih ključalih, svježih tema velikim je dijelom posljedica procjene voditelja festivala da ih ovom prigodom ne prikaže.

Prošlogodišnje, 16. ili posebno izdanje ZagrebDoxa, otvorila je osmominutna “Osoba” (Anahonda film, 2020.) Sunčice Ane Veldić koja je, u tom proširenom obliku (prethodno je, drugdje, prikazana i nešto kraća inačica filma), osebujno i dojmljivo tematizirala i zagrebački potres i pandemiju. Odlukom Nenada Puhovskog bio je to jedini slikopis na festivalu koji se bavio pandemijom, a direktor Doxa tada je procijenio da će sljedeći festival biti prepun djela o toj pošasti. Za 17. ZagrebDox čak je, kaže, i pripremio poseban program filmova o koroni, a onda je ipak zaključio da je bolje ne prikazati ga, da publiku, ionako već više od godinu dana pritješnjenu tom nevoljom, njome dodatno ne opterećuje i na festivalu.

Marko Bičanić, dugogodišnja uzdanica Blanka i student filmske i TV režije na ADU, u devetnaestominutnom “Još malo do Nove godine” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Blank; 2021. | ) reagirao je promptnom okretnošću kreativnog dokumentarista naperenih osjetila. Snimajući film o dvojici ogulinskih starijih osnovnoškolaca koji se za ispraćaj Stare i doček Nove godine pripremaju kupovanjem petardi i vatrometnih pirotehničkih naprava i projektila, fokus je fleksibilno preusmjerio, odnosno u temu ugradio nepredvidljivu, dakako, elementarnu nepogodu što se zbila u razdoblju snimanja, potrese pored Petrinje. Dječarcima propada očekivana petardno-vatrometna zabava, a jedan od njih s ocem odlazi pomoći u raščišćavanju razrušenoga. Odmjerena tempa, ljudski zainteresiran za protagoniste, uronjen u prosinačko sivilo, “Još malo do Nove godine” bilježi malen, možda čak skroman, ali životan, opipljiv i topao odsječak zbilje koji, među inime, ovjekovječuje koračić sazrijevanja mlađeg tinejdžera.

Koronu izravno i nadahnuto zahvaćaju dva kratka filma mladih autorica – devetominutni “Bog na kotačima” (ADU, 2021. | ) Bele Bračko Milešević, studentice dokumentarne režije na Akademiji, te trinaestominutni “Jel ti frka kad ti priđem” (Blank, 2021. | ) Sare Alavanić, grafičke dizajnerice i studentice filmske i TV režije na ADU-u. Različito od autoričina prošlogodišnjeg zapaženog kratkog filma, autodokumentarnog “Još uvijek ne znam” (Blank, 2020.), izvedenog u trzavo fraktalnoj mjeri i s govorom u offu kao ravnopravno važnom sastavnicom, u “Bogu na kotačima” gotovo se i ne govori, a temeljni ton mu je onaj mirnoće, staloženosti, postupnosti i preglednosti, kojima, kao i u prethodniku, no iz suprotnog kuta, doseže umjereno ironično očuđenje zbilje oplahnute daškom onostranoga. Nervoza “Još uvijek ne znam” primjereno je odražavala nesređenost misli protagonistice; dostojanstveno, odmaknuto, oprezno promatranje u “Bogu na kotačima” jednako primjereno odražava pretpostavljenu uzvišenost prilike, obreda svete mise koju, epidemiološki uvjetovano, dio vjernika Završja Netretićkog, s maskama na licu, prati u izravnom prijenosu preko ekrana u autobusima parkiranima ispred kapele svetog Josipa. Autobuska svetost, bez komentara i očitijih uputa, prepušteno gledatelju da stvara ili izvodi zaključke. Slučajno ili ne, crkvica ispred koje se, neki i u blatu, here drveni križevi, priziva imaginarij cjelovečernjeg igranog klasika “Breza” (1967) Ante Babaje, a pristup objektivnog bilježenja neobične pokloničke priredbe, koja se, ovisno o gledištu, može i ne mora doimati apsurdnom – ponešto, zar ne, sugerira i naslov – dokumentarni klasik “Recital” (1972) Petra Krelje.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Jel ti frka kad ti priđem"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Jel ti frka kad ti priđem”

“Jel ti frka kad ti priđem”, ostvaren na Blankovoj Radionici malog autorskog karantena filma, dokumentarno-eksperimentalno je djelo slobodnoga stila, što svojevrsnom varijacijom struje svijesti – naizgled nasumičnim uperivanjem kamere bilo kamo, usput, u što zatekne, ne vodeći osobita računa o tehničkoj kvaliteti slike niti standardnom estetiziranju – bilježi autoričine dane tijekom pandemijske mjere karantene. Impresionistički, subjektivno, bez informiranja o širim okolnostima. Popraćeno njezinim razmišljanjima, mudrovanjima literarnoga oblikovanja, duha mladenačke buntovnosti bez razloga (čita, primjerice, Salingerova “Lovca u žitu” na engleskom, spominju se filmovi Gaspara Noéa i “neki ludi nihilist”), često koristeći provokativno nepristojne riječi kao što su sranje, govno, prdež… Slikovno-montažni nered bodre živosti izraza nije, međutim, cjelinski neorganiziran nego je, unatoč barem djelomično samozabavljačkom stavu omalovažavanja tradicionalnih društvenih vrijednosti, itekako šarmantan i otvoren prikaz mladosti što još nepokoreno i znatiželjno istražuje, otkriva, svladava. Umetanjem već poprilično uništenih VHS zapisa svoga prvoga javnoga nastupa iz 2001., te snimkama vlastita karantenskog veselog skakutanja uz psa i radosne igre badmintona s mamom u dvorištu, nenametljivo se, a snažno utiskuju pojam prolaznosti te nedokučive složenosti karaktera i pojavnosti.

Gotovo istim fragmentarnim pristupom ostvaren je i devetnaestominutni “Od tebe sam sretan” (Blank, 2020. | ) Davida Bakarića, studenta snimanja na ADU-u. Crno-bijelo, boja, ima zvuka, nema zvuka, ubrzano, isprekidano, dodatno obojeno, preosvijetljeno, nedosvijetljeno, naopačke, nečitljivo, čitljivo… Konkretna, neprijeporna tema – autorova ljubavna veza s Makedonkom Koni koja u bujicama blagoglagoljivosti naglas iznosi svoje osjećaje, nastojeći pritom analizirati sebe i vezu te shvatiti život i svijet. Dubinska, samoostvarena tema – vrcavost mladosti kojoj je, ako nema suštinskih problema, sve uzbudljivo, lijepo, pretjerano, dramatično, nevažno, kul, moguće, zanimljivo, bezvezno… Igralački-intuitivno, kaleidoskopsko oblikovanje čilo otjelovljuje leptirićasto šarenilo trenutka i razdoblja povišenog recepcijskog intenziteta.

Na sličnom je tragu, iako uredniji, znatno manje u igri eksperimentom, “Volim” (ADU, 2021. | ) politologinje i studentice dokumentarne režije na ADU-u Anje Koprivšek. Protagonistica je zaljubljena starija tinejdžerka, Romkinja Zimka, Zagrepčanka. “Volim se samo zajebavat'”, izazovno cvrkuće, a ponašanjem to i potvrđuje, što film dojmljivo predočava prateći izrazom njezin prštavi životni stav i ritam te razmjerno umilan, ali neukrotiv odnos s okolinom. Očito se prisno zbliživši s njom i njezinom brojnom obitelji, usredotočena ponajprije na Zimku i sestru joj Nazmiju, Koprivšek bilježi mnoge izvrsne prizore i dobiva mnoge lepršave odgovore, pri čemu snažno igraju Zimkin širok osmijeh i velike, žive oči. Prvotni raspašoj veselosti pomalo će, očekivano, ali nenametljivo i odmjereno izvedeno, pritegnuti slutnja moguće (vjerojatne?) nevesele (ne)izvjesnosti budućnosti, pri čemu će Zimka, zasad nezaustavljivo optimistično klupko živosti, izjaviti da pred sobom vidi sreću i dobar život.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Sad sam ja Irena"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Sad sam ja Irena”

Vibrantnim optimizmom okuugode, energije i raznolikosti, koji ne žmiri na nevolje, natopljen je i dobitnik Nagrade publike, cjelovečernji “Ljubav oko svijeta” (Klub za ekspedicionizam i kulturu / Drugi Plan / Autentic; 2021. | ) putopisca i fotografa Davora Rostuhara i supruge mu Anđele, ekonomistice, koji se raspituje o bračno-obiteljskim odnosima i običajima diljem svijeta, izostavljajući pri tomu Hrvatsku, Balkan, regiju.

U kontekstu Doxova programa hrvatskog filma, temu ovdašnjeg ljubovanja i obiteljevanja popunjavaju barem četiri filma u kojima, nećemo se iznenaditi, optimizam ne cvjeta, a tempo im je prilagođen sivkastosmeđem općem dojmu voljenja i podupiranja na dobro nam poznat način tradicijske ukorijenjenosti i nerijetko mehaničke transmisije utisnutih modela, ponavljanja mnogih loših običaja prethodnih naraštaja.

Ljubav izražena podrškom, ljubav izražena prigovorom, ljubav izražena žrtvom. Dužnost, potreba, želja, odgovornost. Zadjevice, pritisak, dominacija, humor, gorčina. Sve te sastavnice bračnog i obiteljskog života nalaze se u “Čekaj me” (ADU / Osoba D; 2021. | ★ i 1/2) glumca i studenta dokumentarne režije na ADU-u, Damira Markovine, koji promatrački postrance, ali i u izravnoj komunikaciji sa snimanima, bilježi posjet vlastite obitelji iz Hrvatske baki koja živi sama u Beogradu. Film odličnih zapažanja donosi sjajne trenutke kakvi se ne posreće svakom neprimjetnom opservatoru svagdana. Jedan od njih bakin je preplašen trzaj kad je prene zvonjava mobitela (obično, posve obično, ali uvijek zanimljivo), drugi je kad vrlo zanimljivo bakino izlaganje o pogledu na smrt, usred kadra prekine još zanimljivija uzbuna njezina zeta kojemu su, 74-godišnjaku, čini se, u autobusu ukrali novčanik s dokumentima. Kao najbolje napisan scenarij. Dragocjena je i – kadrirana da ne može bolje – snimka bakina umakanja keksa u šalicu mlijeka, očito uvijek s keksom-dva viška, da se mlijeko prelije, čemu ona rutinirano doskače unaprijed podmetnutom spužvastom krpicom. Radije ponavljati grešku i znati kako se sanira, nego je startno izbjeći. Topao, prisan, brižan, “Čekaj me” i tiho nasmijava i obujmljuje tragiku, podsjećajući možda na slavnu rečenicu Charlieja Chaplina: “Život je tragedija u krupnom planu, a komedija u totalu”, samo što naravoučenije ovoga filma zvoni obratno: komedija u krupnom, tragedija u totalu.

Sličan pristup – opservacijski, uz razgovor filmaša i protagonista – i sličnu temu, brigu za onemoćalog, fizički udaljenog starijeg člana obitelji, nalazimo u dvadesetominutnom “Povratku” (ADU / Kinoklub Zagreb; 2021. | ) studenta filmske i TV režije na ADU-u, Petra Vukičevića. Pokvareni obiteljski telefoni, gromoglasni šumovi u komunikaciji, nekompatibilne logike i slična većini poznata, ali uvijek specifična, neiscrpno varijabilna kuljanja neskladnih i suprotstavljenih silnica među najbližima ovdje su predočena kroz samo jednog protagonista ispred kamere, mlađanog Matiju koji iz Zagreba putuje hospitaliziranom ocu do rodnog Osijeka.

Sedamnaestominutni “Hotel Mama” (ADU, 2021. | ) studenta filmske i TV režije na ADU-u, Joze Schmucha – ponovno neprimjetna opservacija plus komunikacija s protagonisticom – bilježi uvelike neposeban nedjeljni ručak obitelji koja je, čini se, uspješno zacijelila tragedije, a trinaestominutni “Sad sam ja Irena” (ADU, 2021. | ) ekologinje, pedagoginje i studentice diplomskog studija režije dokumentarnog filma na ADU-u, Jasmine Beširević, dojmljivo i začudno, priređeno-nepriređeno, igrano-dokumentarno, sa zbiljskom protagonisticom događaja psihodramski rekonstruira situaciju bračnoga nasilja za dobro jutro.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Samo je nebo iznad nas"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Samo je nebo iznad nas”

“Samo je nebo iznad nas” (More-Magnets, 2021. | ★ i 1/2) povjesničarke i studentice filmske i TV režije na ADU-u, Renate Lučić, prisjećanje je na povijest i djelovanje Dudovog bureta, prvog registriranog malonogometnog kluba u Jugoslaviji, utemeljenog 1984. u Pakracu. O danima mladosti danas govore relevantni sudionici, sami malonogometaši i pridruženi, vanjski, članovi vesele ekipe, a pripovijest je, koliko se moglo, potkrepljena arhivskim snimkama i fotografijama. Srdačni ljudi, intervjuirani na crnoj pozadini, uz sportski su šušur Pakrac – tada, vele, divan gradić za življenje – zdušno oplemenili i kulturnim događajima, a njihovo se vrckavo i toplo zajedništvo ćuti i sad, iako je Domovinski rat rasformirao Bure, a Pakrac nepopravljivo oštetio. Filmsko ovjekovječenje dobre priče o iznimnom drugarstvu oblikovano je uredno i pregledno, no pomalo pješice i plosnato – dragost i povezanost družine uspješno su preneseni, no vibracija palivraškog obješenjaštva koja je očito bila važna pokretačka sastavnica Buretova djelovanja, u ovom spašavanju od zaborava je opisana, no ne i predočena.

Cjelovečernja “Dubica” (Factum / Zagreb film; 2021. | ★ i 1/2) novinarke Marine Aničić Spremo zamiranje provincijskog mjesta za koje “nitko ne mari”, Hrvatske Dubice, smještene na granici s Bosnom i Hercegovinom, predstavlja kroz razgovore s nekolicinom mještana – općinskim načelnikom, odlikovanim hrvatskim vojnikom, bakom i djedom filmašice… – te snimanjem i još živih i oronulih poprišta i veduta, zadržavajući se na mišljenjima i dojmovima stanovništva, ne zalazeći, recimo, u moguće istraživanje na široj društveno-institucionalnoj ravni. Stanje počinka odražava usporenim tempom i mnoštvom mirnih kadrova rijeke što teče, automobila što prođu cestom, šume što opstoji, kiše što pada…

U malim mjestima, na granicama, ponajprije žiletnoožičenoj hrvatsko-slovenskoj, a i hrvatsko-bosanskohercegovačkoj, snimana je i nagradom FIPRESCI-ja ovjenčana “Žica” / “The Wire” (Off World / Kinoteka / URGH! / In_Script / Relation04 Media; 2021. | ) Tihe K. Gudac, koja tematizira značenja i svrhu zemljopisnih granica, sada, ovdje, europsko-zapadnoeuropski, a pojmovno i šire, također se oslanjajući ponajprije na dojmove mještana te tražeći svojevrsnu metaforičnost u postojanosti prirode i dramaturškom meandriranju.

“One su tu” (Umjetnička akademija u Splitu, 2021. | ★★★ i 1/2), diplomski film studentice filma i medijske umjetnosti na UMAS-u, Andrijane Mirne Marin, zgodan je pačvork-pregled u kojem nekoliko suvremenih hrvatskih pop-rock kantautorica i ženskih sastava govori o svom djelovanju na glazbenoj sceni, ostvaren primjerenom bibavošću pulsa i šarolikošću palete.

Pandemijska godina i filmašima je namrijela otegotne okolnosti te je u produkcijsko-proizvodnom smislu bila siromašnija od prijašnjih. No program hrvatskih filmova na 17. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDoxu, natjecateljskih i pratećih, uvelike okrenut studentima i mlađim autorima, ponudio je pregršt pozorno izdjeljanih ostvarenja, od kojih dobar dio podsjeća na to da domet skromnih gerilsko-amaterskih okvira i ho-ruk snalaženja nije malen.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Osjećaj doma i izazovi pronalaska zajedničkog jezika

Redateljica i istraživačica Kumjana Novakova održala je 31. siječnja u Dokukinu KIC masterclass "Uz arhive, nasuprot arhivima: Sastavljanje odsutnosti".

“Paviljon 6” Gorana Devića u programu “Storyvillea”!

"Paviljon 6" (Petnaesta umjetnost, 2024.) Gorana Devića prikazat će se u sklopu iznimno uglednog programa "Storyville".

“Fiume o morte!” i filmovi s fokusom na grad u Dokukinu KIC

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića i filmovi s fokusom na grad dolaze ovaj tjedan u zagrebačko Dokukino KIC.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića najbolji film 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu!

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića proglašen je najboljim filmom 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu.

[VIDEO] Gostovanje Veljka Vidaka u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC je održana hrvatska premijera dokumentarca "Cinéma Laika" (2023), debitantskog ostvarenja hrvatskog vizualnog umjetnika Veljka Vidaka.

U tijeku prijave za 4. Cherry Pop Festival

U tijeku su prijave za natjecateljski filmski "Sweet Cherries", četvrtog izdanja Cherry Pop Festivala.

Nagrade za hrvatske filmaše u New Yorku i Trstu

Hrvatske filmske autorice i autori nastavljaju predstavljati vlastite projekte na brojnim svjetskim festivalima i manifestacijama.

“Cinéma Laika” Veljka Vidaka uskoro u hrvatskim kinima

Dokumentarni film "Cinéma Laika" (2023) Veljka Vidaka, premijerno će biti prikazan u srijedu, 5. veljače u Dokukinu KIC.

Masterclass Kumjane Novakove i projekcija “Šutnje razuma” u Dokukinu KIC

Nagrađivana makedonska redateljica Kumjana Novakova održat će sutra u Dokukinu KIC masterclass posvećen radu s arhivom.

28. Međunarodni dokumentarni filmski festival Ji.hlava: “Happiness to All” – Živjeti finu rusku stvarnost

U filmu "Happiness to All" (2024) Filipa Remunde, Vitalij je tragičan junak suvremene ruske stvarnosti u ranim srednjim godinama.