EsejiProzori"Recital" - Dani ponosa i slave

“Recital” – Dani ponosa i slave

|

Javnu, manifestnu izvedbu društveno poželjnih emocija u zgodnom je povijesnom času zabilježio Petar Krelja svojim kratkim filmom “Recital” (Zagreb film, 1972.), koji je trebao biti početak njegove nikad realizirane serije o socijalističkim ritualima. Krelja se zajedno s legendarnim snimateljem i redateljem Nikolom Tanhoferom slavne hrvatske 1971. zaputio u mjesto Novigrad Podravski i u tamošnjem Domu kulture snimio priredbu povodom obilježavanja Dana republike. Ta Republika zvala se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, bila je utemeljena 29.11.1943., a od utemeljenja ju je vodio svima znan dragi drug Tito. Njene su vrijednosti bile Bratstvo i Jedinstvo, a najveći neprijatelji nacionalisti zaluđeni državom-nacijom kao i kapitalisti željni gomilanja svoga blaga. Kreljinim “Recitalom”, kojeg hrvatski filmski kritičari smatraju jednim od najboljih domaćih dokumentarnih filmova uopće, zabilježena je proslava rođendana države koja nas je napustila još slavnije hrvatske 1991. Ovo slavlje godišnjice rođenja SFRJ-a u filmu pratimo kroz nemušto i naivno recitiranje patetične poezije, čitanje revolucionarnih tekstova te zabavnu glazbu i ples kojima se slave uspjesi socijalističkog samoupravljanja, odvažnost narodnooslobodilačke borbe i duh zajedništva pod krilaticom jednakosti malih i velikih, naših i vaših.

Krelja je u ovom ostvarenju ključno potpomognut briljantnom Tanhoferom kamerom, koja zumira u ključnim trenucima i panoramama na retorički potentan način ironijski uobličuje zatečena zbivanja. Svemu tome pridonosi i izrazito funkcionalna montaža Katje Majer koja efektno dinamizira prikazana zbivanja. Filmska se cjelina, recimo to direktno, ruga podravskim mladićima i djevojkama što ispunjeni zanosom deklamiraju poeziju i prikazuju povijesne nedaće jugoslavenskog čovjeka. A ruga se i nogometašicama ženskog nogometnog kluba Podravina koje u vrijeme stanke postaju konobaricama i okupljenima služe osvježavajuća pića. No, jesu li oni uistinu vrijedni u njih uperene kritičke oštrice; zašto ovi mladi ljudi iz provincije čine nešto loše – zbog postojećih ili nepostojećih ideala? Oni će svejedno rado izaći na pozornicu okupanu svjetlima reflektora te više ili manje vješto odglumiti kako ih ipak – imaju. Većina hrvatskih filmskih redatelja posjedovala je gorke sentimente prema bivšoj državi. To nije tajna, kao i da im je bliži bio nacionalizam što se nesputano upražnjavao oko Vladekovog stola (ime kružoka filmskog kritičara Vladimira Vukovića u kavani Corso na zagrebačkoj Ilici). Krsto Papić, Zoran Tadić i sam Krelja bili su skloni prokazivanju problema tadašnjeg društva. A opet, upravo im je to društvo svojim novcem i dalje omogućavalo snimanje kako kritički nastrojenih dokumentarnih filmova, tako i skupih dugometražnih igranih. Slavne 1991. otišlo je Bratstvo i Jedinstvo, stigla država-nacija, a oni izgubili svog socijalističkog protivnika kojeg su nadahnuto kritizirali. “Recital” nije dobio preporuku za prikazivanje pa je isplivao tek 1992., kad je bilo pomodno razmišljati o Jugoslaviji kao državi koja je vrvila cenzorima i sputavanjem slobode govora. A opet, Krelja je nastavio snimati postavši najplodniji hrvatski filmski redatelj uopće.

Valja istaknuti kako je “Recital” varijacija na godinu dana starije remek-djelo Krste Papića “Mala seoska priredba” (Zagreb film, 1971.) u kojem ovaj s identičnom ironijskom prizmom bilježi izbor za miss u selu Orehovica nedaleko Čakovca. No, dok je Papić svoju seosku priredbu doslovno sam priredio, odnosno organizirao kako bi o njoj snimio film, Krelja i Tanhofer ostvarili su, za to vrijeme još uvijek rijedak, zaticajni dokumentarni film u kojem se kamerom u realnom vremenu reagira na situaciju. Ono što iz današnje perspektive u “Recitalu” izostaje jest njegova navodna društvena kritičnost. Ironija i poruga usmjereni su na mlade ljude ruralnog kraja, koji se za potrebe dobivanja pet minuta slave u svom selu igraju revolucionarnog zanosa i ponosa, dok sam film ne govori ništa o sistemu kojeg slave svojim nevještim igrokazom. Činjenicu kako su organizatori ove fešte hrvatsku zastavu okrenuli naopako da bi dobili jugoslavensku, ne možemo smatrati osobitom subverzijom. Isto se može reći i za revolucionarnu poeziju koju mladi interpretatori ne izgovaraju s optimalnom recitatorskom vještinom. “Recital” ne prikazuje situaciju u kojoj sam sistem manifestno pokazuje svoje vrijednosti i ideale, već onu u kojoj se skupina provincijalaca igra državne svečanosti. Srećom, deset godina prije “Recitala” jugoslavenski film subverzivno je i odvažno prikazao državno paradiranje sistemski poželjnim emocijama, u zaticajnom dokumentarnom remek-djelu “Parada” (1962) velikog Dušana Makavejeva.

“Recital”

  • Scenarij i režija: Petar Krelja
  • Kamera: Nikola Tanhofer
  • Montaža: Katja Majer
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1972.
  • Trajanje: 14 minuta

Najnovije

“Arhitekton” – Gdje je nestao kamen

"Arhitekton" (2024) Viktora Kosakovskog je dojmljiva vježba za oko slabijeg kritičkog dometa od onoga za koji djeluje da je postojala ambicija.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića treći najgledaniji hrvatski dokumentarac od osamostaljenja

Nakon dva mjeseca kinodistribucije film "Fiume o morte" Igora Bezinovića je pogledalo 21.592 gledateljica i gledatelja.

“Nasmijana Gruzija” na programu Al Jazeere Balkans

Dokumentarni film "Nasmijana Gruzija" (2023) autora Luke Beradzea, danas se prikazuje na programu Al Jazeere Balkans.

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

Premijera filmova polaznika 14. Škole dokumentarnog filma

U zagrebačkom Dokukinu KIC u srijedu će premijerno biti prikazani završni filmovi polaznica i polaznika 14. Škole dokumentarnog filma.

“Heartworn Highways” – Odmetnički manifest

Scenu "odmetničkog countryja" predstavlja redatelj James Szalapski u svom filmu "Heartworn Highways" (1976).

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Nebojša Slijepčević: “Zbivanja u parku na Savici razotkrivaju brojne procese koji upravljaju našim društvom”

Nebojša Slijepčević je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji film, "Crveni tobogan" (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.).

“Pod sretnom zvijezdom” Pétera Kerekesa od danas u hrvatskim kinima

U hrvatska kina danas dolazi dokumentarni film "Pod sretnom zvijezdom" / "Wishing on a Star" (2024) slovačkog redatelja Pétera Kerekesa.

Povezani tekstovi

Ogled(anje) u centrizmu

"Homo Sapiens" (2016) je Nikolausa Geyrhaltera ustoličio kao jednog od nezaobilaznih (pretežno dokumentarnih) posmatrača globalnih fenomena.

“Cobain: Montage of Heck” – Kolaž zapisa uzburkane psihe

Treća epizoda "Rockdcsa" donosi esej o dokumentarnom filmu "Cobain: Montage of Heck" (2015) Bretta Morgena.

4 x 4 x 4 x 4

Treći esej "Izmeštanja - Pejzaž i arhitektura u dokumentarnom filmu", bavi se filmom "Four Corners" (1998) Jamesa Benninga.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime