Jozo Schmuch, student treće godine BA studija filmske i tv režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, prije dokumentarca “Hotel Mama” (2021), uvrštenog u Regionalnu konkurenciju 17. ZagrebDoxa, ostvario je dva kratka, studentska filma. Dokumentarni “Svaki dan se rodi novi mustang” (2018) i igrani “Žene u mojim godinama” (2019), oba nagrađena na Revijama hrvatskog filmskog stvaralaštva. Potonji, ostvaren vještinom i nijansiranošću koji zavaravaju da je riječ o autoru mnogo duljeg životnog i filmaškog iskustva, iskošeno je crnohumorno-romantična crtica o osamljenoj, sredovječnoj udanoj ženi nastanjenoj u urbanoj sredini.
Naslov “Hotel Mama” mnogi će vjerojatno doživjeti kao nagovještaj djela o nimalo neuobičajenom obiteljskom sklopu u kojem mama obavlja sve kućansko-domaćinske poslove – nabavlja, kuha, čisti, sprema, poslužuje… – dok djeca, a valjda i suprug, u slobodno vrijeme ljenčare i bave se svojim zanimacijama, ne videći u toj dinamici odnosa ništa neobično. Film, međutim, ne prikazuje takve okolnosti, nego, donekle slično “Ženama u mojim godinama”, u središte pozornosti stavlja sredovječnu ženu nastanjenu u urbanoj sredini, Zagrebu. Ona je psihologinja, razvedena majka četvero djece koja, otkako su djeca odselila, živi sama s kujicom. Osamljena jest i nije, jer s djecom je očito u dobrim odnosima i u čestom kontaktu. Jedno od njihovih običajnih okupljanja jest klasični nedjeljni ručak kod mame, a ovaj se rad oblikuje oko jednog takvog objeda.
Dokumentarni film neposrednog, nepriređenog pogleda u dijelove jednodnevne svakodnevice ne polaže ni na estetiku ni na začudnost u koje bjehu uronjene “Žene u mojim godinama”, već nastoji zagrabiti što i kako može i stigne. Gospođa Valerija Kanđera šeće sa psom, predstavlja se, priprema ručak, gleda televiziju, telefonski razgovara sa sinom koji ne može doći. Stižu gosti, štura, površna konverzacija mahom se vrti oko jestvina – budući da je kćerkin prijatelj, dečko ili muž, stranac, ponešto se govori na engleskom jeziku te se, onako, usput, nastoji dokučiti kaže li se junetina na engleskom veal ili beef. Ponešto u offu, ponešto pred kamerom, mama se prisjeća poneke anegdote o svakom djetetu, o tomu kako su jedno po jedno odlazili od kuće i kako se pritom osjećala, a otkriva i tragičan odsječak obiteljske povijesti – muž, tj. otac obolio je od manično-depresivne psihoze, a jedna je kći umrla. Ovo posljednje u njoj će pobuditi emocije, no većinu toga izgovara razmjerno kratko, informativno i tek nužno zaokruženo, pristojno, ali bez osobite sklonosti pripovjednom razvođenju ili bliskijem povjeravanju neznanoj širokoj publici. S godinom proizvodnje 2021., nesigurna je prepostavka da je film sniman te ili prethodne godine, u osobito doba u kojem su pandemija koronavirusa i jaki potresi snažno obilježili svagdan svakog Zagrepčanina, no o tomu ni slova, ni spomena.
Kao ni mama, ni filmaši se ne priklanjaju retorici izražajnosti kojom bi se što naglasilo, istaknulo, zavezlo, razvezlo, dramatiziralo, ni u što se značajnije ne zalazi ni zabada, ništa se ne raščlanjuje više negoli u kakvom, recimo, prolaznom susretu susjeda na stubištu.
Kao ni mama, ni filmaši se ne priklanjaju retorici izražajnosti kojom bi se što naglasilo, istaknulo, zavezlo, razvezlo, dramatiziralo, ni u što se značajnije ne zalazi ni zabada, ništa se ne raščlanjuje više negoli u kakvom, recimo, prolaznom susretu susjeda na stubištu.
Osim kao stvarnosna bilješka nekoliko sati jednog razmjerno neuzbudljivog druženja članova obitelji koja je – kao i svaka, zar ne? – na svoj način specifična, “Hotel Mama” svojevrsnim inzistiranjem na običnosti pristupa i sadržaja, moguće funkcionira i kao nenametljiva životnopoučna sugestija o tomu što gotovo izrijekom kaže i protagonistica, a sve što vidimo to i potvrđuje – i osobne tragedije dio su svagdana, no one ne moraju nužno upropastiti spokoj i zadovoljstvo življenja. “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”, znamenito je, znamo svi, zapisao Lav Nikolajevič Tolstoj na početku “Ane Karenjine”. Mudro, bez dvojbe, no u mnogih se sretno i nesretno prožimaju u omjerima koji onemogućuju točno utvrđivanje pripadanosti prvoj ili drugoj tako pojednostavljeno određenoj skupini. Mjerilo je, bit će, subjektivni osjećaj članova obitelji.