Svojevrstan pregled dosega novijih hrvatskih dokumentarnih filmova ponuđen je posljednjih mjeseci na nekoliko festivala – istaknutije na 18. Liburnia Film Festivalu, festivalu hrvatskog dokumentarnog filma (Ljetna pozornica Opatija, 24. – 28.8.), 29. Danima hrvatskog filma (Kino Tuškanac, Zagreb, 16. – 19.9.) te 16., odnosno posebnom izdanju ZagrebDoxa, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma (Studentski centar, Zagreb, 4. – 11.10.).
Iako je ponajprije riječ o ponudi onoga što su ovdašnji filmaši, vođeni vlastitim, individualnim nadahnućima snimili u proteklom razdoblju, nije nezanimljivo primijetiti da je svaki od navedenih festivala, bilo da su izbornici tomu težili svjesno ili je tako izišlo spontano, predstavio djela različitih, a prilično razaznatljivih tematskih profila. U većini filmova s Liburnije, autori se ili protagonisti samorefleksivno zagledahu u se, u svoju intimu i obiteljsku prošlost: “Porvenir” Renate Poljak, “Zašto mama vazda plače?” Karmen Obrdalj, “Užarska radionica Ivana Delimara” Vlaste Delimar, “Još uvijek ne znam” Bele Bračko Milešević… Pretežno usmjerenje pogleda dokumentaraca na Danima hrvatskog filma bje ono suočavanja sa smrtnošću: “Komad Mirana” (Neda Janovski, Marija Cvreković i Miran Cencič), “Baka” Borne Zidarića, “Imaš još nade za pobjedu” Marka Bičanića, “O jednoj mladosti” Ivana Ramljaka…
U hrvatskim filmovima prikazanima na ZagrebDoxu, u konkurenciji i izvan nje, općenito je uzevši prevladavalo zahvaćanje u ono što doživljavamo šire društvenim temama, a što se u cjelini repertoara LFF-a i DHF-a osjećalo znatno manje nazočnime. “Jedna od nas” Đure Gavrana – zlostavljanje u obitelji; “Nun of Your Business” Ivane Marinić Kragić – istospolne veze, Crkva i svjetovno društvo; “Povuci-potegni” Nevena Hitreca – školstvo; “Osoba” Sunčice Ane Veldić – potres u Zagrebu i pandemija bolesti COVID-19; “Pitaj slobodno” Roberta Tomića Zubera – procjepljivanje.
16. ZagrebDox trebao se održati od 15. do 22. ožujka u CineStaru Zagreb i tada, naravno, nije još ni moglo biti filmova o pandemiji koronavirusa, a još manje o potresu koji je pogodio Zagreb 22. ožujka. Zbog pandemije odgođen i održan kao posebno izdanje oko šest mjeseci poslije, Dox je suzio izbor filmova, no nije se inovirao ožujski repertoar. Kako je približno pojasnio osnivač, direktor i glavni selektor Nenad Puhovski, filmove o pandemiji koronavirusa nisu uvrštavali u posebno izdanje jer u ovih pola godine nije bilo vremena da se stvaranju takvih djela posveti dovoljno pozornosti. Također zato što će sljedeći ZagrebDox vjerojatno biti njima preplavljen, a i zato da se publika, svakodnevno izložena bezbroju informacija i dezinformacija o pandemiji, u kinu barem nakratko zaokupi drugime. Ne toliko eskapističkim razbibrižjem, koliko upoznavanjem s drugim i drukčijim temama i problemima što nas mogu podsjetiti na to da ovo novo normalno koje trenutačno živimo, općenito gledajući, i nije baš najgore što čovjeka može snaći, kako se mnogima, izgleda, katkad čini.
Ipak, posebnom izdanju dometnut je jedan kratki film koji je neposredno zagrabio u obje značajne suvremene nevolje – potres i pandemiju. Posrijedi je “Osoba” (Anahonda film, 2020. | ★★★★ i 1/2) redateljice Sunčice Ane Veldić, počasno prikazana na otvorenju Doxa, a prethodno ovjenčana Posebnim priznanjem na prvom izdanju online Corona Short Film Festivala. U Zagrebu je predstavljena novija, osamminutna inačica filma, u kojoj su prvoj inačici dodane otprilike tri uvodne minute jednostavnog, a poprilično uzbudljivog audiovizualnog štiva što počinje snimkom nadzorne kamere koja za zagrebačkoga potresa bilježi kako su se kameno-ciglene gromade s krovišta zgrade survale na ulicu neposredno nakon što je njome prošao neki automobil. Ta uznemirujuća snimka koju je većina nas već vidjela na internetu, snimljena je, kako se čini, baš ispred i s redateljičine zgrade. Popraćeni s ponešto naknadnog izvanprizornog orijentacijsko-informativnog pripovijedanja, slijede je neuredni, nervozno montirani kadrovi što ih neposredno po potresu u svojemu stanu bilježi Veldić koja, unezvijerena kao valjda i svi ostali Zagrepčani toga jutra, s roditeljima odluči evakuirati u obiteljsku kuću u Tisnom na Murteru.
Ponijevši sa sobom kameru, priručnu nužnost, ondje njome bilježi ugođaj mira i osame, isprobava mogućnosti mikrofona-bubica i takvom prigodom odluči snimiti nepoznatu joj ženu, slučajnu prolaznicu koja šeće drugom stranom uvale. I eto filma ni iz čega, iz najobičnije, najbanalnije situacije u kojoj u crno odjevena osoba, ni po čemu posebna, s antikoronskom maskom na licu, samo hoda uz more. U jednom smjeru, pa natrag, u drugom. Da protegne noge i udahne svjež zrak. Snimljeno s jedne pozicije kamere, iz daljine. Pa to bi zbilja svatko mogao, lako je pomisliti! Doista i bi, samo da se u pravom trenutku sjeti i učini. Spontano, bez plana, porivom dokumentaristice i filmašice neprestano naperenih čula, spremne u svakoj prilici pronaći razlog ili motiv za slikopis, Veldić je ostvarila zadivljujuće jednostavan, a istovremeno zabavan i humoran slikopis, ne bez doze neizvjesnosti. Poluironično-samoironičnu dokumentarno-eksperimentalnu napeticu kojoj je glavni pokretač na licu mjesta osmišljen i govoren komentar autorice o snimanju osobe, zaigrano ugođen u tobože špijunsko-trilerskom kodu. Prodoran nemir prvog, zagrebačko-potresnog, skučeno-napučenoga urbanog dijela filma i opuštena igrivost tišćanskoga, od zemljotresnog žarišta udaljenoga priobalnoga smiraja, tvore opreku snažnoga dojma i upečatljivo oslikavaju psihozu neizvjesnosti života za pandemije, osnaženu naglašenom strepnjom od novoga potresnoga udara. Premda naknadno off-kazivanje autorice smješta događanja u prošlost, “Osoba” uvelike neodoljivo zrači silinom zbivanja zbilja! i sad! te, među inime, potvrđuje da se izvrstan film o nekom znatnom događaju može snimiti i odmah – ona poznata vremenska distanca na koju se često poziva, uistinu nije neophodna.
S polazištem male epidemije malih ospica u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u lipnju 2018., Robert Tomić Zuber u “Pitaj slobodno” (TOROlab. / Al Jazeera Balkans; 2019. | ★★★ i 1/2) se hvata pitanja obveznog cijepljenja u nas koje je posljednjih godina izraslo u razmjerno prisutnu temu. Zuber nastoji i uspijeva biti krajnje suzdržan te bez navijanja podastrijeti samo izjave, mišljenja i eksplikacije zastupnika prevladavajućeg stajališta neupitne nužnosti obveznog cijepljenja, i predstavnika manjine koju se automatski naziva antivakserima ili protivnicima cijepljenja, iako se sami ovdje razložno, staloženo i uvjerljivo predstavljaju kao pobornici cijepljenja, no uz više pozornosti posvećene sigurnosnim mjerama. “Pitaj slobodno” ne teži biti filmično ostvarenje koje će gledatelja usmjeravati izražajnijim mogućnostima medija. U skladu s nakanom ideološke neutralnosti, skromno se drži jednostavnog i neatraktivnog, ovdje posve odgovarajuće djelotvornog modela krušku pod njušku – povremeno, možda i nepotrebno narušenog panoramskim snimkama iz zraka ili automobila – u kojem argumente za i protiv doznajemo od govornika. Redom stručnjaka i znanstvenika, među kojima su prisutnošću najistaknutiji imunolog Srećko Sladoljev, patologinja Alma Demirović i infektolog Goran Tešović. Osobito indikativan i dojmljiv razgovor je sa znanstvenom titulom nestručim, no sudbinom itekako stručnim Dubrovčaninom Mihovilom Španjom, plivačem, paraolimpijcem koji je kao dijete obolio od poliomijelitisa, dječje paralize, nekoliko mjeseci nakon što je protiv njega cijepljen. Unatoč dosljednom neopredjeljivanju, u cjelini ipak ostaje osjećaj da su autorove simpatije na jednoj strani. Dojam je možda subjektivan i netočan, pa ovdje ni nećemo obznaniti kamo preteže, no ako je točan, onda Zuberovu vještinu neprimjetnog zauzimanja valja istaknuti kao osobitu izlagačku vrlinu.
Dobitnik Nagrade publike, cjelovečernji prvijenac Ivane Marinić Kragić, “Nun of Your Business” (Marinis Media / Set Sail Films; 2020. | ★★★★ i 1/2), uživljeno nas, gotovo igranofilmsko rekonstrukcijski vodi pričom dviju bivših časnih sestara koje danas žive u svjetovnoj istospolnoj zajednici. Inteligentne, duhovite i dobre pripovjedačice, Slavonka Fani i Dalmatinka Marita prisjećaju se svojih životnih putova koji su, češće uz zrnce humora negoli čemera i drame, ilustrirani, interpretirani, naglašeni ili podigrani mahom nizovima fotografija, gdjekad i prizora u klasičnopokretnim slikama. Uz ponešto arhivskog i novosnimljenog dokumentarnog materijala, a pretežno u glumljenim situacijama, pri čemu iluziji dokumentarne realnosti viđenoga, dokumentarističkom zavaravanju-uvjeravanju, uvelike pridonosi to što su odlične glavne glumice Maruška Aras i Mia Anočić-Valentić osobito slične Mariti i Fani u mlađim danima. Ni u izvedbi, ni u sadržaju “Nun od Your Business” nipošto nije neozbiljno djelo, a spomenutim blagohumornim opredjeljenjem, koje ne isključuje trenutke dirljivosti i dramatičnosti, odražava neke vidljivije osobine protagonistica koje su se, čini se uspješno, vjerujući u zazive vlastitoga duha, othrvale sputavajućim tradicijskim pritiscima okoline i pronašle zadovoljavajuću vlastitu prtinu. Također, u duhu razvijanja tolerancije i kulture dijaloga – kako se to danas rado, ali i dobro naziva, ako se ne koristi kao floskularni paravan – kojima očito teže i junakinje i film, zaobilazi oruđa agresije i huškačkog burkanja. Što ne znači da ne ukazuje na mane svjetovnog društva i ljudskog bića itekako nazočne i u crkvenim zajednicama u kojima se, međutim, nagrde poput zloporabe sile moći (psihičko i fizičko zlostavljanje) zbog koristoljublja i manipulacije doimaju znatno licemjernijima negoli u izvanjskom svijetu običnih grešnika.
Na nejakost institucija i nepovoljnost opće društvene klime u borbi s nasiljem, odnosno seksualnim zlostavljanjem u obitelji, ukazuje dobitnik Posebnog priznanja Doxovog regionalnog žirija, “Jedna od nas” (Pipser, 2020. | ★★★ i 1/2) Đure Gavrana. Sam film svojim konačnim obličjem kao da predočuje i odražava nemoć u suočavanju sa samim poimanjem jezive pojave i, još gore, nemoć da ga se djelotvorno riješi i suzbije. Dokumentarna bilješka za tu priliku filmovanja organizirane obljetničke maturalne večere, prvih se četrdesetak minuta ne doima bitno drugačijom od snimke tipičnog skupa te vrste – okupljeni se, kako to već biva, što prijateljski, što pomalo usiljeno druže, podsjećaju, prisjećaju i zezaju, konverzacija, kako u tim prigodama najčešće i jest, krene, stane, zašepesa. Unatoč trenucima duhovitosti, viđeno kao da ne nadilazi razinu zanimljivosti koja bi osobitije privukla i zadržala pozornost nekoga izvan prijateljsko-poznaničko-rodbinskog kruga. Kućni film ostvaren profesionalnom umješnošću. Ovda-onda presječen uznemirujućim, ispovjednim pisanim tekstualnim umecima u kojima jedna od njih, neprisutna za stolom, ispisuje da ju je svo vrijeme školovanja, zapravo otkako je bila beba (!), otac seksualno zlostavljao, uz majčin (prešutni?) pristanak. Oboje su roditelja, saznajemo, bili intelektualci, štoviše profesori, dakle i odgajatelji mnoge druge djece i mladih. Filmaši se gdjekad značajnije zadrže na kakvom zamišljenom licu, razgovor se gdjekad nakratko dotakne rečene teme, a na nju se usmjeri tek pretkraj. Iako užasnuti novom spoznajom, bivši školski kolege nisu sposobni izraziti više od zgranutosti i nevjerice.
Završnica, u kojoj slušamo glas neimenovane i neviđene žrtve (ili glumice) koja dirljivo čita to pismo upućeno negdašnjoj srednjoškolskoj družbi, duboko je potresna, a cjelina se, među inime i svojevrsnom nerazrješenošću, doimlje ponajprije izrazom frustracije. No da ne bi ostalo na tomu i na dobrodošlom, ali ipak razmjerno marginalnom pozivu jednog dokumentarista na razgovor, raspravu, izvlačenje na javnije vidjelo grozote što se – uvjetovano i nesnalaženjem unutar očito neadekvatnih smjernica društvenih parametara – mahom krije šutnjom, Gavran je pokrenuo i zbiljsku akciju pomoći, edukativnom mrežnom stranicom www.jednaodnas.com, kojoj je, kaže, cilj “…da se po prvi puta napravi virtualni prostor koji će se problemom seksualnog nasilja baviti na problemskoj razini, ali pristupačnim jezikom i lako probavljivim tekstovima.”
“Govori da bih te vidio” / “Govori da bih te video” (Bilboke / Set Sail Films / Restart; 2019. | ★★★ i 1/2) može se usvojiti kao svojevrstan audiovizualni podudarnik radijskog programa, koji i jest tema cjelovečernjeg prvenca srpske autorice Marije Stojnić. U njemu ona spojem slobodno-asocijativnog i zapažalačko-promatračkog dokumentarca, više-manje impresionistički portretira Radio Beograd, snimajući u zgradi i izvan nje, ispred radijskih prijamnika u stanovima slušatelja. Slikopis ne nastoji prostrijeti informacije, činjenice, povijesne pute i rute, niti nešto osobito istražiti. Tek ponuditi katkad posve ugođajne, katkad izravno dokumentarne odnose slika i zvukovlja, arhivskog i novog. Kao sustav komunikacije to će asocirati na slušanje radija, ono u kojem korisnik nerijetko mijenja postaje, provjeravajući što se daje na ovom, a što na onom megahercu, vraćajući se gdjekad na nešto što je već počeo slušati. Hoće li se komu “Govori da bih te vidio” učiniti proizvoljno ili valjano organiziranim nizom, najvjerojatnije ovisi o usklađenosti valnih duljina između odašiljača i prijamnika, tj. autorice i gledatelja. Jedan od čari cjeline začudna je, a nesumnjivo zbiljska naftalinska opstojnost nekih prostora Radio Beograda, od kojih mnogi – skladišta, arhivi, interijeri, eksterijeri, ladičari, police, kartoteke… – odišu drevnošću gotovo stogodišnjaka. Ili barem zapahom vremena vladavine samoupravnog socijalizma za maršala Tita. Slušač radija što čisti nar, primjerice, kao da je ukraden iz nekog filma, primjerice, Bahrudina Bate Čengića, snimljenog koje desetljeće prije autoričina rođenja. U tom i takvom imaginariju zaustavljene stvarnosti, svjetlucnu povremeno i pametnotelefonske spravice najnovijega doba. U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu promijenilo se tako mnogo, a tako malo.
O ostalim hrvatskim filmovima, natjecateljski i izvannatjecateljski prikazanima na ZagrebDoxu, gorepotpisani je na stranicama ovoga portala već pisao. “Povuci-potegni” (Jaka produkcija / Kreativni pokret; 2020. | ★★★★ i 1/2) Nevena Hitreca duhovito je trpka bilješka nesporazumijevanja dražesne mlađe osnovnoškolke s obrazovnim sustavom, metodama i gradivom; “Melem na rane” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020. | ★★★★) Antona Mezulića prijateljski i nenametljivo prikazuje nekoliko sličica iz života nekonvencionalnoga mlađega bračnoga para obilježenoga djetinjim traumama; “Anonimno jato” (Metafizika, 2019. | ★★★ i 1/2) Branka Ištvančića nadaje se djelom između zagonetne i razgledničarske dubrovačke skice; “Bez lica” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Stvaralačka mreža Zebra; 2020. | ★★★★) Davida Lušičića vibrantna je etida ugođena motivom društvenog burkanja, a položena na podizanje spomenika prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, u Zagrebu krajem 2018. godine.
Kako već jednom zgodom napisasmo, u godini zatmurenoj nevoljama kao što su pandemija virusa COVID-19 i, u nas, jak potres u Zagrebu 22. ožujka, kakvoća hrvatskih dokumentarnih filmova jedna je od njezinih svjetlijih ogranaka što je, najsvježije, potvrdio i izbor predstavljen na ZagrebDoxu.
