Sličnosti između dva višenagrađena, možemo reći i prvonagrađena filma ovogodišnjeg – osamnaestog, u punoljetnost unišlog – Liburnia Film Festivala, festivala hrvatskog dokumentarnog filma održanog na Ljetnoj pozornici Opatija od 24. do 28. kolovoza, nije potrebno tražiti, one se očevidno iscrtavaju i najpovršnijem zainteresiranom promatraču. “Porvenir” (REA, 2020. | ★★★★) Renate Poljak, nagrađen nagradama za najbolji film, fotografiju (Boris Poljak) i dizajn zvuka (Iva Ivan) i “Zašto mama vazda plače?” (Akademija umjetnosti univerziteta u Banjoj Luci / Samostalna produkcija; 2019. | ★★★★ i 1/2) Karmen Obrdalj, nagrađen za najbolju režiju i montažu (Aleksandar Jurić), djela su filmašica koje se kroz putovanje u drugo mjesto vraćaju u obiteljsku prošlost, intimistički se zagledajući u prostor, vrijeme i okolnosti jednog od oblikovališta njihove sadašnjosti. Oba ostvarenja refleksivno poetskoga tona svojevrsni su unutarnji razgovori autorica sa samima sobom te ne nastoje ponuditi čvršća faktografska uporišta već, u smislu dokumentarnog uvjeravanja, računaju na na naviku prihvaćanja pojma dokumentarno kao oznake vjerodostojnosti, na gledateljevo usađeno povjerenje kojem nisu potrebni dokazi i potvrde. Iako su oba slikopisa usmjerena na određene osobe, ispred kamere u “Zašto mama vazda plače?” nema ljudi. U “Porveniru” ih gotovo i nema, a oni koje vidimo – neznačajne figure u totalima neprivlačnog naselja u negostoljubivoj nigdini “na dnu zemaljske kugle” i krajolici tijela u detaljima, bližim i krupnim planovima interventnih, asocijativnih koreografiranih umetaka u apstrahiranom prostoru – nisu točno ti o kojima slikopis službeno govori.
Ni mjesto snimanja “Zašto mama vazda plače?”, zapušteni, oronuli, kako ga imenuju, Pustograd, kao ni njegov okoliš, ne doimaju se gostoljubivije ni bliže civilizaciji od čileanskog Porvenira, osim utoliko što smo na tu ovdašnjeregionalnu vrstu krajobraza, vegetacije i gradnje navikli. Dok se u “Porveniru” izusti tek koja riječ unutarnjeg monologa, “Zašto mama vazda plače?” dobrim je dijelom, ako ne i većinski, položena na unutarnjomonološka sjećanja nevidljive nam pripovjedačice koja govori o danima kad je, kao djevojčica, s majkom živjela u izbjeglištvu, “od 1992. do Daytona” tj. 1995. godine, za trajanja rata u Bosni i Hercegovini. Dirljivo, nježno, uvjerljivo, uzoritom odmjerenošću izvedeno djelo što će se i iskusnom gledatelju učiniti autentično autobiografskim radom – zato smo gore i pisali kao da je tako – s uočljivim, šarmantnim, prikladnim dodirom amaterskoga, potpisuje studentica, saznat ćemo uz dodatno, izvanfilmsko informiranje, rođena 1999. godine. Iz nekog krutog stajališta moglo bi se zastupati mišljenje da je posrijedi, grubo rečeno, prijevara. No brojanja dokumentarnih zrnaca filmu koji ovako snažno odiše zbiljnošću, a velebnost učinka gradi skromnošću, suosjećanjem i tihom nepreuzetnošću, ozbiljno bi se uhvatio tek kakav okorjeli filistar.
U tematski smjer odnosa prema domu, mjestu i okružju ili izvorištu odrastanja ili nekog razdoblja sazrijevanja, uklapa se još nekoliko slikopisa što se nađoše u natjecateljskom programu 18. Liburnije. S petminutnim “Još uvijek ne znam” (Blank, 2020. | ★★★★) mlada Bela Bračko Milešević sugestivno iznosi vlastite, još joj nerazmrsive dvojbe (jasno ispisano u naslovu) glede vezanosti i pripadnosti roditeljskom domu u kojem više ne živi, ali ga, kao i većina drugih, prigodno posjećuje. U “Užarskoj radionici Ivana Delimara” (Domino, 2020. | ★★★ i 1/2) renomirana umjetnica performansa Vlasta Delimar riječima i performerskim djelom, ali i odgovarajućim filmskim izrazom, preispituje svoj doživljaj djetinjstva i mladosti vezan uz objekt iz naslova kao i kasniji odnos prema istomu, kad je po smrti oca Ivana, postao njezina svojina. Gotovo usputnu, primjereno nepretencioznu crticu odbljeska djetinje poputbine nude trominutni “Odjeci” (Adria Visio / Flip Clip; 2020. | ★★★) kojima se Matej Đuzel i Renata Šimić prisjećaju zalazaka i igre u i oko prije tri godine zatvorene i rashodovane Robne kuće Istra u Puli.
Oblici obiteljevanja na relaciji roditelj-dijete zanimljivo su, iz različitih gledišta – mahom u inačicama zatjecajnog i razgovornog bilježenja – obrađeni i u formalno jednostavnom, ali efektnom i u cjelini mnogo bogatijem no što se na prvi pogled čini “Kaj to ja radim” (Renko, 2020. | ★★★★) Marija Papića i “Mojem svemiru” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020. | ★★★★) Yuliye Moline o odrasloj kćeri koja je, nimalo neuobičajeno, u očima svoje majke još uvijek neodraslo dijete. Pa čak i u “Doktorice, pem v’ grobeka” (Samostalna produkcija, 2020. | ★★★★) Nikoline Barić koja snima u ordinaciji obiteljske medicine svoje majke liječnice, te u “Za let si dušo sigurna” (ADU Zagreb, 2019. | ★★★★) Ante Mitrovića, prikazu dogovora u pogrebnom poduzeću oko posljednjeg ispraćaja najbližih.
U tom kompleksu osobito prodornom neposrednošću kroči “Mila” (ADU Zagreb / Blank; 2020. | ★★★★ i 1/2) Karla Voriha. U devetnaestogodišnje naslovne protagonistice tog dinamičnog, pretežito razgovornog filma, nema ni zrnca nostalgije – žrtva obiteljskog nasilja posve je okrenuta budućnosti i nadi u svoje bolje sutra za koje se odrješito bori sama.
Obiteljska je i priča o slavonskobrodskom udovcu treće dobi, Stjepanu Vokiću koji gotovo tri desetljeća živi s rodom kojoj je onomad spasio život. Nagrađena nagradom publike, cjelovečernja pripovijest o toj ljubavi između čovjeka i ptice, “Starac i roda, priča o Malenoj i Klepetanu” (Antitalent, 2020. | ★★★ i 1/2) Tomislava Jelinčića, ne bježi od televizijsko-reportažne preglednosti i jasnoće, ne gnjavka suvišnim potpitanjima i asocijacijama te gledatelja ne zbunjuje i ne uznemiruje već čini da, citirajmo davnašnji zapis Zorana Tadića, “kao nakon dobrog vesterna iziđemo iz kina pomalo i sami plemeniti kao osamljeni kauboj”.
Iako po prirodi teme mahom okrenuti pojedincima i malim skupinama ljudi zajedničkoga daha, filmovi barem posredno zrcale i znatno širi kontekst, onaj društva i vremena u kojem prikazana čeljad djeluje. I premda jest riječ o promatranju intimnijih aspekata živovanja ovdje i sad, pretežno bez hvatanja u koštac sa širom, možda i značajnijom društvenom problematikom, lepeza filmova prikazanih na Liburniji, za tu priliku izabran presjek najnovijeg ovdašnjeg dokumentarizma, nemalo vibrantno govori o sadašnjici. Između ostaloga i time što voljkost – možda i zbog kojekakvih nemogućnosti – bavljenja onime što smatramo dubljim, ozbiljnijim temama (gospodarstvo, politika, zdravstvo, obrazovanje, ideologija, ljudska prava…) nije osobito izražena.
Posebnu nagradu žirija dobio je, međutim, jedan od malobrojnih takvih filmova. Cjelovečernji “Ono drugo selo” (Fade In, 2020. | ★★★★) Jadrana Bobana koji s razumijevanjem, empatijom i dobrodušjem predstavlja nesretno, etničkim (Hrvati-Srbi) netrpeljivostima uništeno selo Španovica/Novo Selo u Požeško-slavonskoj županiji, a o dobitniku nagrade za najbolji regionalni film, koji također zahvaća u javnodruštveno tkivo, “Bez lica” (ADU Zagreb / Stvaralačka mreža Zebra; 2020. | ★★★★) Davida Lušičića na ovom smo portalu već pisali.