Bliži nam se polako 16. ZagrebDox, a to uvijek na Dokumentarnom znači mobilizaciju svih raspoloživih snaga. Čak i ako se radi o posebnom izdanju festivala, koji će zbog pandemijskih razloga javnost uskoro zabljesnuti osjetno manjim brojem dokumentarnih filmova od planiranog. U goste nam tako dolazi redateljica Ivana Marinić Kragić (Split, 1984.), čiji će dokumentarac “Nun of Your Business” (Marinis Media / Set Sail Films; 2020.) upravo na Doxu doživjeti svjetsku premijeru. Debitantski je to dugometražni film za Marinić Kragić, i to o dvije zaljubljene mlade časne sestre, koje zbog očiglednih razloga, ali i seksualnog te psihičkog zlostavljanja unutar samostana, odluče započeti zajednički život na jednom od hrvatskih otoka.
Hrvatska redateljica još je 2012. godine završila studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, režiravši u međuvremenu SF kratkiš “Odlazak” (2015) prema istoimenom stripu Igora Kordeja. Možda je još zanimljiviji podatak da je Ivana odmah nakon ADU-ove diplome zakoračila producentskim vodama, i to putem vlastite produkcijske kuće Marinis Media unutar koje su nastali eskperimetnalni dokumentarac “Novi Južni Zagreb” (2016.) Darka Fritza i manjinska koprodukcija “Reži” (2019), igrani film srpskog autora Koste Đorđevića. Naša redateljica je prije ADU-a radila kao freelancer za lokalne televizije i brojne magazine, kasnije i pod ugovorom kao fotoreporter za Jutarnji list, Slobodnu Dalmaciju, Globus itd. Također, imala je izložbe svojih fotografija diljem Hrvatske, dok je u ulozi direktorice fotografije snimila pak i desetak kratkih igranih filmova.
“Još od malih nogu privlačile su me vizualne umjetnosti”, započinje naš razgovor Ivana i nastavlja: “Moja majka me uvijek poticala na kreativnost, bilo na crtanje, slikanje ili modeliranje te sam bez puno promišljanja i po prirodi stvari upisala Školu likovnih umjetnosti u Splitu. Tamo sam se bolje upoznala s medijom fotografije i brzo sam fotografiju prepoznala kao savršen način osobnog i umjetničkog izražavanja. Kako je fotografija sastavni dio filma, kao što je film dio fotografske memorije i naracije, upisom na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu počela sam se intenzivnije baviti i filmskim snimanjem. Za mene je to bio još jedan izazov, a ono što me tome najviše privuklo jest timski rad.”
Produkcija se, govori, pojavila kao nužna karika, dok je odluka hoće li to biti u tuđoj ili vlastitoj produkciji označavalo koliko će lakše i jednostavnije u budućnosti moći realizirati autorske projekte. S obzirom na to da se naša sugovornica nije bojala izazova, pokrenula je, kako već rekosmo, vlastitu produkcijsku kuću Marinis Media. Da ne zaboravimo – važno za nastavak rezgovora, njen najnoviji dokumentarni film “Nun of Your Business” sudjelovao je i na cijenjenoj radionici ZagrebDox Pro 2018. godine.
Koliko Vam je ZagrebDox Pro pomogao pri izradi ovog filma?
“ZagrebDox Pro je odlična platforma koja je svakako pomogla da film dobije prostor i interes europskih stručnjaka i buyera. Također i da uz izvrsno mentorstvo Leene Pasanen i Stefana Tealdija, osvijestim poziciju i mogućnosti vlastitog projekta u odnosu na europsko tržište. Zahvaljujući ZagrebDox Pro programu ostvarila sam mnoge kontakte koji su mi pomogli za daljnji razvoj i financiranje filma. Sudjelovanje na takvom programu potvrdilo je i da sav dotadašnji rad i trud uložen u film nije bačen u vjetar. Ideja za film ‘Nun of Your Business’ nastala je gotovo osam do devet godina prije tog programa. Tada sam na praznicima na otoku Korčuli upoznala jednu od današnjih akterica filma, a ozbiljnija produkcija počela je unazad četiri godine. Činjenica da se na filmu radi dugo može imati dodanu vrijednost samo u promotivnim aktivnostima oko filma. No, svatko tko se bavi ovim poslom, zna koliko su pripreme i istraživanja ključni segmenti cjelokupne priče.”
Kako je došlo do kontakta s protagonisticama “Nun of Your Business”?
“Postojali su racionalni i tehnički razlozi zbog čega je film dugo bio u fazi inkubacije. No, najviše vremena je, da se kolokvijalno izrazim, utrošeno na izgradnju odnosa s protagonisticama filma. U radu na dokumentarnom filmu to je dio procesa kojeg ne možete ubrzavati, odrediti fiksne rokove ili fejkati. Svaka sumnja ili zanemarivanje povjerenja prema akterima u dokumentarnom filmu može podrazumijevati da, ili ne poštujete incijalnu priču ili da ste se svi skupa putem izgubili. Gledajući s ove vremenske distance, silno sam ponosna na to što smo, neovisno na različite životne okolnosti i osjećaje, na tom putu ostali prisebni.”
Hvala na pojašnjenju ovog tehničkog aspekta Vašeg dokumentarca – dakle, u filmu koristite time-lapse sekvence fotografija igranih rekonstrukcija događaja iz samostana. Ideja od samog početka razvoja projekta ili lampica koja je zasvijetlila kasnije?
“Nekako se u radu najčešće pokaže da ono što vam prvo padne na pamet, bude i najpametnije. No, za odabir korištenja time-lapse sekvenci fotografija u rekonstrukcijskim scenama, nisam se vodila the best rješenjem, iako je točno da je to bila prvotna ideja. Ovdje sam doslovno na filmskoj traci htjela preslikati osjećaj kojeg ljudi imaju kad listaju stranice foto albuma. Željela sam transportirati autentičnost priče u zamrznute prizore. Time sam indirektno, barem tako mislim, ostavila prostor za reinterpretaciju, odnosno pružila gledateljima dovoljno vremena za adaptiranje na nesvakidašnji sadržaj. Fotografija dopušta stanje takvog aktivnog mirovanja u kojem gledatelji mogu odabrati jesu li instrukcijama od strane autora više potaknuti na emocionalni ili logički slijed zaključivanja. Ako to postavim u kontekst filmske naracije, onda se može zaključiti da će smisao filma ‘Nun of Your Business’ neki tražiti u emocionalnoj dimenziji, dok će drugi tragati isključivo za razumnim aspektima.”
Ne događa se često u domaćoj dokumentaristici toliko intenzivan pogled iza zatvorenih samostanskih vrata. Bojite li se možda reakcije crkvenih vlasti nakon emitiranja filma?
“Ne znam u kojoj je mjeri je to rijetka ili česta pojava, no jedno je sigurno – uvijek je izazivalo interes. U vremenima u kojima bez ikakvog stvarnog razloga, a pri tome isključujem socijalni pritisak okoline, izlažemo svoju privatnost na društvenim mrežama ili bilježimo kamerom svaki svoj korak, nije začudno da ljudi žele vidjeti i znati što drugi rade. Ipak, tim društvenim fenomenom nisam se bavila u ovom filmu. Točno je da se priča djelomično odvija iza zatvorenih vrata, ali navedeno okruženje ovdje treba promatrati kao prostor unutar kojeg se katalizira sasvim druga problematika, puno važnije pitanje doli puke znatiželje ljudi za upoznavanjem tuđeg dvorišta – kako se pomiriti s vlastitim određenjima i imati pravo na slobodu mišljenja i izbora tamo gdje je to tabu. A kad su tabui u pitanju, reakcije su uvijek nepredvidljive.”
I časne su samo – ljudi, barem tako čitamo jednu od poanti filma. Podmetanje, ljubomora i uhođenje, primjerice, nisu stvari koje na prvu zvone kad netko govori o časnim sestrama…
“Vjerujem da u javnosti postoje predrasude prema životu u samostanu i za očekivati je da će gledatelji imati određene stavove prema ovom filmu u odnosu na svjetonazore. No, maknemo li se od stereotipa, onda u svakoj priči, pa i u ovoj, možemo uočiti kompleksnost situacija svih životnih izbora – vodili nas u samostan ili izvan njega. Samo rijetki ljudi koji se odluče živjeti u potpunoj izolaciji, mogu ostati imuni na komunikaciju i interakciju s drugima. U suprotnome, to vas tjera na kontinuirano preispitivanje. U suživotu s drugima događa se i postojanje i neplemenitih osjećaja ili još gore, neprihvatljivih ponašanja. Ako takvo ponašanje dolazi od onih koji su odlučili svoj život posvetiti drugome, onda tu nešto debelo ne štima.”
Koji su Vaši stavovi prema Ckrvi i jeste li željeli poslati konkretnu poruku ovim filmom?
“Mogla bih nabrojati više elemenata koji čine poruku filma, ali time bih se postavila u ulogu glasnogovornice što meni nije primarna zadaća. Filmovima ne dajem mitska značenja iako oni ostavljaju dubok trag u ljudima, ali isto tako filmovi obilježavaju generacije autora koji se bave baš tim vremenskim okolnostima. U tom smislu i doživljavam vlastiti film – generacijskim, identitetskim, ženskim, ako hoćete, ali svakako u njemu ne vidim prisustvo unaprijed formuliranih uvjerenja i stavova. Bio bi to oksimoron već na prvu, uzimajući u obzir sam naziv filma. Istodobno, pripadam generaciji koja se nepravedno prikazuje kao društveno neaktivna, manje osjetljiva na pojave u društvu i često biva izložena kritici da se mahom vodi ekonomskom računicom u zadovoljavanju životnih standarda.
“Mislim da je to pogrešna percepcija. Živimo u vrlo osjetljivim vremenima, u kojima se ponovo propituju stečene vrijednosti, a o nekim željenim još možemo samo sanjati. Ipak bih rekla da generacija kojoj pripadam preuzima odgovornost, posebno u okolnostima u kojima su ugrožena prava žena i situacijama u kojima su žene izložene fizičkom i psihičkom teroru. To pokazuju i reakcije na recentna događanja kod nas. Reakcije moje generacije samo potvrđuju da mi ne ostavljamo prostor za život pod dvostrukim mjerilima ili guranju stvari pod tepih.”
