Svojim prethodnim kratkim dokumentarnim filmovima “Uzdanica” (Blank, 2017.) i “Hipokritovi sinovi” (Blank, 2019.) Anton Mezulić pomalo je neurednim stilom, prirodno proizišlim iz hvatanja događaja na licu mjesta, nepretenciozno, ali dojmljivo pribilježio, ukazao na neke izbojke društveno-političke sebičnosti karijerizma i oportunizma, u nas, tvrde mnogi, korijenski usustavljenog. Dokumentarist s boka, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, sposoban uočiti, reagirati i primjereno fiksirati.
Njegov novi rad “Melem na rane” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020.), nastao u studensko-školskim okvirima, urednije je i standardnije ostvarenje, bez izražene društveno-političke oštrice i s mnogo manje uočljivim uplivom improvizacijskog.
Protagonisti su bračni par nekonvencionalnih mladih ljudi umjetničkih sklonosti, vezanih uz supkulturu tetoviranja i piercinga, čime, čini se, i privređuju. Zeničanin Dino i družica mu Zorana nastanjeni su u Zagrebu, žive razmjerno boemski, na rubu organiziranih društvenih struktura, što sve naslućujemo, jer film o tomu ne nastoji točno informirati. Usredotočen je na prikaz odnosa to dvoje, očito zaljubljenih i fino usklađenih osoba što se kao par doimaju emotivno gotovo samodostatnima, iako u malobrojnim prizorima ophođenja s drugima nisu zamjetne nikakve poteškoće. Štoviše, Dino i Zorana ostavljaju dojam iznadprosječno pristojne, ugodne i komunikativne čeljadi. No zašto to u ovom osvrtu naglašavati?
Bogato tetovirani, neuobičajenih frizura, s podosta pierceva ili vidljivih rupa u koži u kojima trenutačno nemaju ukrasa, oni će se zbog svoga neuobičajenoga stila na prvi pogled mnogokomu učiniti čudacima, moguće i odbojnim, pa čak i po okolinu opasnim jedinkama. Filmaši problem ne postavljaju izravno, njime se zapravo ni ne bave nego, reklo bi se, polaze od pretpostavke takve opće predrasudno zazorne percepcije kao podrazumijevano nazočne i u današnjem društvu.
Znatiželjno tražeći obično u neobičnom i neobično u običnom, prigušen i nenametljiv “Melem na rane” tiho brege dere i donosi – izlizano rečeno, ali tako jest – uistinu toplu ljudsku priču.
“Melem na rane” ne razrađuje, ne problematizira, ne ispituje. Naprosto prati nekoliko dana u životu bračnoga para, prijateljski i obzirno se s njima družeći i upoznajući ih – pri useljavanju u novi iznajmljeni stan, posjetu Dinovoj obitelji, na tattoo konvenciji, za leškarenja na livadi, kupanja u jezeru… I pri Dinovom pierce vješanju – postupku koji vjerojatno ima specijalizirani naziv, no taj se ne spominje, niti se ideja tog čina ikako objašnjava – a nevičnome promatraču izgleda strahotno bolno, dok obješenika, čini se, opušta.
Usmjeren na prikaz romanse, bez sentimentaliziranja i melodramatiziranja, “Melem na rane” ne pokazuje prstom, nego publici prepušta da sama zaključuje na temelju viđenoga, a željeni osjećaj prenosi blagošću pristupa, primijenjenom čak i u po sebi atraktivnim prizorima spomenutog vješanja. Dublje će nastojati zagrebati tek – nije li to mnogo? – nukajući Zoranu i Dina da iznesu neke od svojih temeljnih poriva, na što će oni, skromno, dobrodušno, bez zaziva samovažnosti, kratko ocrtati djetinje traume i tragedije koje su ih trajno obilježile i uvelike formirale. Srodne duše melem su na rane jedna drugoj. Znatiželjno tražeći obično u neobičnom i neobično u običnom, prigušen i nenametljiv “Melem na rane” tiho brege dere i donosi – izlizano rečeno, ali tako jest – uistinu toplu ljudsku priču. Onu što gledatelja plemenito ohrabruje u suočavanju i pomirenju s vlastitim manjkavostima, bez obzira na to odakle one potekle.
