Kako izgleda kraj svijeta, obećana zemlja u koju nikad za života nećemo stići? Multimedijalna umjetnica Renata Poljak pronašla ju je u gradiću Porvenir na rubu Južne Amerike, s čileanske strane otoka Ognjena zemlja. Porvenir znači budućnost ili, još doslovnije sa španjolskog, ono što će tek stići. To malo mjesto u Čileu osnovali su hrvatski emigranti u 19. stoljeću tijekom tadašnje zlatne groznice. Jedan od njegovih privremenih stanovnika bio je i pradjed autorice koji je, otišavši tamo prije stotinjak godina, prerano skončao život nakon upale pluća uzrokovane jakim vjetrovima.
Dokumentarno-eksperimentalni film “Porvenir” (REA, 2020.), koji je hrvatsku premijeru imao jučer na 13. Festivalu mediteranskog filma Split, nastavak je Poljakine serije filmskih promišljanja o odlascima, nepoznatim zemljama, brodovima i krhkosti migrantskih sudbina. Svih ćemo se ukratko ovdje prisjetiti zbog konteksta s njezinim posljednjim filmom.
U prvome projektu, filmu-instalaciji “Partenza” (Udruga REA) iz 2017., čije ime znači odlazak na otočkim dijalektima (iz talijanskog jezika), Poljak se bavi za migrante ključnim temama odlaska, čekanja i odvajanja. “Partenza” je inspirirana sudbinom otočke žene, autoričine prabake s Brača čiji se muž otisnuo preko Atlantika da bi skončao u Porveniru, te je povezana s iskustvima današnjih migranata. Drugim filmom-instalacijom, “Još jedan odlazak” (Udruga REA, 2019.), sudbina žene-otoka koja gleda preko morskog horizonta za povratkom svojeg muža, isprepliće se s onom nekadašnje perjanice JNA mornarice, vojnog broda Vis, koji je 2016. godine potopljen kako bi postao turistička atrakcija za ronioce. Oba filma povezana su i proširena galerijskom izložbom “Terra incognita” 2019. godine.
Poljak je novim filmom, ponovo nekonvencionalne naracije, metaforički, kao i fizički, ponovila putovanje svojeg pradjeda. Istovremeno, kao praunuka žene-otoka koja je čekala, otišla je u konačnu potragu za onim koga više nema. Autorica kroz film kao da ponavlja osjetilni put svojeg pretka i gazi istim, doduše, imaginarnim tragovima u krajevima gdje ljudska leđa kao pustinjski krajolik nalikuju nepoznatoj zemlji punoj nabora, koja diše i brazdi poput površine mora. Sve gledano povezuje stalni vjetar koji je potrošio pluća njenog pradjeda. Ljudsko tijelo se kroz film koristi kao sredstvo oponašanja elemenata prirode, a i samo je, ako ćemo se simbolički složiti, sazdano od njih: kopna-zemlje, mora-vode i vjetra-zraka. Četvrti element, vatra, prebiva u samom imenu Ognjene zemlje. Plutajući se motiv broda (ili potopljen motiv u slučaju spomenutog Visa) kroz Poljakin filmski triptih nastavlja i ovdje, kad ugledamo impozantni oksidirani kostur na plaži koji podsjeća na putovanje poduzeto prije sto godina te sjećanjem istrunulo, a kojim je njeno filmsko istraživanje i započeto.
Ime porvenir, ono što će tek stići, ostaje vječni simbol Poljakine prabake i svih onih koji čekaju i zamišljaju (bolju) budućnost, tu najnepoznatiju od svih zemalja.
U posljednjoj sceni filma autorica se na istoj plaži suočava s jakim vjetrom subpolarne oceanske klime koji je koštao života njenog pretka, a već u sljedećem kadru na obzoru pristiže ogroman brod s nekim novim, budućim precima. Takvo kružno putovanje nema kraja sve dok je novih početaka. Ime porvenir, ono što će tek stići, ostaje vječni simbol Poljakine prabake i svih onih koji čekaju i zamišljaju (bolju) budućnost, tu najnepoznatiju od svih zemalja. Kao što nam je to u jednom od statičnih filmskih slika prikazano, Porvenir, jedan od mogućih krajeva svijeta, samo je neugledno mjestašce između nepreglednog neba i mora. To je sjenoviti hrbat koji diše, beskraj koji se samo zamišlja, krajolik koji otkriva svoje jednolične, zagasite boje ispod sjene gustih oblaka, to je horizont do kojeg se ne može fizički stići. I dok su naši tjelesni elementi dio ove Zemlje, do kraja svijeta možemo doputovati samo metaforama. Naravno, osim ako Zemlja nije ravna.
No, vratimo li se na početno pitanje kako izgleda kraj našeg svijeta, sudeći prema filmu “Porvenir” Renate Poljak, to je vjetroviti beskraj koji će nam prije ili kasnije smrtonosno ući u pluća. Doduše, tamo je i velika vojna baza, ima potomaka Hrvata, pa je pitanje osobnih želja želite li se ipak zaputiti u baš taj od mogućih krajeva.
