2. AJB DOC: “Pitaj slobodno” – Uzalud pitaš

Najbolji je pokazatelj duha našeg vremena nestajanje kriterija javne rasprave, dok se izostanak odgovornosti za izrečeno prikriva demokratičnošću – koja to ustvari nije. Teško je reći koliko je odbacivanje kontekstualizacije i sustavno pojednostavljivanje kompleksnih problema, rezultat nekritičkog prijelaza na nove načine komunikacije omogućene tehnološkim napretkom i s tim povezanom interpretacijom slobode govora. Činjenica jest da svjedočimo kontradiktornosti stavova, čija se logika nerijetko sukobljava u istom govorniku. Izostankom kritičke eliminacije argumenta gubi se karakter rasprave, koja se pretvara u samododijeljeno pravo iznošenja neprovjerenih, emocionalno nabijenih sudova. Fenomen rasprave o opravdanosti ili neopravdanosti cijepljenja, kao i svih konotacija koje ono sadrži, plastično reflektira sve gore navedeno. U našim je uvjetima diskusija možda i energičnija jer smo jedno od rijetkih društava u kojima postoji zakonska obveza cijepljenja. Iako sama ta činjenica proizvodi nebrojene etičko-političko-društvene konzekvencije, njima, najčešće promašujući bit, manipuliraju populističke inicijative (ne samo u Hrvatskoj), da bi napokon, u trenutku zauzimanja pozicije unutar sistema, preokrenule retoriku.

Utoliko je Robert Tomić Zuber svojim najnovijim filmom “Pitaj slobodno” (TOROlab. / Al Jazeera Balkans; 2019.), premijerno prikazanom u Sarajevu na 2. AJB DOC-u, odabrao temu jednako aktualnu i relevantnu za sve zemlje regije. Zuberova je ideja, kako navodi, otvoriti prostor smislenom dijalogu oko navodno kontroverzne teme (ne)cijepljenja djece, bez unaprijed pripremljene difamacije sugovornika. Da je publika spremna demonstrirati sva zastranjenja takvih rasprava, bilo je jasno odmah po sarajevskoj projekciji. Osim rekreiranja situacije iz filma, suptilno je preuzeta i početna premisa, koja se, sudeći po konačnom produktu, čini pogrešna. Naime, u filmu se izjednačavaju, ili barem striktno ne razlikuju, specifični aspekti fenomena, počevši od društveno-političkog konteksta i povezanih bioetičkih načela, pa do pitanja uže struke, poput sastava cjepiva ili načina njihove primjene. Naposljetku, tu su implikacije utjecaja farmaceutske industrije kao dodatne dimenzije problematike. Sva ova pitanja svakako su isprepletena, stoga se dogovor o razini na kojoj pričamo, kao i koga pritom adresiramo, čini neophodnim za jasnoću razgovora.

Iako bi bilo smisleno krenuti od uzroka dosadašnjeg onemogućavanja smislene rasprave, nedovoljno razrađen koncept filma “Pitaj slobodno”, ostavljajući nejasnim koje su se konotacije društvenog fenomena htjele obraditi i kontekstualizirati, rezultira dodatnim zamagljivanjem granica među pojmovima. Nepreciznost koncepta očituje se i u odabiru protagonista, koji doduše zastupaju čitav spektar stavova o cijepljenju viđenih u javnosti, no pozadina njihova javnog djelovanja nije otkrivena. Ipak, ne smijemo zaboraviti da je riječ o televizijskom formatu filma, kojeg upravo trajanje unaprijed sputava u ambicioznoj razradi. S druge strane, u tom bi slučaju bilo za očekivati pokušaj rasvjetljavanja barem dijela ove problematike.

U film nas uvodi imunolog, dr. Srećko Sladovljev, kao neformalni predstavnik antivakcinacijske kampanje. No, treba uzeti u obzir da on svoju poziciju zamagljuje, nastojeći je učiniti prividno objektivnom pozivajući se na svoju profesiju, kao i retoriku kojom naglašava kako nije protiv cijepljenja (kao društvene prakse?), već protiv načina njegove primjene. Nije doduše jasna alternativa, niti o njoj išta saznajemo, osim pomalo suludih teorija prirodnog imuniteta. Pažljivim postavljanjem na istu poziciju, lik Sladovljeva smjenjuje se sa zastupnikom struke, prof. dr. Goranom Tešovićem, specijalistom infektologije i pedijatrijske infektologije, iako njihovi zaključci nemaju isti domet, odnosno drugi ostaje u području medicine, dok prvi nekritički raspravlja o svemu. Najproblematičnija je ipak liječnica Alma Demirović, čija se djevojčica navodno ozbiljno razboljela nakon cijepljenja. Nju, pretpostavljamo, legitimira liječnička struka, a u filmu na temelju argumenata majčine ljubavi i sličnih emocionalno prožetih zaključaka, dovodi u vezu autoimune bolesti i praksu cijepljenja. Iako to u dokumentarcu “Pitaj slobodno” nije sugerirano, odnosno uspješno su izbjegnute ridikulozne javne ličnosti, čime se posreduje nova, prihvatljiva slika protivnika cijepljenja, vjerodostojnost Demirović ipak ruši činjenica gajenja sklonosti prema Ivanu Pernaru.

Prvi problem Zuberova filma njegov je izbor sugovornika, koji redom dolaze iz miljea prirodnih znanosti, čak i kad rasprava nadilazi uska pitanja medicinske struke. Time se sugerira da javnost ni ne posjeduje alate za razumijevanje problematike, a ujedno ignorira činjenica da većina postavljenih pitanja pripada domeni društveno-humanističkog područja. Drugi je problem što su, iako prikrivene, Zuberove simpatije na strani protivnika cijepljenja, nekritički prezentiranih kao boraca protiv sustava. Na tu je činjenicu u Sarajevu upozorila i gledateljica, ipak ostavši napadnuta zbog paternalističkog i agresivnog pristupa medicine (i sama se predstavila kao liječnica), iz čega je više nego jasno da ignorantski i sveznajući moment suvremene medicine sam uzrokuje otpor u vidu odbijanja uvriježenih postupaka.

Kroz film su nepobitno provedene dvije suprotne tendencije: jedna objektivnija, novinarski korektno tretira protagoniste; druga subjektivnija koja se očituje u praćenju Sladovljeva od kongresa pa do kavanskih rasprava. Nasuprot ostalim sugovornicima, Sladoljev dobiva dodatnu, za razvoj filma nefunkcionalnu dimenziju. Općenito, kroz ostvarenje su prisutna slična usporavanja, koja potencijalni zamah rasprave naprasito zaustavljaju, narušavajući reportažni karakter proizašao iz činjenice da je ipak riječ o televizijskom formatu pogodnom za gabarite AJB DOC-a, ali i skorašnje prikazivanje na Al Jazeeri Balkans za koju je film rađen i gdje Zuber već neko vrijeme radi sličan dokumentarni serijal “Revizija”. Filmom inače dominiraju klasični talking heads intervjui u kontroliranim uvjetima, dok autor za podizanje sveukupne dinamike koristi dronove i steadicam.

Svaki film društveno relevantne tematike može dati svoj obol raspravi, bitno je samo promisliti na koji način i prema kome se želi djelovati, odnosno nedvosmisleno naznačiti vlastitu poziciju spram iznesenog.

Polazeći od zahtjeva za informacijom, Zuber razvija film bez jasnog odgovora na čemu se informacija treba temeljiti, odnosno koje se manipulacije žele raskrinkati. Da bismo mogli pitati, važno je odrediti što pitamo, zanima li nas medicinska opravdanost postupka ili možda ipak više društvene konotacije istog. Sukladno određenju problematike, bitno je odabrati relevantne sugovornike, kako bismo izbjegli nesvrhovito iznošenje mišljenja bez uporišta. Takav pristup pokazuje se štetnim, kao što uostalom dokazuju populistički pokreti diljem Europe s (ne)cijepljenjem često u fokusu svojeg interesa. Dijalog prikazan u filmu, zapravo pokazuje sve što isti ne bi trebao biti – neprovjerene konstatacije, utemeljene tek na interpretacijama individualnih iskustava, dok emocionalna komponenta onemogućava racionalnu distancu od predmeta.

Bez ikakve sumnje, zahtjev za transparentnošću utkan je u srž dokumentarnog filma “Pitaj slobodno”; on je legitiman i nužno ga je zahtijevati na svim društvenim razinama. Razotkrivajuće afere koje ukazuju na spregu medicine i farmaceutske industrije dodatno ga podupiru. No, ne možemo propitivanje sustava svesti tek na jedan postupak, kojim se danas na nekorektan način manipulira od strane tzv. protivnika cijepljenja. Oni ga sami najčešće koriste kao sredstvo u borbi protiv establišmenta, no na izuzetno pojednostavljen i jednodimenzionalan način, kao alternativu nudeći još rigidnije strukture. Problem je u ignoriranju svih determinirajućih čimbenika današnje medicine. Ipak, svaki film društveno relevantne tematike može dati svoj obol raspravi, bitno je samo promisliti na koji način i prema kome se želi djelovati, odnosno nedvosmisleno naznačiti vlastitu poziciju spram iznesenog. “Pitaj slobodno”, nažalost, ne djeluje u tom smjeru.