PočetnaRecenzije16. ZagrebDox: "Anonimno jato" - Dubrovački rebus

16. ZagrebDox: “Anonimno jato” – Dubrovački rebus

|

“Anonimno jato” (Metafizika, 2020.) u režiji Branka Ištvančića i po scenariju Nikše Kušelja, inače ponajprije glumca, neobična je – impresionističko-metafizička? – skica Dubrovnika, zabilježena u dva dana kolovoza 2019. godine.

Na jednoj ravni, posrijedi je ostvarenje što ostavlja dojam benigno-banalnog turističko-promotivnog filma koji, još jedanput, prikazuje ljepote dubrovačkih eksterijera te turistička i domaća mnoštva koja njima mile, šeću, razgledavaju ih. Razglednica u pokretnim slikama, popraćena uhuugodnom, milozvučno protočnom glazbom na akustičnoj gitari (i njezin je autor Kušelj), s ponešto vokalnih vitica. Dođite u Dubrovnik, gledajte kako je krasan, drevan i suncem okupan! U dozivu turističkom odredištu – u nas, turističko-promotivnim rječnikom suvremenosti obvezno zvanom destinacija – nema, međutim, konkretnijih vabilačkih smjernica, a u kontekstu pokazivanja atraktivnih velebnosti možda može začuditi i nepostojanje prizora iskrcavanja gomile sretnih i nasmijanih svjetskih putnika s nekog golemog kruzera, krunskog dokaza turističke privlačnosti i obveze. Budući da u jednom trenutku, u dalekoj pozadini i vidimo krstašku grdosiju – bila je ondje usidrena za vrijeme snimanja – pitanje o izostavljanju takve samorazumljivosti čini se još zanimljivijim.

Na drugoj ravni dvoje je sugovornika, Dubrovčana koji, dakako, sudjeluju u turizmu, no ono što i o čemu govore ne može se smatrati reklamnim bajanjem, niti logičnom, očekivanom, skladnom popunom opisanog razgledničkog sloja. Ihtiolog dr. sc. Nikša Glavić, zaposlenik dubrovačkog Akvarija, reći će ponešto o tomu kako s Gruda dolazi na posao zimi, a kako ljeti, i pretežno će s nama podijeliti neke informacije i znanja o životu, razvoju, karakteristikama i navikama stanovnika akvarija. Radnica Vedrana Divić, čistačica ribe na jednoj dubrovačkoj tržnici, opisat će, uz anegdoticu-dvije, zgode i nezgode svoga napornoga fizičkoga posla na koji se ni najmanje ne žali.

Kako god bilo, shvatili ga ili ne shvatili, “Anonimno jato” zavrjeđuje pozornost već samim zbunilačkim potencijalom i učinkom.

Dubrovnik je na moru, u moru ima ribe, a ima je i u Dubrovniku, među inime, na tržnici – one ulovljene za marendu, ručak, večeru – i u Akvariju, za razgledavanje rjeđih vrsta. I turisti jedu ribu. U redu, Dubrovnik i riba jesu neke poveznice, no navedeni rukavci, slojevi “Anonimnog jata”, kao da žive nezavisno jedan od drugoga; kao da, unatoč smještaju u isti film, nemaju nikakav međusoban odnos. Ištvančić takve sastavnice djela iznosi uredno i čitljivo, kao u kakvoj standardno kvalitetnoj televizijskoj reportaži koja nema drugih nakana doli profesionalno ispuniti opisnu tematsku zadaću. Nema u “Anonimnom jatu” zamjetnijih redateljskih poteza – ritmičkih, montažnih, slikovnih, ugođajnih… – koji bi sugerirali neki odmak ili upućivali na osobito čitanje. Hm, pa ključ bi, zar ne, bilo logično pronaći u uvodnom tekstu koji govori o žalosnoj neodlučnosti ribljeg jata i o fenomenu eksperimenta anonimnog jata kojem je vođa odlučna riba bez mozga. No što u filmu predstavlja jato, a tko li bi bile vođe bez mozga? Početna pisana uputa zapravo ne pomaže u odgonetavanju, već se doima još jednom začkoljicom, gotovo zasebnim trećim slojem površinski jednostavnoga, a potpovršinski zamršenoga dubrovačkoga rebusa. Metafora? Parabola? Alegorija? Ali čega?

Vuku li nas autori za nos ili je posrijedi, recimo, neki vid eksperimentalnog filma koji toliko ne nalikuje usvojenim matricama jezika i obličja eksperimentalnoga roda da ga ne uspijevamo prepoznati kao takvoga? Je li riječ o zbrkanoj koještariji ili o istraživanju koje zbunjuje upravo odricanjem od tipično prepoznatljivih, ustaljenih, poznatih nam signala što nas upućuju da ga promatramo kao slikopis s odmakom. Kako god bilo, shvatili ga ili ne shvatili, “Anonimno jato” zavrjeđuje pozornost već samim zbunilačkim potencijalom i učinkom.

"Anonimno jato"
Režija: Branko Ištvančić
Scenarij: Nikša Kušelj
Producent: Hrvoje Juvančić
Direktor fotografije: Branko Ištvančić
Montaža: Branko Ištvančić
Glazba: Nikša Kušelj
Oblikovanje zvuka: Branko Ištvančić
Produkcija: Metafizika
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2020.
Trajanje: 19 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.

“Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo

Vizuali iz "Stop Making Sense" Jonathana Demmea zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti, kao prva asocijacija na Talking Heads.

“The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

U prvom eseju "Dokumentiranje fikcije" bavimo se Oscarom nagrađenim filmom "The War Game" (1966) redatelja Petera Watkinsa.
Režija: Branko Ištvančić<br> Scenarij: Nikša Kušelj<br> Producent: Hrvoje Juvančić<br> Direktor fotografije: Branko Ištvančić<br> Montaža: Branko Ištvančić<br> Glazba: Nikša Kušelj<br> Oblikovanje zvuka: Branko Ištvančić<br> Produkcija: Metafizika<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2020.<br> Trajanje: 19 minuta16. ZagrebDox: "Anonimno jato" - Dubrovački rebus